Prije samo nekoliko mjeseci bilo je nezamislivo da će hrvatsku javnost tresti groznica porezne reforme. Gotovo preko noći pred raspravom o dometima porezne reforme, koju je u tišini skuhao tim starog-novog ministra financija Zdravka Marića, a na svjetlo dana izvukla Plenkovićeva vlada u prvim danima svoga mandata, u zapećak se, barem zasad, povukla konzervativna revolucija Karamarkova HDZ-a. Do prije nekoliko tjedana sudbonosno hrvatsko pitanje bilo je hoće li Zlatko Hasanbegović ostati ministar kulture, a sada je pitanje hoće li i on uskoro, poput Karamarka, otići u politički zaborav. Istovremeno su medije i javnost preplavili tekstovi i analize o dometima Marićeve porezne reforme, o njezinim dobrim i lošim stranama, o tome tko će biti njezini dobitnici a tko gubitnici.
Zbog predloženih promjena neće porasti neto plaće zaposlenima s najnižim plaćama, već onima s višim plaćama. Razlog je jednostavan: zaposleni koji primaju najniže neto plaće ni dosad nisu plaćali porez na dohodak – kaže Dubravka Jurlina Alibegović
U prvi plan probilo se i pitanje mogu li demokratski insuficijentne, nesavršene i u mnogim svojim javnim funkcijama populistički nastrojene političke stranke osmisliti i uspostaviti jednostavan, prohodan i stabilan porezni sustav kojim se stvaraju uvjeti za porezno rasterećenje privrede i stanovništva. U godinama krize i recesije, koje su se u Hrvatskoj protegle gotovo na cijelo desetljeće, pokazale su da nisu sposobne to učiniti, iako su s mnogih strana pljuštali zahtjevi da i poreznim rasterećenjem i stabilnijim poreznim sustavom barem olakšaju sve teži život poduzeća i stanovništva. U uvjetima kada su svi ključni ekonomski parametri padali, a javni dug i deficit kontinuirano rasli, kljakave političke stranke koje su u tom razdoblju upravljale zemljom nisu se usudile ni pomisliti smanjivati poreze, sve dok se Milanovićeva vlada u drugoj polovini svojeg mandata, kada se počeo nazirati izlaz iz recesije, nije odlučila porezno rastereti plaće većeg broja zaposlenih, ali ne i onih visokoobrazovanih zaposlenika s najvišim plaćama. Tome je bio sklon ministar financija Boris Lalovac kao nova SDP-ova politekonomska uzdanica, svjestan činjenice da je hrvatski porezni klin zajedno sa slovenskim globalni rekorder u toj skupini poreznih obveznika, što je bila jedna od većih barijera stranim investicijama, pogotovo onima tehnološki najrazvijenijima i najproduktivnijima. Zato su Plenkovićeva vlada i njezin ministar financija Zdravko Marić dočekali svojih pet minuta slave kako bi iskoristili blag, ali stabilan gospodarski rast da snažnije i odlučnije krenu putem sveobuhvatnijih poreznih reformi od onih koje je započela Milanovićeva vlada, ali ih se nije usudila do kraja razigrati i provoditi, što zbog lošijih ekonomskih uvjeta u kojima je djelovala, što zbog agresivnog političkog udara konzervativne revolucije u koju je Karamarko poveo HDZ i brojne njegove desničarske trabante.
Općine, gradovi i županije ovisni su o prihodima od poreza na dohodak, koji čine 53,8 posto prihoda lokalnih proračuna, odnosno čak 69 posto prihoda u županijskim proračunima, 57 posto u gradskim i 27 posto u općinskim proračunima
SDP-ovi kritičari Marićeve porezne reforme zapravo se koprcaju u vlastitoj mreži jer ono što danas kritiziraju započelo je u njihovu mandatu, ali je ostalo nedorečeno i nezavršeno. Milanovićeva vlada je, naime, prepoznala da rastu izvoza, koji se ponajprije dogodio zbog europskog gospodarskog oporavka, mora pridodati i rast domaće potrošnje kako bi sinergijom konačno izvukli domaće gospodarstvo iz krize i pokrenuli njegov rast. Porezno rasterećenje rada i domaće proizvodnje bilo je već puno lakše provesti u uvjetima gospodarskog oporavka zbog rasta izvoza, a i politički je itekako prihvatljivo i popularno, za razliku od kresanja javne i državne potrošnje smanjivanjem doprinosa i socijalnih davanja, što se nudilo i nametalo kao antikrizno rješenje iz moćnih domaćih i stranih krugova jer su veći teret privredi nego porezi, ali traže i ‘krvave’ rezove koji počesto naprave više štete nego koristi, pogotovo ako se rade preko noći i obavljaju satarom.
I Plenkovićeva vlada je taj dio posla na rasterećenju gospodarstva apsolutnim ili relativnim smanjivanjem doprinosa i socijalnih davanja, kojima se financira funkcioniranje javnog i državnog sektora, ostavila na duljem štapu, što joj primjerice zamjeraju iz njemačkog Ifo instituta, koji je Karamarkovu HDZ-u napisao izborni gospodarski program u kojem se zagovaralo istovremeno provođenje poreznih reformi i strukturnih reformi u javnom sektoru, od zdravstva i obrazovanja do mirovinskog sustava i državnih i javnih poduzeća. Teško da će se tog posla Plenkovićeva vlada doista prihvatiti prije negoli porezna reforma urodi za birače opipljivim rezultatima u duljem razdoblju.
Brzina kojom je Plenkovićeva vlada uputila poreznu reformu u parlamentarnu proceduru potakla je kritike da bi mogla polučiti i suprotne efekte od onih koji se najavljuju i obećavaju. Neki njezini dijelovi su i stručnjacima dvojbeni, a jasno je i da će se pojedina porezna rješenja naknadno razrađivati i rješavati. Za ‘Novosti’ je o dobrim, ali i nekim još uvijek upitnim i dvojbenim stranama predložene porezne reforme svoje mišljenje i ocjene izrekla donedavna nestranačka ministrica uprave iz Mostove kvote u Oreškovićevoj vladi, doktorica ekonomskih znanosti Dubravka Jurlina Alibegović.
- Pojednostavljenje poreznog sustava je jedna od pozitivnih strana predloženih promjena. Naravno, ima još mjesta za dodatna pojednostavljenja, ali predložene promjene vode u smjeru smanjenja ukupnog poreznog opterećenja, time i poticanja konkurentnosti gospodarstva, te jednostavnijeg poreznog sustava koji će smanjiti troškove administriranja i ubiranja poreza. Zasad ne mogu ocijeniti hoće li predložene promjene osigurati stabilnost prihoda kako bi državni i lokalni proračuni bili uravnoteženi te se ostvario ciljani deficit od dva posto BDP-a u idućoj godini. Isto tako ne mogu reći hoće li prijedlozi promjena dovesti do dugoročnije stabilnosti u poreznom sustavu i time pružiti veću pravnu sigurnost poreznim obveznicima. Prijedlozi su tek dostavljeni u Sabor. Iskustvo nam govori da se do sada naš porezni sustav jako lako ‘bušio’ - ističe Jurlina Alibegović.
Na pitanje jesu li opravdane kritike da se radi o Superhik poreznoj reformi kojom se diskriminira siromašne, a dodatno nagrađuje bogate, ili je u izmjenama poreznih razreda i smanjivanju stopa poreza na dohodak riječ o nastojanju da se Hrvatska podigne s dna globalne ljestvice po poreznom klinu na najveće plaće kako bi podigla svoju ukupnu konkurentnost u odnosu na druge države, naša sugovornica kaže:
- Očekivanja su, naravno, da porezni sustav bude socijalno pravedniji, ali istovremeno da rezultira stabilnim prihodima i da je dugoročno održiv. Kada je riječ o pravednosti poreznog sustava, iznosi porezne obveze trebaju biti usklađeni s poreznom snagom poreznog obveznika. Tu se prvenstveno misli na promjene u porezu na dohodak. Zbog predloženih promjena u porezu na dohodak neće porasti neto plaće zaposlenima s najnižim plaćama, već onima s višim plaćama. Razlog je jednostavan: kod predloženih promjena poreza na dohodak najniže plaće neće porasti zbog toga što zaposleni koji primaju takve neto plaće ni dosad nisu plaćali porez na dohodak, već će se promijeniti neto plaće zaposlenima koji plaćaju porez na dohodak. Također treba jasno reći da se isključivo poreznom politikom ne može voditi socijalna politika. Pitanje na koji način promjene u poreznoj politici utječu na ekonomsku aktivnost i socijalno blagostanje jedno je od ključnih u makroekonomiji i javnim financijama. Znamo iz teorije javnih financija da oporezivanje uvodi neefikasnost u gospodarstvo, ali isto tako se slažemo da porezne reforme koje potiču neutralnost u oporezivanju snižavanjem poreznih stopa, širenjem porezne osnovice i smanjivanjem poreznih izuzeća mogu potaknuti rast gospodarstva i zaposlenosti, što znači da porezna politika itekako utječe na konkurentnost gospodarstva.
U javnoj raspravi o smanjivanju stopa poreza na dohodak najmanje prašine se dizalo oko toga kako će se ono odraziti na financiranje i funkcioniranje lokalnih i regionalnih samouprava kojima je to glavni izvor prihoda, a zasad je jasno da će gubitak koji će u 2017. godini zbog toga imati biti pokriven iz Državnog proračuna, a nakon toga će im ukupan iznos poreza na dohodak biti prepušten, za razliku od sadašnjeg rješenja po kojemu se dio tog poreza slijeva u središnju državnu blagajnu.
- Moram reći da nisam imala priliku vidjeti cjelokupnu računicu ministra financija i očekivane promjene u ostvarenju prihoda od poreza na dohodak i time procjenu utjecaja na prihode lokalnih proračuna. Također, nisam upoznata s načinom kompenziranja prihoda lokalnim jedinicama zbog očekivanog gubitka od prihoda od poreza na dohodak - kaže donedavna ministrica uprave.
No podsjeća da je porez na dohodak najvažniji prihod lokalnih proračuna: sve su lokalne jedinice od poreza i prireza na dohodak u 2015. ostvarile prihod od 9,8 milijardi kuna ili 44,3 posto svojih ukupnih prihoda. Prihodima od dodatnog udjela u porezu na dohodak financiraju se decentralizirane funkcije u osnovnom i srednjem školstvu, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i javnom vatrogastvu. U 2015. godini taj je prihod iznosio oko pola milijarde kuna ili 2,2 posto ukupnih prihoda lokalnih proračuna. Kada taj prihod nije dovoljan za pokriće troškova obavljanja decentraliziranih funkcija, osigurana su sredstva iz pomoći izravnanja za decentralizirane funkcije i to iz dodanog udjela u porezu na dohodak. U 2015. iznosila su 1,6 milijardi kuna ili 7,3 posto ukupnih prihoda lokalnih proračuna. Općine, gradovi i županije ovisni su o prihodima od poreza na dohodak i oni čine 53,8 posto prihoda lokalnih proračuna, odnosno čak 69 posto prihoda u županijskim proračunima, 57 posto u gradskim i 27 posto u općinskim proračunima.
- Stoga će se svaka promjena u sustavu poreza na dohodak – promjena stopa, osnovice, olakšica, poreznih razreda – očekivano snažno reflektirati na prihode županija, gradova i općina. Općine, gradovi i županije ne mogu samostalno utjecati na razinu tih prihoda jer porezne stope, osnovicu, olakšice, porezne razrede i sl. određuje Ministarstvo financija, odnosno središnja država. Budući da lokalne jedinice najmanje prihoda ostvaruju od vlastitih poreznih prihoda, njihova je fiskalna sloboda u ostvarivanju ukupnih prihoda u priličnoj mjeri ograničena. Zbog toga smatram da je potrebno provesti cjelokupnu reformu sustava javne uprave, uključivo i lokalne i regionalne samouprave, jasnije definirati odgovornosti i zadaće pojedinih razina vlasti i način financiranja. Pritom prihodi lokalnih vlasti trebaju biti stabilni, središnja vlast ih ne bi smjela ad hoc mijenjati te bi ih lokalne vlasti trebale moći planirati u dužem vremenskom razdoblju kako bi mogle planirati svoje tekuće obveze i razvojne projekte barem na srednji rok - ističe Dubravka Jurlina Alibegović.
Što se tiče ocjene profesora Ive Bićanića da će se predloženim reformskim rješenjem Hrvatska dodatno centralizirati, a klijentelizam dodatno osnažiti jer će općine, gradovi i županije još više ovisiti o središnjoj državnoj vlasti, naša sugovornica kaže da je to ‘teško reći bez dovoljno uvida u brojke koje se kriju iza predloženih rješenja’.
No i taj veo s Marićeve porezne reforme kad-tad će se podići, a najkasnije do konca sljedeće godine, kada će završiti prijelazno razdoblje u kojem će se iz Zagreba pokrivati rupe u lokalnim i regionalnim blagajnama koje će probušiti smanjene stope poreza na dohodak.
