Naša sugovornica Tijana Okić jedna je od urednica, uz Andreju Dugandžić, lani u Sarajevu izdana zbornika ‘Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava’. Živi na relaciji između glavnoga grada BiH i talijanske Pize, gdje pohađa doktorske studije iz filozofije.
Dopustite mi da se pozovem na G. M. Tamaša: jednakost za komuniste nikada nije bila cilj do kojeg treba doći, nego pretpostavka od koje se polazi. Jednakost kao cilj oduvijek je bila ideja liberala i reformista
Zašto misliti AFŽ danas, posebice s obzirom na naraslu akademsku profilaciju tzv. jugoslavenskih studija?
Najprije, riječ je o jugoslavenskim studijima: premda se može činiti da su nastali nakon raspada Jugoslavije, to nije točno – datiraju (najmanje) od vremena hladnog rata. Već tada se o Jugoslaviji raspravljalo u jako širokim akademskim krugovima (rasprave o ‘jugoslavenskome ekonomskom modelu’), a morali bismo se prisjetiti i rasprava o samoupravljanju na međunarodnoj sceni, primjerice na francuskoj sindikalnoj ljevici nakon 1968. Govorimo o historijskom zaboravu, otud i neuspjeh u historiziranju debata i vlastite pozicije u njima. Danas prevladavaju postmodernističke koncepcije historije, u kojima imamo apolitičnu pluralnost historija i historijskog vremena, koje izučavaju regionalno i lokalno, a pritom se rijetko pristupa komparativno. Valjalo bi se zapitati o kakvim to političkim ulozima unutar jugoslavenskih studija danas govorimo. Misliti AFŽ danas znači kroz jedno određeno pitanje razumijevati totalitet historijskog vremena i jedne epohe. Drugim riječima, samo kroz historiju sadašnjosti možemo misliti politički.
Dvije smrti AFŽ-a
Što su za vas dvije smrti AFŽ-a?
Dva brisanja. Prvi revizionizam AFŽ-ovske prošlosti dogodio se već u Jugoslaviji, ukidanjem, a drugi njegovim potpunim brisanjem iz društvenog pamćenja, sankcioniranjem i utapanjem cijele jedne kompleksne historije u nacionalnu historiju NOB-a. Dvije smrti AFŽ-a dakle koincidiraju sa zatvaranjem revolucionarnog horizonta i emancipacije odozdo. Više o tome pisala sam u tekstu unutar zbornika ‘Od revolucionarnog do proizvodnog subjekta: alternativna historija AFŽ-a’. Paradoksalno je da je o AFŽ-u i ženama više napisano nakon raspada Jugoslavije, kada je revolucionarna supstanca već odavno prestala postojati.
U historijski zaborav nekih kontinuiteta na ljevici spada i potiskivanje međuratnog perioda, kada postoje mnoge ženske organizacije kao svojevrsna prethodnica SFŽ-a (AFŽ-a)?
Jako je važno razumjeti da 1942. godine AFŽ ne nastaje ni iz čega; ne bismo smjeli preskakati činjenicu da je između dva svjetska rata djelovalo mnoštvo ženskih organizacija, koje su s vremenom postale jezgra unutar koje su djelovale i agitirale mlade skojevke, mnoge od njih poslije i AFŽ-ovke. Jedan od naših današnjih zadataka je ići u smjeru razumijevanja tih procesa i povezivanja dijelova slagalice, s obzirom na to da još nema sveobuhvatnijih istraživanja o socijalnoj historiji međuratnog perioda, onih koja bi pokrila specifično pitanje ženskog organiziranja i širi politički kontekst.
Unatoč masovnom ulasku u javni život i na bojno polje, žene su ponajviše djelovale u pozadini – čisteći, perući, kuhajući i njegujući. Taj im je zadatak bio namijenjen i po završetku rata, uz jednu bitnu promjenu: sve to su mogle i trebale činiti kao ravnopravne
Netko bi se mogao začuditi vašoj tezi da su buržoaski feminizam i jugoslavenski komunizam prije Drugog rata živjeli u paradoksalnoj, no plodnoj sintezi?
Apsolutno. Međutim, to ne bi trebalo iznenađivati: kako sam već rekla, buržoaske su feminističke organizacije – koje su se, slijedeći građanske i liberalne ideje, također zalagale za jednakost spolova, borile za poboljšavanje radnih uvjeta i pravno ujednačavanje u tom smislu podijeljene Kraljevine, bavile opismenjavanjem i vodile neke od prvih takvih kampanja itd. – bile jezgra unutar koje su se formirale skojevke, poslije i AFŽ-ovke. Neke od njih, poput primjerice Nede Božinović, same ističu važnost građanskih, buržoaskih organizacija kako za formiranje AFŽ-a, tako i za cijeli niz zakonskih rješenja SFRJ o navedenim pitanjima.
U čemu se od početka ogleda proturječnost unutar AFŽ-a kao revolucionarne organizacije?
AFŽ je od formiranja do navodnog samoukidanja prožet kontradikcijama. Ponajmanje bih tu govorila o formalnim ili programatskim ‘nedostacima’ organizacije, radije ističem važniju kontradikciju: dok s jedne strane o njemu doista možemo govoriti kao o pokretu koji je ponikao odozdo, s druge možemo pratiti i procese etatizacije i emancipacije odozgo. Druga strana kontradikcije odnosi se na to da se od samog početka rad AFŽ-a, koji su gotovo ekskluzivno sačinjavale žene, svodio na ženske biološke funkcije. Unatoč masovnom ulasku u javni život i na bojno polje, žene su ponajviše djelovale u pozadini – čisteći, perući, kuhajući i njegujući. Taj im je zadatak, uostalom, bio namijenjen i po završetku rata, uz jednu bitnu promjenu: sve to su mogle i trebale činiti kao ravnopravne.
Svođenje oslobođenja žena nakon rata i revolucije na produktivistički model emancipirane radnice i zadovoljne domaćice shvaćate kao ranu najavu početka kraja revolucionarne preobrazbe društva. Dakle, bitno je razlikovati stvarnu jednakost od jednakopravnosti u sferi pravnog fetišizma?
Razlikovanje stvarne jednakosti od jednakopravnosti jedno je od najvažnijih pitanja. Premda su pravne promjene bile nužne i uistinu epohalne, valjalo bi podsjećati da je za Marksa (a i za nas danas) pravo uvijek zadržavalo striktno buržoasku formu. U tom smislu, dopustite mi da se pozovem na G. M. Tamaša: jednakost za komuniste nikada nije bila cilj do kojeg treba doći, nego pretpostavka od koje se polazi. Jednakost kao cilj oduvijek je bila ideja liberala i reformista. Dakle, potpunom inverzijom osnovnih principa komunizma jednakopravnost se slavi kao samodostatna i samodovoljna! Ne bismo smjeli zaboraviti ni to da je AFŽ ukinut upravo pod izgovorom da je – riječima Vide Tomšič, jedne od najistaknutijih figura AFŽ-a i visokopozicionirane članice KPJ – barem djelomice postignuta jednakost muškaraca i žena. Problem s modelom emancipirane radnice i zadovoljne domaćice mnogo je simptomatičniji no što se doima na prvi pogled. Nevolje s njime upućuju na to da se emancipacija svodila isključivo na modele ekonomske emancipacije, neodvojive od ‘slobodnoga’ najamnog rada, preuzimane iz staljinističkih priručnika i zasnovane na ideji da će zaposlenje matematičkom progresijom dovesti do emancipacije. Utoliko je razlika između staljinističkog i jugoslavenskog modela bila u tome da je u prvome socijalna reprodukcija ovisila o mehanizmima države, a u drugome o mehanizmima tržišne akumulacije. Ovdje bi se valjalo prisjetiti da je uvođenje samoupravljanja podrazumijevalo uvođenje tržišnih mehanizama. Međutim, već je tada moralo biti jasno da je zaposlenje nužni, no ne i dovoljni uvjet emancipacije. Kritika je već tada, s ljevice i na ljevici, bilo, ali primjećujem da volimo čitati selektivno. Lakše se potiskuje.
Revizionizam i na ljevici
Pokušajte sažeti razlike između predratne situacije i ulaska ili nastanka tzv. drugog vala feminizma 1970-ih u Jugoslaviji?
Ideja da je feminizam ‘ušao’ u SFRJ naprosto ne stoji. Feminizam postoji već u prvoj Jugoslaviji, a druga je dobar dio zakonskih rješenja vezanih uz žene preuzela upravo iz epohe koja joj je prethodila. Govoriti o 1970-im kao o godinama ‘uvoza’ ili ‘ulaska’ feminizma čini mi se snažno antifeminističkom pa i konzervativnom gestom. Čini mi se važnije reći da drugi val feminizma u Jugoslaviji možemo shvatiti samo ako historiziramo vlastitu poziciju. To znači da tek sagledavanjem objektivnih okolnosti pitanje, ujedno i moto feminističke konferencije Drugca, ‘Proleteri svih zemalja, ko vam pere čarape?’ postaje pitanje o u Jugoslaviji od samog početka privatiziranoj socijalnoj reprodukciji. Dakle, na ruinama AFŽ-a i zaustavljanju emancipacije odozdo pitanje o socijalnoj reprodukciji, klasnim i nacionalnim nejednakostima i nasilju (posebice nad ženama) nameće se samo od sebe. U tom smislu, mislim da su feministice 1970-ih mogle i morale biti preciznije i jasnije u historiziranju vlastite pozicije, a mi bismo danas morale i morali znati historizirati i te sedamdesete i devedesete i sve što je potom uslijedilo. Odgovornost za to zasigurno ne snose feministkinje okupljene oko naše dosad najveće i najvažnije konferencije Drugca, koja je 1978. održana u Beogradu.
Za vrijeme jedne rasprave na Trećem kongresu Kominterne, Klara Cetkin – kojoj dugujemo dobar dio socijalističkoga i marksističkoga feminističkog naslijeđa – odgovara na ‘optužbe’ kako javne kritike neuspjeha i sramnih devijacija komunizma služe neprijatelju, pa kaže: ‘Ako smo kao kriterij spremni prihvatiti ono što naši protivnici misle o našoj pisanoj ili izgovorenoj riječi, onda mi komunisti nikada ne bismo trebali ni izgovoriti ni napisati ijednu riječ, jer će naši protivnici pogrešno protumačiti sve što napišemo ili izgovorimo.’
Simultanost nesimultanosti ili nejednaki razvoj bitni su pratioci tijekom cijelog postojanja socijalističke Jugoslavije. Dosta se govorilo o ekonomskim nejednakostima među republikama, a one su i zloupotrijebljene u revizionističko-separatističkoj historiografiji. No što je s nejednakostima u položaju žena, po kojim su sve linijama one išle?
Podsjetila bih na to da pitanje revizionizma nije isključivo vezano uz konzervativne snage i reakciju. Danas svjedočimo i onome što nazivamo revizionizmom na ljevici, koji prečesto izbjegava komparativne analize, diči se historijskim zaboravom i ne uspijeva historiju razumjeti kao historiju sadašnjosti. Time se ponavljaju idealističke pogreške kojima se stvarnost zahvaća samo kako bi ostala neizmijenjena. Takvo razumijevanje, ondje gdje je riječ o ženskom pitanju, rezultira miješanjem (pa i identifikacijom) socijalizacije reprodukcije sa širenjem i povećanjem građanskih prava u državi blagostanja. O nejednakostima među ženama moramo govoriti sa sviješću da nacionalno u Jugoslaviji s jedne strane nije moguće odvojiti od klasnoga, a s druge pak moramo znati da je nejednak razvoj među republikama, uvjetovan tržištem, proizvodio sve veći klasni jaz. Činjenica je da je između 1959. i 1979. u BiH bilo 137 jaslica, vrtića i sličnih institucija u koje je išlo 3,2 posto djece, a u Sloveniji čak 616 sa 27,7 posto upisane djece, što dovoljno govori o nejednakostima u razvoju i posljedicama koje je to imalo specifično za žene, a onda i za društvo u cjelini.
Uvijek je u socijalističkim revolucijama postojao moment pretvaranja pokreta u poredak. Što za vas znači biti na poziciji revolucije danas i ovdje?
Ne slažem se s time; postoje različite temporalnosti revolucije, a izdvojila bih razliku između transformacije državnog poretka i transformacije načina proizvodnje, time i reprodukcije. S Marksom bismo mogli reći da revolucija ne može smjerati samo na jednakopravnost nego mora postati permanentnom. Želim reći da se ne možemo svesti i ograničiti samo na borbu protiv reakcije, a sasvim je jasno da je za povezivanje progresivnih zahtjeva s krajnjim ciljem, komunizmom, potrebna i borba na ljevici. Zato su besmrtne riječi Roze Luksemburg da sloboda mora biti sloboda za sve one koji misle drugačije. Konkretnije, ne možemo se naprosto ograničiti na ekonomističke kritike neoliberalizma i pritom ignorirati političke bitke ne zauzimajući javnu poziciju u borbi protiv nacionalističkih podjela koje se iz dana u dan pogoršavaju i dijele nas. Kako bismo mogli ponuditi uvjerljivu alternativu, moramo više ukazivati na vezu između mjera štednje i ovisnosti o financijskom kapitalu, a to možemo samo ako pozovemo na otpis i poništavanje duga. Klasna pitanja moramo stalno povezivati s osnovnim demokratskim pravima, posebice ako znamo da unutar EU-a ne postoji demokratski (parlamentarni) mehanizam transformacije, a to znači da na kraju društvo možemo promijeniti samo borbom odozdo – stvaranjem novoga radničkog pokreta, zajedno s pokretima svih potlačenih.
