U veljači 1996. godine, nepunu godinu dana nakon završetka rata, Arena je objavila priču o Marku Perkoviću Thompsonu. Povod je bio njegova turneja po kanadskim zavičajnim domovima. U razgovoru s novinarom oduševljeno je nizao anegdote i doživljaje sa sjevernoameričkih putešestvija. Thompson je ispričao da ‘u svakoj kancelariji visi slika poglavnika Ante Pavelića, a na pročelju hrvatska zastava s grbom kojemu je prvo polje bijelo’. Izvjesni Ivo Andrić poklonio mu je dvije fotografije, ‘jednu s Poglavnikom, a drugu s Jurom i Bobanom’, doktor Josip Gamulin slike ‘Poglavnika i Stepinca’, a gospodin Jure ‘dva ulja na platnu s Poglavnikom i Jurom Francetićem’. Najavio je da će od Poglavnikove kćeri uskoro dobiti knjigu ‘Liepa plavka’, ‘ljubavni roman koji je napisao sam Poglavnik, s njegovom posvetom’, dok će mu jedan 90-godišnji Hrvat, inače član Pavelićeva tjelesnog zdruga, pokloniti originalnu ‘poglavnikovu zastavu’. ‘Ako dobijem tu zastavu, stavit ću je u muzej u Čavoglavama’, obećao je Thompson u Areni, koja je priču opremila velikom fotografijom pjevača s portretima Ante Pavelića i Jure Francetića. Nekoliko mjeseci nakon toga Thompson će izjaviti da su mu Pavelićeva slika i zastava koje je dobio u inozemstvu ‘među najdražim stvarima’.

Umjesto veličanja ustaštva, Thompson se nakon 2000. pozivao na rušenje komunističkih vlasti. Ustaški dio odrađivali su mladići u publici, pjevajući ‘Juru i Bobana’, uz fašističke majice ili zastave

Sadržaj toga teksta mladom će pjevaču uskoro uzrokovati velike probleme. Nakon što je u HTV-ovoj emisiji Željke Ogreste ponovio kanadske anegdote i pozitivne stavove o ustašama, otkazana su sva njegova planirana gostovanja na javnoj televiziji, u kojima je trebao promovirati novi album ‘Geni kameni’. Smanjenim brojem emisija i posljedičnom marginalizacijom kažnjena je i Željka Ogresta zbog postavljanja pitanja. Sam Thompson izjavio je medijima da je od urednika s HTV-a čuo kako je zabranjen po nalogu Ivića Pašalića, tadašnjeg sekundanta Franje Tuđmana. Iako svjestan da bi mu politički stavovi mogli naštetiti karijeri, Thompson je nakon skandala ostao vjeran Anti Paveliću.

‘Pojavila se u tisku i izjava glavne urednice HTV-a Hloverke Novak Srzić da ste veličali ustaštvo’, konstatirao je Thompsonu novinar Slobodne Dalmacije nakon gostovanja na javnoj televiziji. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika, jer sam tako i odgojen, a u demokraciji svatko ima pravo na svoje političko opredjeljenje. Zašto bi u demokraciji nekome smetalo da ja imam takvo opredjeljenje?’ odgovorio mu je Thompson, dodajući i ‘da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’. ‘Simpatiziram pokret koji se borio za hrvatsku neovisnost. Druga je stvar što bi Hloverka Novak-Srzić mogla upitati Željku Ogrestu zašto je inzistirala na pitanjima o ustašama’, prisnažio je.

Od tih je događaja prošlo više od 20 godina. Thompsona više nitko ne pita o ustašama, a Hloverka Novak Srzić danas je kolumnistica desničarskog portala Dnevno.hr, gdje se nedavno pridružila hajci na četiri glumice koje su kritizirale Thompsona, kojeg ona sada brani od optužbi za ustaštvo. Stavi li se na stranu pozdrav ‘Za dom spremni’, Perković je sa svojom metamorfozom iz filoustaše u domoljuba nositelj najuspješnije normalizacije hrvatskog fašizma u novijoj povijesti. Historijat Thompsonova djelovanja pokazuje kako je s vremenom naučio začepiti usta kada treba govoriti o Paveliću, dok su ostalo odradili politički sponzori, domoljubni intelektualci i Crkva. Nastup na dočeku reprezentativaca predstavljao je zaokruživanje priče. Ne samo da Thompson nije fašist, dominantni je narativ, nego to nikada nije ni bio. Svi koji se usude ustvrditi drugačije bit će podvrgnuti kritici u desnoj štampi, a potom bačeni forumaškoj rulji na iživljavanje.

Da je Thompson ljubitelj fašizma, pokazao je u doslovno prve tri riječi premijerne pjesme koja ga je 1991. promovirala u zvijezdu ratne patriotske poetike. Ne želeći valjda tumačenja ustaškog pozdrava na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ prepustiti drugima, sredinom 1992. izjavio je da se ‘mnogima ne sviđa što u pjesmi kažem ‘Za dom spremni’ i pritom na koncertima dignem ruku na pozdrav’. Kao što svjedoči niz tadašnjih fotografija, Perković je dizao ruku na nacistički pozdrav, dok je prvi zagrebački koncert u životu održao na 10. travnja, s jasnom simboličkom intencijom. Dok se njegov ratni fašizam među sljedbenicima tumačio kao ekstremistički prkos neprijatelju, Perković je i dugo nakon rata širio ustašluk.

Thompson je 2003. doživio veliku promociju nakon što su ga rukometaši zvali da im na Trgu bana Jelačića pjeva povodom osvajanja svjetskog zlata. Nastup za nogometaše gotovo je kopija tog događaja

To ga je koštalo najmanje tri zabrane na javnoj televiziji do 2001. godine. Najduža, koju smo opisali na početku teksta, trajala je pune dvije godine. Jedan naš sugovornik, koji je u to vrijeme obnašao visoku dužnost na HTV-u, potvrdio nam je da je cenzura bila posljedica volje Franje Tuđmana ili automatski refleks njegovih epigona na javnoj televiziji. S jedne strane Thompson je ‘drukao’ za profašistički HSP, kao član i nositelj ideologije, a s druge je bio neugodna pojava u međunarodnom kontekstu. ‘Tuđman je zbog svjetske javnosti zabranjivao pojavljivanje bilo čega što asocira na ustaštvo. Thompson je bio dio te priče’, kaže naš sugovornik.

Takav odnos politike prema pjevaču predstavljao je ozbiljne probleme za Thompsona. U drugoj polovici devedesetih u medijima se pojavila i informacija da razmišlja o odustajanju od glazbene karijere, koja je nakon rata najvećim dijelom bila fokusirana na bljutavu i slabo prodavanu ‘ljubavnu’ patetiku. No onda je došlo do Tuđmanove smrti i promjene vlasti. Početkom dvijetisućitih nastupila je prva faza poliranja imidža dojučerašnjeg otvorenog fašista. Vlada Ivice Račana, prvi predsjednički mandat Stjepana Mesića, suradnja s Haagom i umirovljenje tuceta generala predstavljali su argumente za novi nalet nacionalističkih političara, koji su se često okupljali oko Thompsonovih koncerata. Veliki koncert na Poljudu, koji se 2002. održao pred 40 tisuća ljudi, zgodna je ilustracija transformacije: publika je urlikala ‘Mesiću, cigane’, u počasnoj loži su sjedili likovi poput Ivića Pašalića, a dvije prazne stolice bile su rezervirane za odbjeglog Antu Gotovinu i za Mirka Norca. Umjesto veličanja ustaštva, Thompson je sada pozivao na rušenje komunističkih vlasti. Ustaški dio odrađivali su mladići u publici, gotovo redovno pjevajući ‘Juru i Bobana’, uz fašističke majice ili zastave ‘Srbe u Jasenovac’.

Ošišan i svježe obrijan, Thompson će tako započeti s blagim odmakom od prošlosti. Ne, međutim, i do kraja. ‘Ustaške mi pjesme ne smetaju, dapače, pjevam ih’, poručio je u intervjuu Večernjem listu 2002., povodom izlaska albuma ‘E, moj narode’, koji će ga etablirati kao zvijezdu hrvatske desnice. Na koncertu u zagrebačkom Bestu publika je Perkoviću zahvalila vičući ‘Ustaše, ustaše!’

‘Zašto ne bi vikali ustaše? Ako im to odgovara, neka to rade. Pa to je naša povijest’, poručio je novinaru Thompson. Dok je u Hrvatskoj priznao da i dalje pjeva ustaške pjesme, drugačije je ‘pjevao’ na međunarodnoj razini. Nakon što mu je 2003. zabranjen koncert u Nizozemskoj, za što je optužio Židove koji su ‘razapeli i Isusa’, Thompson će tamošnjem mediju na pitanje o tome zašto ljudi misle da je simpatizer ustaša odgovoriti: ‘Nemam pojma kakve ustaše’, lažući pritom da mu je ovo ‘prvi puta da ga se ovako javno proziva i optužuje’. ‘U svojim pjesmama obrađujem domoljubnu tematiku’, poručit će, koristeći ‘domoljubni’ argument na slične kritike do današnjeg dana.

Thompson je 2003. doživio veliku promociju nakon što su ga rukometaši zvali da im na Trgu bana Jelačića otpjeva pokoju pjesmu povodom osvajanja svjetskog zlata. Organizatori dočeka su se oštro protivili, ali je presudilo inzistiranje nositelja medalje - ipak je to bilo njihovo slavlje. Thompsonov nedavni nastup na dočeku nogometaša gotovo je kopija tog događaja, uz jednu iznimku: mediji su zabilježili da su deseci, pa i stotine navijača, tada dizali desnice na ustaški pozdrav. Ivo Goldstein izjavio je tada da se ‘nikada pred tolikim brojem ljudi ruka nije dizala na ustaški pozdrav’. Njegov otac, pokojni Slavko Goldstein, napisao je u Novom listu da Thompson nije bio predviđen u programu, nego je lukavo prošvercan. ‘Tko ga je prošvercao, taj ili namjerno Hrvatskoj čini zlo ili možda ne zna što čini, ali mu to Hrvatska neće moći oprostiti. Ako zloćudni krijumčari propalih vampira prošlosti i nadalje neometano nastave trovati neupućenu djecu s Thompsonovim ‘Za dom spremni!’ i svime što taj pozdrav znači, ako se s tim pozdravom i nadalje budu identificirala hrvatska nacionalna slavlja, Hrvatskoj će se početi zatvarati vrata ne samo austrijskih bankarskih sponzora, nego i mnogih drugih institucija civiliziranog svijeta. Pozdrav ‘Za dom spremni’ oproštajni je pozdrav Evropi’, ustvrdio je Goldstein. Euforično slavlje prikrilo je, međutim, Goldsteinovo upozorenje, kao jedno od rijetkih koje je tih dana tiskano u štampi. Hrvatska javnost nije se suviše opterećivala mejnstrimiziranjem filoustaše i ustaškog pozdrava. Poslovično prestrašeni Račanovi liberali nisu puno toga poduzeli za suzbijanje fenomena. Dapače, baš će u Račanovom mandatu započeti proces legaliziranja ustaškog pozdrava u znakovlju veteranskih postrojbi.

Razlog za moralnu paniku tek je nastupio godinu kasnije, kad je portal Index.hr objavio snimku na kojoj Thompson pjeva koljačku pjesmu ‘Jasenovac i Gradiška Stara’. Iako je na početku tvrdio da se ne sjeća te epizode, Thompson je uskoro priznao da ju je ipak pjevao 2000. godine. Kao razlog naveo je ‘komuniste’ što su stremili izvršnoj vlasti. Na početku se držao prkosno, nazivajući pojedine novinare koji o njemu negativno pišu ‘hijenama i psima čuvarima režima’. U intervjuu Jutarnjem listu dodao je da ne bi trebalo zabraniti pjesmu ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ niti isticanje ustaških simbola u javnosti.

Promijenio je priču tek kad se od njega počela distancirati Crkva, koja je oštro osudila Thompsonovo pjevanje sporne pjesme, a čak je i sa službenih stranica papinog posjeta uklonjena njegova pjesma posvećena Ivanu Pavlu II. Bio je to jedan od presudnih trenutaka nakon kojeg će Thompson prestati spominjati ustaše, pozivajući posjetitelje koncerata da dolaze s insignijama vojske Domovinskog rata. Ostatak priče je više-manje poznat. Za vrijeme Ive Sanadera protagonisti kriminalnog izvlačenja novca iz proračuna izjavili su u slučaju Fimi-media da je pjevač primio pare da ne pjeva na skupovima HSP-a. Thompson će na sudu demantirati takve optužbe, a Anto Đapić godinama nakon toga ustvrditi kako je njihov simpatizer i dugogodišnji član iz nepoznatog razloga odbijao pjevati na HSP-ovim skupovima još od 2001. Konačno retuširanje obavila je upravo vlada Ive Sanadera, i to ne samo u kontekstu spomenute istrage. Diplomatske depeše objavljene na Wikileaksu pokazuju da su Sanaderovi ministri u više navrata odlazili na sastanke s američkim ambasadorom u Hrvatskoj nastojeći ga uvjeriti da su fašističke oznake na Thompsonovim koncertima ‘eksces’, a sam Thompson domoljub. Poziciju ministrice evropskih integracija, a potom i vanjskih poslova tada je obnašala Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nedavno ustvrdila da nikada nije čula za Thompsonove izlete u glazbeni nacizam. Nakon pada Sanadera HDZ je nastavio s praksom, šaljući i posredstvom tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića diplomatske note evropskim državama koje su Thompsonu uvele višegodišnju zabranu prelaska granice.

Paralelno s time, Thompson se dobrano prilagodio društveno-političkom poliranju imidža. Ne samo da nije više spominjao ustaše, nego je i koncem dvijetisućitih počeo lagati da nikada nije pjevao ‘Jasenovac i Gradišku Staru’, da ne govorimo o ostalim ustaškim epizodama. Dapače, otišao je toliko daleko da je u jednom intervjuu izjavio da je apolitičan, baš kao i njegove pjesme. Navedene činjenice dokazuju da se hrvatsko društvo nije prilagođavalo Thompsonu, već se Thompson prilagođavao političkim promjenama odozgo. U međuvremenu su se prilagodili i njegovi fanovi, dominantno lišeni fašističke simbolike na njegovim koncertima. Ostale su samo neizrečene geste između pjevača i publike, i pretorijanska garda desne intelektualne kreme i anonimnog polusvijeta koji će prijetiti klanjima i silovanjima na svaku kritiku Thompsonova opusa. Čak i mimo njega, ustaški pozdrav koji urliče na svakom koncertu postao je u međuvremenu simbol Domovinskog rata. Tu se krije i odgovor na pitanje je li današnji Thompson fašist. Odgovor bi mogao biti: Thompson nije fašist u mjeri u kojoj fašistički nije ni pozdrav ‘Za dom spremni’.