Naspram većine obilnijih redovnih potpora iz europsko-unijskih fondova čija se iskoristivost u Hrvatskoj nije približila ukupnom potencijalu, s onima za poljoprivredu stojimo bolje. Ne moramo u toj mjeri žaliti za već odvojenim novcem koji tako po više godina navodno samo čeka da ga se podigne s hrpe. No sad će se situacija vjerojatno promijeniti i u poljoprivredi. Europska unija donijela je odluku o proračunskom razdoblju do 2027. godine, i nakon višegodišnjeg natezanja odrezala za agrikulturne svrhe ne manje sredstava nego što je davala dosad.
Preciznije kazano, imali smo na raspolaganju oko 4,6 milijardi eura od 2014. do 2020. godine, a od 2023. do 2027. imat ćemo daljnjih 3,4 milijarde, plus 1,7 milijardi koje su predviđene za ovu i sljedeću godinu. Matematika je ovdje nešto složenija jer bi trebalo imati u vidu inflaciju, Brexit i još poneke točke, ali konačni zaključak glasi da novca neće biti manje.
To je značajan moment ako imamo na umu da je neposredno prije pandemije bilo prognozirano kako će Bruxelles osjetno stegnuti poljoprivredni javni izdatak. Očitoj prehrambenoj nesigurnosti možemo zahvaliti takvu izglednu promjenu kursa, pri čemu će Hrvatska računati i s malo većim udjelom. Ipak, ovdje dolazimo do loše vijesti koja, prema svim žanrovskim pravilima, zadaje poantu. Novca će biti dosta, i umjeli smo ga za poljoprivredu povući bolje nego što je slučaj u drugim sektorima, ali u narednom periodu će taj intenzitet biti vođen bitno drukčijim regulama. Kao što je danas već red, ojačavaju se ekološka pravila igre. A takvom izrazitom naglasku na tragu Europskog zelenog plana naši poljoprivrednici često neće znati ili moći izaći ususret.
No da izbliže pogledamo o čemu je novom riječ u redizajniranom okviru skupnog financiranja nacionalnih agrara Europske unije. Program se inače naziva Zajednička poljoprivredna politika, i na njega otpada više od jedne trećine javnog EU-budžeta. Dosad je pak iz te svote oko trećina davanja bila uvjetovana zelenim prioritetima, a ubuduće bi se taj segment otprilike poduplao.
Neovisna agrookolišna konzultantkinja Sonja Karoglan Todorović sudjelovala je u evaluaciji ZPP-a pod organizacijom Europske komisije i ima detaljan uvid u proces na koji su zabilježene i prve reakcije. Djelić takvih vidjeli smo po javnim istupima koje su prenijeli i naši mediji, s nezadovoljstvom seljaka u ponekim razvijenijim zemljama, jer ni tamo se neće posve lako naviknuti na dodatne mjere u cilju spasa klime. No nipošto se ne bune samo poljoprivrednici, oni manji.
- Što se tiče zelenih praksi, koje će u idućem programskom periodu dobiti puno veće značenje, ističu se kritike poljoprivrednika s jedne strane i zelenih aktivista ili stručnjaka s druge. Prvi strahuju da će primjena tih praksi ugroziti njihov ekonomski opstanak, a zeleni smatraju da su i nove mjere nedovoljno ambiciozne. Pritom treba naglasiti da je većina zelenih praksi dobrovoljna za poljoprivrednike i da će za provođenje takvih mjera poljoprivrednici dobiti dodatne potpore. Poljoprivrednike treba educirati i ohrabriti na primjenu zelenih praksi, koje nisu važne samo zbog brige za okoliš nego i zbog toga što mogu značajno doprinijeti održivoj proizvodnji, poput mjera prilagodbe na klimatske promjene - rekla nam je Karoglan Todorović.
Ukratko opisano, sredstvima usmjerenim kroz dva tzv. stupa, za izravna plaćanja i ruralni razvoj, korisnici mogu pristupati u tri faze. Nisu obavezni ići na sve njih, ali ne mogu posezati za izdašnijim narednim koracima dok ne zadovolje prethodne. Nema procjena koliko bi to proizvođača moglo eliminirati iz ove mreže potpora, pa ni projekcije realne iskoristivosti za RH. U svakom slučaju, tražit će se manje pesticida i umjetnih gnojiva, kao i antibiotika i CO2, te čišće upravljanje vodama. Taj pristup neminovno otvara daljnja pitanja opće spremnosti hrvatskih manjih i srednjih poljoprivrednika, koji često ovise o potporama, da izađu ususret svakako opravdanim pooštrenim klimatskim i okolišnim zahtjevima, ali očito ne baš laganim.
Od dobrih karakteristika novog ZPP-a može se izdvojiti veći fokus na mlade poljoprivrednike. Upravo je za Hrvatsku to od velikog značaja, s obzirom na lošu dobnu strukturu dionika sektora – ističe Karoglan Todorović
Ilustracije radi, spomenimo samo novonastalu stvarnost u vezi s umjetnim gnojivima. Poskupjela su globalno, čak trostruko u odnosu na pretprošlu godinu, pa će prosječno poljoprivredno gospodarstvo u narednom periodu gnojiti osjetno manje. Znači, prinos će također biti manji, a zatim i rezerve za narednu sezonu. I nije nevolja samo u tome što je u svijetu poskupio plin, sirovina za mineralno gnojivo, nego u tome što hrvatska država nije iskoristila Petrokemiju kao bitnu razvojnu polugu domaćeg agrara, da ne navodimo maksimalan PDV na to hranjivo. Taj primjer nadalje otvara pitanje integralnog javnopolitičkog pristupa ovdašnjoj proizvodnji hrane.
Sonja Karoglan Todorović (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
- Uz veći prostor slobode od dosadašnjeg za kreiranje nacionalnih strateških planova, RH ima šansu osmisliti intervencije i mjere prilagođene stvarnim potrebama. Međutim, nama kao najmlađoj članici EU-a nedostaje sadržajnija analiza učinaka dosad ostvarenih praksi. Pojedinačno, jedna od najvećih kritika adresirana je na činjenicu da će najveći dio potpora opet pripasti velikim proizvođačima, što je ujedno vezano uz strukturni problem upravljanja poljoprivrednim zemljištem. Od dobrih karakteristika novog ZPP-a može se izdvojiti veći fokus na mlade poljoprivrednike. Upravo je za Hrvatsku to od velikog značaja, s obzirom na lošu dobnu strukturu dionika sektora - ističe naša sugovornica.
Zadržimo se malo na naznačenom problemu sistemskog pogodovanja velikim akterima na tržištu poljoprivrednih i prehrambene robe koje EU također nastoji maksimalno ujediniti. Odmah treba reći da oni nisu tek najveći korisnici potpora iz ZPP-a. I neće tek zbog svojih dosadašnjih prihoda biti osposobljeniji za izlazak ususret pojačanim zelenim kriterijima. Oni, kao što je znano, imaju golemu prednost u dobivanju državnog zemljišta u najam.
U proteklom razdoblju je šest i pol posto korisnika stoga na raspolaganju imalo približno polovinu sredstava iz ZPP-a. U vrhu su Belje i Vupik plus, dijelovi Fortenove, a slijede Novi agrar tj. Žito, Vajda, Orahovica, Kutjevo itd. Iza njih prepoznajemo vlasnička imena obitelji Pipunić, Pivac, Moralić, a povrh sviju Todorić. Na stranu činjenica što su potonji neslavno propali, ali ovakva distribucija ukazuje na politiku koja je pogodovala svemu samo ne gromko proklamiranoj mreži manjih i srednjih obiteljskih gospodarstava. To favoriziranje kapitalaca ovdje tematiziramo i u članku kolegice Ivane Perić.
Ako će nekome biti malo lakše, recimo da ni u velikom dijelu Europe nije puno bolje. Naprotiv, ponegdje su oligarsi sasvim preuzeli sve procese, čemu je najbolji primjer donedavni češki premijer Andrej Babiš, dok na zapadu transnacionalne korporacije odavno uzurpiraju ogroman dio javnog dobra. Adresirati krivnju ipak nije dovoljno, jer na njih prozivka ne utječe, kao ni na ZPP.
Napomenimo još da takvo prozivanje nije primarno moralističko, u smislu jadikovke nad socijaldarvinističkim sistemom u kojem veća riba guta manju. Izraziti primat krupnog kapitala u ovim pitanjima jednostavno nije racionalno rješenje zbog toga što fiskalni povrat te socijalni i demografski efekt ni približno nisu adekvatni u odnosu na uložena javna sredstva. To se vidi npr. po statistici o uvozu i izvozu goveda u Hrvatsku, gdje na ime tobožnjeg uzgoja, a zapravo samo tova, prekupci iskorištavaju ustupke na PDV-u kako bi ostvarili posve lagani ekstraprofit.
Vratimo se na ZPP, o kojem poljoprivredni analitičar Miroslav Kovač, donedavno i sam proizvođač u prehrambeno-prerađivačkom sektoru, drži kako će biti pretežak za prosječne korisnike u Hrvatskoj.
Za puno toga smo sami krivi, a potom i nespremni za tržišnu izloženost. Austrija u tom pogledu dugo provodi pametne, domišljene mjere. Kod nas i one pametne bivaju nedosljedno anulirane ostalima – kaže Miroslav Kovač
- Nespremni su na nj i jači, organiziraniji od nas, pa se zato bune, a kudikamo će se bolje uklopiti u nove prioritete. Da bi se moglo slijediti zahtjev okolišno bitno prihvatljivije proizvodnje, a paralelno i manje intenzivne, nužno je imati bolju infrastrukturu, recimo. Kod nas je ona veoma zapuštena ili u glavnini neizgrađena, od navodnjavanja do skladištenja - kaže za Novosti Kovač.
Uvelike smo za to sami odgovorni, tvrdi ovaj agrarno-politički publicist, nekadašnji zadrugar u sektoru mljekarstva čijem su biznisu glave došle upravo naopake razvojne mjere i neobuzdano tržište. No i prije spomena tržišnih prilika, valja se sjetiti kako smo trošili novac na novu mehanizaciju, dok nemamo sustav obrane od elementarnih nepogoda, kanale za navodnjavanje i mrežu za odvodnju, hladnjače u rukama proizvođača, čvrst lanac opskrbe, ekološke kompostane, rastuću preradu i mnogošto još.
Miroslav Kovač (Foto: YouTube)
- Govoreći o tržištu, dolazimo do same srži problema. Velike, razvijenije zemlje imaju organiziranije tržište, ali je tako i ono zajedničko unutar EU-a prilagođeno njima. Ipak, nije i ne može biti zajedničko u pravom smislu, ako nam npr. PDV nije isti. Austrija ima mogućnost, ne samo jaku sektorsku tradiciju, da odreže PDV na 10 posto, tamo gdje mi tvrdoglavo ustrajemo na 25. Zato je njezin proizvod startno konkurentniji i povrat vrijednosti u društvo je veći. Mnoga proturječja EU-a ovdje su fatalnije naglašena, jer EU ne ide na ruku slabijima, u konačnici. Balans u lancu i živo selo su ništa doli reciklirani pojmovi. Ali, ponavljam, za puno toga smo sami krivi, a potom i nespremni za tržišnu izloženost. Austrija u tom pogledu dugo provodi pametne, domišljene mjere. Kod nas i one pametne bivaju nedosljedno anulirane ostalima - nastavlja Kovač.
- Uz preliberalno tržište kojim vladaju veliki proizvođači i veliki trgovci, mahom orijentirani na uvoz jeftinije strane robe, kao i uz lošu infrastrukturu, država ispoljava dodatne slabosti. Primjeri mogu biti njezin slabašan supervizorski ili kreditorski položaj. Govorim o činjenicama da nema tko, ili nije voljan, analizirati i nadzirati procese u poljoprivredi, ne samo s obzirom na ZPP. O sve goroj kvaliteti našeg tla gotovo da se ne govori javno, s izuzetkom analitičara Darka Znaora. Osim toga, nemamo agrobanku koju imaju i Italija i Kolumbija, odnosno svi iole suvisliji - veli Miroslav Kovač.
Naravno, nikako se ne bi smjelo previdjeti ulogu trgovaca. Ona je danas razmjerno preglednija negoli do prije nekoliko godina, kad je glavni protagonist u svim fazama bio Ivica Todorić, držeći i proizvodnju s poticajima i većinu trgovine svojom i tuđom robom. Generalno, trgovci se kod prehrambenih artikala često odlikuju tzv. nepoštenim praksama, forsirajući uvozne.
I dok od njih teško možemo očekivati da u ime ljubavi prema lokalnoj zajednici gurnu domaće proizvode u prvi plan svojih rafova, bilo bi od države očekivati da im ne ide toliko na ruku svojom regulativom i, prije svega, monetarnom politikom koja se u RH oduvijek prilagođava uvozu. Malen je prostor ovih novina da se već i nabroje sve mjere kojima smo oštetili sami sebe u tom pogledu. No dovoljan je površni pogled da se uvidi kako su poduzete sistematično, nimalo slučajno. Nije preskočen nijedan ekonomsko-politički nivo, svi upregnuti u ista kola.
Zato se osvrt na hrvatsku agrarnu politiku, nažalost, lako dade sažeti u konstataciju o slabosti pred interesom kapitala. Nije ni ZPP suštinski drukčiji, jer zanemaruje postojeće razlike, dok bi valjda idealan bio kad bi sve zemlje članice polazile od istih pozicija. Ipak, valja biti vjerodostojan pa dometnuti da funkcija ZPP-a i nije ispravljanje svega onoga pogrešnog odranije, kao što su spomenuta nepravedna dodjela zemljišta i izostanak veće pozitivne diskriminacije manjih proizvođača u dodjeli potpora, namjesto sadašnjeg klasičnog diskriminiranja. ZPP, doduše, inertno reproducira zadana polazišta, ne računajući pohvalni poticaj razvoju daleko zastupljenijih zelenih praksi. Lobiji velikih tržišnih aktera su itekako odradili svoje. To na koncu možemo prikazati dizajnom samih akcijskih ciljeva ZPP-a, njih devet, od kojih se većina odnosi na okolišne ili demografske ili zdravstvene aspekte. Zasebnu pažnju privlače oni više ekonomske naravi, a stavljeni su ustvari na početak.
Oni dakle glase: podrška primjerenom dohotku poljoprivrednika, podizanje njihove konkurentnosti, i bolji im položaj u lancu opskrbe hranom. Nije nam poznato kako autori ZPP-a namjeravaju pomiriti prvi i treći cilj s drugim. Dosad to baš nikome nije uspjelo, ako govorimo o otvorenom tržištu EU-a ili bilo kojemu slično liberaliziranom. Jer ako se podupire opstanak slabijih proizvođača, onda više ne možemo govoriti u terminima slobodne konkurentnosti. Ako se posvetimo njegovanju konkurentnosti, tad zaboravimo na malene. Hrvatski stočari bi ovdje zacijelo iskoristili onu figuru o nonsensu vuka sitog i koze cijele, samo da ih još ima u poslu, da nisu opstali jedino liferanti.
