Nakon što je od 12. do 14. kolovoza 1944. godine u Glini držan prvi Kongres pravnika antifašista Hrvatske, već početkom listopada počela je s radom Okružna komisija za ratne zločine NOO Banije, koja će narednih dana i mjeseci pozivati svjedoke i prikupljati dokaze (u većini slučajeva izjave) o ratnim zločinima, kako bi nadležni sudovi mogli pokrenuti sudske postupke. Tako je u prosincu 1944. i siječnju 1945. godine komisija ispitala ukupno 26 svjedoka, uglavnom glinskih građana, u predmetu masovnog ubojstva glinskih Srba 1941. Među ovim svjedocima našao se i Šešerin, koji je 4. siječnja 1945. dao vrlo opširnu izjavu o majskom pokolju u Glini, čija godišnjica je upravo ovog tjedna.
Antun Šešerin rodio se 7. siječnja 1911. u Jukincu kraj Gline. Nakon završene osnovne škole u Glini izučio je zanat električara, pa je 1928. godine počeo raditi kod Stojana Šušnjara, vlasnika glinskog kina, gdje je bio zadužen za održavanje instalacija i kinoaparature. Zaposlio se u električnoj centrali u Glini 1934. godine. Narednih godina uključuje se u radnički i sindikalni pokret, a 1938. primljen je u članstvo ilegalne Komunističke partije Jugoslavije. Za predsjednika gradskog ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora izabran je 1942. godine. Unatoč prijetnjama i zastrašivanjima, i dalje je pomagao Narodnooslobodilački pokret, kojem je dostavljao obavještajne podatke i ratni materijal. Nakon što je Sedma banijska divizija oslobodila Glinu 11. siječnja 1944. godine, Šešerin je biran u Gradski NOO. Postao je šef električne centrale i dao veliki doprinos obnovi grada, kao i normalizaciji tadašnjih prilika, uključujući ponovno pokretanje glinskog kina.
- Prilikom dežurstva 11. maja 1941. … oko pola noći … mene su odveli iz centrale neke ustaše iz Zagreba, te Hanih Stjepan zet urara Jeseneka. … Taj ustaša i Hanih izveli su me na ulicu i tu sam vidio kolonu Srba koje su već uhapšene vodili ustaše i policajci. Među uhapšenim Srbima na ulici vidjeo sam Iliju Sužnjevića, licitara, sina dr. Sužnjevića, jednog Jevreja čije ime ne znam, Jankovića direktora Trgovačke banke, Breka Marka brijača iz Gline i Lackovića brijača. Odvedeni smo svi u zgradu Suda a kada smo tamo stigli već smo ondje vidjeli mnoge uhapšenike od kojih su gotovo svi bili Srbi – pričao je Šešerin. Napominje da je prolazeći glavnom ulicom ‘vidio na cesti ležati leš Letić Ilije pekara i trgovca’. ‘Naknadno sam čuo, da se on odupro hapšenju i da je tom zgodom ubijen. Čuo sam također da je tom zgodom kada je on hapšen, teško ranjen njegov sin, a ubijena njegova dva šegrta čija imena ne znam’ – naveo je svjedok. U nastavku izjave Šešerin je detaljno opisao nasilje ustaša i zatvorskih stražara, koji su kundacima i cijevima od pušaka, pendrecima i šakama nemilosrdno tukli uhapšenike.
- Ja sam ostao u sudskom zatvoru do sljedećeg jutra, onda su mene pustili rekavši mi da sam zabunom uhapšen jer da sam sličan nekom Srbinu kojeg su htjeli uhapšen. Svi Srbi koji su uhapšeni one noći kada sam ja bio uhapšen tj. u noći između 11. i 12. maja odvedeni su sljedeće noći tj. između 12. na noć a na 13., kamionima do Prekopskog mosta. Tamo su ih dočekali ustaše i odveli do Prekopskog polja blizu tamošnjeg mlina, gdje su već bile iskopane jame. Svaki ustaša pograbio je po jednoga uhapšenika, sagnuo mu je glavu nad jamu i ubio ga revolverom. Ispravljam se onamo, da je ubijanje vršio jedan ustaša iz Zagreba čije mi je ime nepoznato (Ivica Šarić, ustaški povratnik iz emigracije – op. a.), a koji je išao od jednog uhapšenika do drugoga te ga ubio iz revolvera. Taj je ustaša imao metke u rudnjaku a kraj njega su stajala dvojica ustaša koji su punili revolvere i dodavali mu, uz njih je bio treći koji je držao fenjer, da bi krvnik mogao žrtvu vidjeti i posao izvršiti. Ovo mi nije poznato iz vlastitog zapažanja nego su mi pričali seljaci iz sela Prekope, Jukinca, Kihalca, Dvorišta i Hađera koji su gonjeni od ustaša morali kopati prisilno jame na Prekopskom polju i koji su mrtvace pokopali. ….Seljaci su mi također pričali da je Vidaković Nikica (organizator ustaškog pokreta i ustaški tabornik općine Glina – op. a.) u društvu sa ustašama došao u njihova sela i pozvao ih je da iskopaju jame. Videći seljaci o čemu se radi izjavili su da neće taj posao izvršiti, na što im je Vidaković zapretio, da će svi koji se nalogu ne odazovu biti poubijani. Usljed te pretnje seljaci su se upokorili i počeli su jame kopati. Pošto posao nije napredovao po želji Vidakovića, došao je on slijedeće jutro na mjesto gdje su se jame kopale u pratnji Jurica Rukavine (Šarićevog zamjenika – op. a.), te su održali govor seljacima u kojem su vidjeli da je potrebno Srbe ubijati, jer su oni neprijatelji hrvatskog naroda i Hrvatske. Iza toga podijelili su seljacima rakije…
Prema izjavi Ante Šešerina, u noći s 12. na 13. svibnja 1941. ‘ubijeno je na opisani način oko 450 Srba iz Gline, te Srba seljaka iz okoline koji su slučajno poslom došli u Glinu i ovdje uhvaćeni. Tih seljaka iz okolice moglo je biti oko 50-60’…
U prosincu 1947. ekshumirane su žrtve iz Prekope, koje su prenesene i sahranjene na pravoslavnom groblju u Glini. Nedugo zatim, uređena je spomen-kosturnica i podignuta spomen-ploča, koju je svečano otkrio Kotarski odbor Saveza boraca Glina 27. srpnja 1951. godine. Međutim, malo je poznato da je naredne 1952. Ante Šešerin osuđen i poslan na Goli otok, pod optužbom da je IB-ovac (navodno je na jednom sastanku pitao ‘Gdje je Brko?’, misleći na Staljinovu sliku). Vratio se 1954. i nastavio raditi kao kinooperater u glinskom kinu, ali izvan radnog odnosa.
Nakon postupne liberalizacije jugoslavenskog društva, dana 11. siječnja 1964. održana je svečana sjednica Mjesnog odbora i mjesnih društveno-političkih organizacije Gline na kojoj su Anti Šešerinu i još šestorici Glinjana uručene spomen-diplome kao odbornicima gradskog ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora, javilo je sisačko Jedinstvo. Na istoj sjednici donesen je zaključak da se 11. siječanj proglasi ‘Danom oslobođenja Gline’, a da se 13. svibnja proglasi ‘Danom komemoracije žrtava fašističkog terora’, što je ubrzo i potvrđeno Odlukom Skupštine općine Glina od 27. travnja 1964.
Ante Šešerin umro je 20. kolovoza 1996. u Jadranovu kraj Crikvenice. Svojim radom za opće dobro, značajno je obilježio povijest Gline 20. stoljeća i nije zaboravljen. Njegova izjava o stradanju glinskih Srba, koja se danas čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, ostaje nezaobilazan i vjerodostojan izvor ne samo za povijesnu rekonstrukciju genocidnog masakra u Prekopi noću s 12. na 13. svibnja 1941. godine, nego i stvarnog karaktera zločinačke ustaške NDH.
