Dvadeset i dvije godine Euroazijski gospodarski summit održavan je redovno, u predviđene dane i u istim okolnostima. Ove se godine susrećemo kasnije no što je bilo planirano i u uvjetima i okolnostima bitno različitima od onih u proteklim godinama. Sastajemo se u ‘novoj realnosti’. S razlogom organizator je upravo to, novu realnost, odabrao kao okvirnu temu našega sastanka.

Dozvolite mi da iznesem neka svoja razmišljanja upravo u kontekstu te okvirne teme, jer za ulaženje u pojedine aspekte mislim da nisam dovoljno kompetentan – usprkos desetljetnom iskustvu na različitim funkcijama u političkom životu dviju država – Jugoslavije i Hrvatske.

Covid 19 i pandemija jedinstveno je iskustvo nakon kojega – vjerujte mi, to nije fraza – svijet više nikada neće biti isti. Bitno je poći od tri teze.

Prvo, pandemija jest, odnosno bit će, iskustvo ograničenog trajanja. Pronaći će se i lijek, a i cjepivo, rusko je već registrirano.

Drugo, mada ograničenog trajanja, pandemija će ostaviti trajne posljedice, promijenit će definitivno i nepovratno neke stvari u našim svakodnevnim životima.

I treće, možda najvažnije, trajnost promjena izazvanih pandemijom treba shvatiti i prihvatiti, njima se treba prilagoditi. Drugim riječima, moramo naučiti mijenjati naše živote, naše životne navike, našu ustaljenu praksu gotovo u svemu. Pojedinci, nacije i države. I tako dolazimo do – nove realnosti.

A ono što je kod nove realnosti najvažnije shvatiti, to je da ona nije privremena. Povratka na staro nema, niti će biti. Niti onda kada se pronađe lijek, niti onda kada se počne u globalnim okvirima primjenjivati djelotvorno i sigurno cjepivo. Nema, dakle, povratka na život kakvoga smo poznavali prije pandemije, nema izlaska iz nove realnosti. Ona je trajno stanje i želimo li napredovati, želimo li se dalje razvijati, onda samo i jedino u okvirima nove realnosti, onda treba najprije razviti, a potom i primjenjivati nove koncepte – i u zdravstvu, i u gospodarstvu, i u obrazovanju, i u kulturi i sportu, ukrako: u svemu.

A da bismo to mogli, moramo se osloboditi robovanja dosadašnjoj praksi. I opet: u svemu. Moramo naučiti razmišljati na drugi način, zaboraviti protokole koji su do sada regulirali ponašanje u ovim ili onim situacijama, moramo otvorenog uma prići situaciji koja jest nova, koja jest izazovna, ali koja svakako nije nepremostiv problem. Odnosno: jest, ostanemo li na pozicijama što se mogu čuti u mnogim zemljama: dosta nam je ovoga, nitko nema pravo ograničavati naše slobode, želimo živjeti i ponašati se kao što smo živjeli i ponašali se prije pandemije.

Ako upadnemo u tu zamku lažno nostalgičnog i – objektivno – nerazumnog prizivanja nekadašnjih vremena, sami ćemo sebi postaviti ključnu barijeru na putu u novu budućnost. A naša je budućnost, sviđalo se to nekome, ili ne – nova realnost.

Moram reći da sam bio ugodno iznenađen kada sam vidio kako se brzo širom svijeta iznalaze nova rješenja, nove mogućnosti. Sada se, međutim, pokušava inzistirati na njihovoj privremenosti, umjesto da se upravo ta nova rješenja smatraju putokazom u budućnost, umjesto da se radi na promjeni njihove privremenosti u trajnost, umjesto da im se – tamo gdje je to nužno – daje i zakonska osnova.

Navest ću samo jedan primjer: u radno zakonodavstvo treba uvesti koncept rada na daljinu i detaljno ga razraditi; tako da to ne bude tek privremena improvizacija. Isto vrijedi i za obrazovanje.

Razgovarao sam nedavno s jednim istaknutim hrvatskim filmskim režiserom, koji inače dobar dio godine provodi u Sjedinjenim Državama, gdje mlade generacije uvodi u tajne i zanata i filmske umjetnosti. Sada je u Hrvatskoj i kaže mi da će cijeli semestar svoja predavanja studentima u Americi držati iz Hrvatske. Mada su tehničke mogućnosti za to postojale i ranije, do pandemije to je bilo nezamislivo, ili se primjenjivalo samo u izuzetnim slučajevima.

Iznimno postaje sada redovnim, nezamislivo – zamislivim.

Imamo na raspolaganju tehniku i tehnologiju kakvom ljudski rod nije raspolagao nikada u svojoj povijesti. Suočeni smo s pandemijom čijeg uzročnika se još izučava i kojoj jedva da ima nešto ravnoga u stoljećima našega postojanja. Suočimo se s izazovom – najprije radikalnim mjerama, jer drugoga izlaza nema, a onda inovativnošću, novim pristupom, novim rješenjima o kakvima do sada nismo ni razmišljali.

I pođimo od toga da nas pandemija prisiljava da u novoj realnosti počnemo i na novi način razmišljati ne samo o gospodarstvu, ne samo o tome kako ćemo ponovo vratiti profit kao pokretački stroj svih naših aktivnosti, nego o tome što smo naučili, na što nas iskustva pandemijskog razdoblja upozoravaju.

Ako je nešto postalo kristalno jasno, onda je to činjenica da zdravstvo svedeno na profitabilnu djelatnost, zdravstvo koje je u potpunosti privatizirano, dakle zdravstvena zaštita ustrojena isključivo prema zakonima tržišta – nije u stanju na odgovarajući način reagirati na pandemiju – bio to covid19, ili nešto drugo. Mislim da nitko nije toliko naivan, pa da očekuje kako je covid19 posljednja pandemija s kojom se čovječanstvo suočava.

Isto bih mogao reći i za farmaceutsku industriju, za epidemiološka istraživanja koja se, u skladu sa zakonima tržišta i profita prekidaju čim prestane akutna opasnost, umjesto da se ide dalje – kao što se u nekim zemljama očito i išlo.

Postoje – ukratko - područja u kojima treba ojačati ulogu države, ma koliko će neki odmah reći kako je to u suprotnosti s razvojem demokracije. Nije! Država je servis na usluzi građanima. E pa taj servis treba i pružiti ono što se od njega očekuje. Prepuštanje apsolutno svega, ili gotovo apsolutno svega privatnoj inicijativi nije ni put u demokraciju, ni put u budućnost. To je put u anarhiju i korupciju i kriminal.

Itekako sam svjestan toga što govorim i znam zašto to govorim.

Oni društveni poreci, a svejedno je kako ih zovemo, koji su sačuvali ulogu države u nekim ključnim stvarima, poput na primjer zdravstva, pokazali su se daleko sposobnijima uhvatiti se u koštac s pandemijom, od onih u kojima su privatno vlasništvo i privatna inicijativa podignuti na pijedestal. Može, naravno, postojati i privatno zdravstvo, ali tek kada je javno pod istim uvjetima dostupno svima, naglašavam: svima i kada je ekipirano i opremljeno tako da se može nositi i s izazovima tipa pandemije.

Dovoljno je usporediti kako je s pandemijom praktično izašla na kraj Narodna Republika Kina i kako pandemija i dalje kosi živote u Sjedinjenim Državama. I ništa dalje neću o tome reći.

Moramo shvatiti kako je krajnje vrijeme da najozbiljnije počnemo razmatrati pitanje što je akutno već dulje vremena, ali s kojim se gotovo nitko ne želi baviti, a to je održivost modela liberalnog kapitalizma. Neću se sada pozivati na Papu Franju i na njegove opetovane osude potrošačkog društva i egoizma što iz njega proizlazi, mada se s tim ocjenama potpuno slažem. Pozvat ću se naprosto na zdrav razum. A taj zdrav razum, tamo gdje ga još ima, govori nam da ovako kako je išlo do sada, dalje naprosto ne može ići.

Model se, najkraće rečeno, potrošio, istekao mu je rok vrijednosti.

No, s obzirom da modeli društveno-političkog i ekonomskog uređenja nisu gotovi proizvodi po koje se ode u trgovinu pa se kupi novi, kada se stari pokvario, ovdje treba upregnuti sve stvaralačke i umne snage što ih imamo. Ovdje treba stvoriti novo. Kada kažem: mi, mislim na cijelo čovječanstvo. Pri tome ne smijemo robovati prošlosti, ni bilo kakvim dogmama. Treba utirati putove prema novome, treba otvarati širom vrata novoj realnosti.

I to moramo – ovo posebno naglašavam - raditi zajedno, ne svaki za sebe, ne u bespoštednoj konkurenciji usmjerenoj na to tko će više zaraditi, nego u zajedničkom naporu kojemu je cilj iznalaženje smjernica za stvaranje novog svjetskog poretka.

Ovo može zvučati vrlo pretenciozno, možda čak i opasno. No, ja ne mislim na novi poredak koji bi okovao cijeli svijet, namećući svima jedan, jedinstveni, isti model. Ni slučajno! Uvijek sam se zauzimao za pravo svake zemlje da se razvija u skladu sa svojim specifičnostima i svojim potrebama. I uvijek ću se za to i zauzimati. Ovdje nije riječ o tome da se brišu razlike i da se nameću uniformni modeli.

Govorim o potrebi da svijet, suočen s izazovom s kakvim se u novijoj povijesti nije sretao, nađe zajednički jezik u traženju izlaza iz krize. Govorim o tome da je potrebno shvatiti mane i nedostatke modela u kojemu živi najveći dio današnjega svijeta i kojega bi mnogi rado proglasili vječnim, bogomdanim i jedinim. Govorim, napokon, o tome da je krajnje vrijeme obnoviti međunarodni poredak na novim osnovama. Nisam toliko pretenciozan da bih rekao na kojima.

Znam, međutim, da ovo što danas imamo nije niti dobro, ni dovoljno.

Izlaz nije u stalnoj konkurenciji koja nerijetko izbacuje na površinu ono nagore što je u ljudima, izlaz nije u slijepom egoizmu – ni pojedinačnom, ni nacionalnom. Izlaz je u suradnji na najširim osnovama, u ravnopravnoj suradnji, u suradnji iz koje nitko neće biti isključen.

Izlaz je u traženju i stvaranju svijeta u kojemu neće biti moguće ono što se dogodilo upravo u vrijeme pandemije – da su, naime, najbogatiji ljudi svijeta udvostručili svoj imetak!

Izlaz je u tome da se prisjetimo onoga što smo, bojim se, odavno zaboravili, ili da to naučimo, ako nismo znali: što je to zajednički interes, što je to opće dobro, što je društvena i osobna odgovornost, što je – da stvari svedem na ono najosnovnije – patriotizam, a što je šovinizam.

Mi, napokon, moramo shvatiti da će se izmijeniti mnoge stvari u svakodnevnom životu, one što smo ih smatrali normalnima. U novoj normalnosti one to neće biti. Možda će pojmovi kao što je socijalno distanciranje postati trajni pratitelji naših života. Možda ćemo utakmice pred prepunim stadionima i koncerte u dvoranama ispunjenima do posljednjega mjesta gledati samo još na arhivskim snimcima. Možda, ne znam.

Tek, apeliram – a time ću i završiti – da stvarima prilazimo otvorena uma, oslobođeni šablona dosadašnjeg života, neopterećeni frazama poput one o završetku povijesti. Ne, povijest ljudskog roda povijest je evolucije. Uvijek smo se razvijali, ponekada i nazadovali, ali bismo onda ponovo uhvatili zalet i krenuli naprijed. Tako može, tako mora biti i sada.

Nova normalnost nije bauk, ona je naša današnjica koju moramo graditi i dograđivati tako da postane solidan temelj, novi temelj za sutrašnjicu.

Govor bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića na 23. Evroazijskom gospodarskom summit u Istanbulu