Kažite nam nešto više o kulturno-umjeničkom društvu kojem ste na čelu?
SKUD ‘Jovan Lazić’ ima dug ‘staž’, ove godina slavimo 70 godina postojanja. Od 80 članova najviše ih je u folklornoj sekciji, a tu su i recitatorska i muzička. Članovi su nam đaci svih razreda osnovne škole, srednjoškolci, studenti, a i oni koji su već diplomirali, pa ostaju u kulturno-umetničkom smislu aktivni do svojih tridesetih godina života, kada im postaju važnije neke druge stvari.
Je li teško prebroditi smjenu generacija? Kako se s time nosite?
Jako je teško, taman odgojite generaciju dobrih folkloraša, a onda neki među njima odu na studije u Beograd, Novi Sad ili Zagreb, a neki zasnuju porodice. Pored toga, i inače nam se člansto smanjuje, kao i drugim ovdašnjim KUD-ovima. Nezaposlenost je velika, a šanse za pokretanje posla male, pa ljudi iseljavaju iz Baranje, kao i cele Hrvatske. Da bismo zainteresirali najmlađe, pokrenuli smo Pčelicu - pripremnu sekciju koja okuplja decu od treće godine života; educirane ih osobe pomalo uvode u tajne igre, plesa i pesme, pa većina njih, kad malo odrastu, prelazi u folkloraše.
Kakva je suradnja SKUD-a s drugim ansamblima u Baranji i široj Slavoniji?
Imamo dobru saradnju ne samo sa srpskim nego i sa hrvatskim i mađarskim društvima, a odazivamo se na sve pozive koje dobivamo. Učestvujemo u manifestacijama koje organizira SKD Prosvjeta, a nastupamo i po Hrvatskoj i po inostranstvu.
Utječe li aktualna politička situacija utiče na raspoloženje članova SKUD-a?
U Belom Manastiru nemamo sa time problema, jer postoji dobra saradnja između svih društava i zajednica kojima ona pripadaju. Gradonačelnik i političke strukture imaju razumevanja za naš SKUD i ostale srpske organizacije na belomanastirskom području. A para imamo onoliko koliko Grad dodeljuje i hrvatskom i mađarskom društvu. Za sredstva apliciramo i kod Saveta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije, pa kad se sve skupi, nekako sastavimo kraj sa krajem.
Što poduzimate da bi se očuvao nacionalni identitet?
Negujemo pre svega kulturu i tradiciju baranjskih Srba, ali i zajednice u celini, pa su našim koreografijama zastupljene i sve igre iz Srbije. Možemo da budemo zadovoljni repertoarom. Pre dve godine organizovali smo i malu školu srpskog jezika i pisma, imamo svoju biblioteku, sekciju za izradu narodnih nošnji i negovanje narodnih običaja, a posvećujemo pažnju i srpskoj književnosti. Deca, pre svega recitatorska sekcija, nastupaju na priredbama za verske praznike. Dakle, vodimo računa o nacionalnom identitetu koliko nam to mogućnosti dozvoljavaju.
Svoju ste kvalitetu nedavno pokazali i u Zagrebu, u sklopu Srpske večeri: zašto češće ne nastupate izvan Baranje?
Zato šta nas nitko ne poziva. Uglavnom nastupamo u Mađarskoj i Srbiji, a bili smo i u BiH. Naš ansambl je pretposlednji put u Zagrebu gostovao na smotri stvaralaštva nacionalnih manjina u Dvorani ‘Vatroslav Lisinski’ pre desetak godina. Nadam se da će se u tom smislu nešto promeniti.
Bi li i inače trebalo nešto mijenati po pitanju financiranja i podrške radu kulturno-umjetničkih društava, posebice folklornih i što bi to bilo?
Osnovna je potreba da se ima uvid u rad društava. Neka društva postoje samo na papiru ili rade minimalno, a ona koja zaista rade muku muče s finansijama. Nužna je pravednija raspodela novca: treba da se vidi koja društva doista rade, koliko su imala nastupa i kakvog su kvaliteta ti nastupi bili i prema tome im dodeliti sredstva. Mi smo lani imali preko 20 nastupa, a godinu pre toga čak 23. Bilo bi ih i više, ali smo bili finansijski ograničeni, pogotovo prošle godine, kad je najviše novca otišlo na najam autobusa.
