Belomanastirska Mirovna grupa Oaza trenutno provodi dva projekta, kroz koje – uz ostale brojne aktivnosti – provodi i međusobno druženje osoba treće životne dobi i druženja mlađih s osobama treće životne dobi. Prošli petak u belomanastirskoj Sunčanoj ulici upriličeno je jedno takvo druženje, koje je organizirala ‘Oazina’ gerontodomaćica i fizioterapeutkinja Antonija Papak.
Antoniji, koja je dalmatinskog porijekla i koja se udala za Baranjca te danas živi u Karancu, trebalo je ‘misec dana’ da organizira to druženje. Prvo je jedna od baka bila u bolnici, pa je druga bila kod svoje djece izvan Belog Manastira, pa onda nije mogla treća jer ‘pituraje kuću’… Na koncu je ipak došao dan kad je Antonija oko ‘osam i kvarat’ u svoj auto pokupila bake Radojku, Anku i Olgu i dovezla ih do bake Etelke (rođene 1925. godine), koja živi u lijepo uređenoj kući i dvorištu u Sunčanoj ulici. Kad su se njih četiri udobno smjestile u hladovini dvorišne sjenice, pridružili su im se Etelkin sin Rudika, snaha Nada, a nešto kasnije i bakin unuk s praunukom.
Vrlo brzo razvezli su se razgovori svih prisutnih ili u manjim sekcijama. Nije se mnogo pričalo o bolestima ili životnim poteškoćama i nedaćama, a pogotovo ne o aktualnoj politici. Zanimljivije je bilo saznati tko potječe iz koga sela, tko koga poznaje, tko je kome rod ili prijatelj, što je tko radio ili postigao u životu… Također je bilo podsjećanja na nekadašnji život u Baranji, kad je bilo više Baranjaca nego što ih ima danas, kad je bilo posla za sve, kad sela nisu bila poluprazna i kad nacionalna pripadnost nije bila važna.
U takvoj atmosferi, dva sata druženja prošla su kao tren. A kad je gerontodomaćica Antonija počela podsjećati bake da je vrijeme za povratak kućama prije nego što Beli Manastir (nekadašnji Monoštor) pritisnu ljetne vrućine, baka Etelka malko se ‘pobunila’. Ona je mislila da će druženje dulje trajati, da će Antonija njezine gošće Radojku, Anku i Olgu ostaviti dulje kod nje, a ako baš mora, ona može i otići i obaviti još neke svoje poslove pa se kasnije vratiti po bake…
Osobe treće životne dobi često žive same jer više nemaju nikoga, ili im djeca imaju svoje kuće ili stanove, ili ne žive u istom mjestu. Zato su željne posjeta i razgovora. Mlađi bi to trebali stalno imati na umu jer će i oni, prije ili kasnije, a svakako prije nego što to očekuju, zaći – u treću životnu dob.
