Sjećam se dana kad je u selu živjelo više od pet stotina ljudi. Danas bismo svi bez problema mogli stati u jednu jedinu kuću – upozorava 85-godišnja Dragica Oreščanin iz Suve Perne pokraj Topuskog, pa nastavlja s podjednakom rezignacijom:
- Ako se ovako nastavi, nestat će sela kao da ga nikad nije bilo. Tko se mislio vratiti, odavno se vratio i do sada već dobrano ostario, a mladih nema ni za lijek. Ne sjećam se više kad je neka žena u selu rodila ili kad je bilo posljednje vjenčanje. Zaredale samo sahrane, a i one će jednoga dana prestati.
Dragica živi sama, suprug Ljuban umro je prije gotovo četiri desetljeća. Kći Dragana odavno je u Kanadi, a druga, Željka, u Srbiji. Zasnovale su svoje obitelji, pa majku posjećuju tu i tamo, a i ti su posjeti sve rjeđi i rjeđi. Oluja je te tri Kordunašice oduvala u Srbiju, ali vratile su se u Hrvatsku već nakon par mjeseci – i to u razoreni Vukovar, u kojem su provele nekoliko godina životareći u tuđoj, napuštenoj kući i radeći na poljima za hranu.
Bila sam isprva na socijali, ali kad sam čula da se zbog te crkavice moram odreći kuće i zemlje, zatražila sam penziju. Nikakva je, al' sam barem svoja na svome – kaže Dragica
- Te teške vukovarske godine nikako ne mogu potisnuti iz sjećanja, progone me sve do danas. Takvu strahotu ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju. Nakon mirne reintegracije, kćeri su se osamostalile i otišle svojim putem, a ja se među prvima vraćam u svoje selo. Kuća devastirana, bez vrata i prozora, sve opljačkano do temelja. Trebalo je puno truda da uredim samo jednu prostoriju za kakav-takav život.
Od države sam dobila pet hiljada kuna i to je bilo sve. Odmah sam izvadila potrebne dokumente, zametnula par kokošiju i dvije-tri ovce i nekako krenula ispočetka. Ali kako onda, tako i danas. Nisam baš puno napredovala, samo sam ostvarila pravo na, sada, 106 eura mirovine. Bila sam isprva na socijali, ali kad sam čula da se zbog te crkavice moram odreći kuće i zemlje, zatražila sam penziju. Nikakva je, al' sam barem svoja na svome – kaže nam ona.
Kad poplaća sve režije, Dragici za život preostane manje od pedeset eura mjesečno, ali joj nema druge nego tu crkavicu pažljivo rasporediti s nadom da neće iskrsnuti kakav neplanirani izdatak koji će joj ozbiljno zagorčati ionako gorak život. Svakodnevno iz kokošinjca "pobere" pokoje jaje i par puta u godini zakolje janje, ali najveća joj pomoć stiže iz povelikog vrta. Znajući da joj je vrt jedina prilika da preživi, od ranog proljeća do jeseni uglavnom sadi, sije, okopava, pljevi i ubire plodove koje sprema za zimu.
- Da nije bilo onog vražjeg rata, sve bi bilo drugačije. Prvo, ne bih bila toliko željna svojih kćeri, pogotovo Dragice koja je spas potražila u Kanadi i koju nisam vidjela punih osam godina. Drugo, ne bih ovako teško živjela u potpunoj neimaštini. Treće, selo bi bilo puno ljudi i mladosti pa bi bilo vremena i za druženja. Ovako, sve je po onoj: nekad bilo, sada se spominjalo. Mene još spašava to što, unatoč brojnim zdravstvenim teškoćama, mogu raditi u vrtu i nadgledati i brinuti se za svoje ovce i kokoši. Kad to jednoga dana ne budem mogla, znaj da je došao kraj. Što ću tada i kako ću, nema pojma. Jednostavno na to ne smijem ni misliti. Sad je lako. Poberem grah i krumpir za cijelu godinu, ukiselim kupus, spremim luk i mrkvu, pa gladi nema. Ali do kad – pita se Dragica Oreščanin.
Pomirila se Dragica s neimaštinom. Prihvatila je sve nedaće kao da se one same po sebi razumiju, pretače iz šupljeg u prazno i uvijek se nekako izvuče pa je postala prava majstorica u preživljavanju. Sa samoćom joj se ipak najteže pomiriti, gotovo nemoguće. U Perni je nekoliko vikendica, pa kad vlasnici povremeno navrate u njih, Dragica odmah peče krafne da se malo podruže i zaslade uz kavu. No čim vikend prođe, selo opet opusti i ona samuje. Samoću tek tu i tamo prekine komšija Gojko, pogotovu kad joj zatreba kakva pomoć. Koliko će se obradovati svakom slučajnom putniku namjerniku, ne treba ni spominjati.
Za svog je života preživjela dva rata. Iako se onog prvog, svjetskog, sama ne sjeća, zna što se zbivalo tijekom njega jer joj ga je majka puno puta spominjala.
- Jedino čega se onako kroz maglu prisjećam je da sam bila gladna. Pričala mi je majka da smo bili u obruču na Petrovoj gori, pošto je otac otišao u partizane a ona mene i dvojicu braće, Savu i Dušana, ondje skrivala. Kad su se ustaše skroz približili, skrila nas je u jednu bukvu, pokrivši nas granama i zemljom i naredivši nam da šutimo; ona se sama sklupčala u obližnjem jarku. I tako je ustaška čizma prošla pored nas, ali nije nas pronašla. A kad je na Biljegu probijen obruč, sastali smo se s ocem koji nas je odveo na sigurno, u Vorkapiće kraj Topuskog. Mati je rekla da me nosila u torbi od vrha Petrove gore pa sve do tog sela – prepričava nam Dragica teške dane najranijeg djetinjstva.
Kad se već bila navikla na neimaštinu i pustoš Suve Perne, potres je zatresao Baniju i krajeve oko nje. U toj su katastrofi i s njezina krova popadali crjepovi, zidovi popucali, dimnjaci se nakrivili. Oštećen je i sjenik, a statičari su ustvrdili da će se u kući moći sigurno živjeti tek nakon popravka; do tada, savjetovali su je, treba biti na oprezu. Oštećenja je sanirala vlastitim sredstvima, ni sama ne zna kako.
Ovih sve vrelijih dana intenzivno se priprema za hladne zimske dane: dio uroda već je uskladišten u podrumu ili prerađen čeka u hladnjaku, a uskoro će joj netko iz njezine šume dopremiti ogrjevno drvo. Dakako, tu uslugu treba platiti, pa će malo preostati za lijekove kojima bi suzbila konstantne i sve snažnije bolove u kralježnici. Što se nje tiče, zima slobodno može početi, pogotovu ako divlje svinje i lisice u potrazi za hranom zaobiđu njezin vrt i kokošinjac.
