Rebalans gradskog proračuna nametnuo se proteklih dana kao prvi i najvažniji zadatak nove zagrebačke vlasti, čemu su odmah upomoć priskočili dežurni ekonomsko-politički sufleri. Ukratko, problem leži u nerealno budžetiranih 13,6 milijardi kuna za 2021. godinu, mada se još ne zna točno iznosi li višak u tom računu – a manjak u stvarnom potencijalu – jednu, dvije ili čak 3,6 milijardi, jer se to tek mora utvrditi. No već frcaju sugestije o tome što bi najprije moralo biti poduzeto. Potaknuo ih je direktno gradonačelnik Tomislav Tomašević davši naslutiti da Grad Zagreb ipak neće prodavati zemljišta Gredelja, Zagrepčanke i Paromlina. Njegov je prethodnik Milan Bandić lani faktično izlicitirao te nekretnine, uvrštavajući zamišljeni prihod od prodaje u budžet za ovu godinu.

Ekonomski analitičar i konzultant Andrej Grubišić je taj stav novog gradonačelnika i stranke Možemo! prokomentirao riječima da prodaja očito nije prihvatljiva "za one koji su skloni populizmu". Prema njegovu viđenju, "to treba prodati onome tko daje najveću cijenu". Još izričitije reagirao je Gojko Drljača, ekonomski komentator Jutarnjeg lista kojem "postaje zabavno koliko će brzo nova zagrebačka vlast učiti o tome koliko je velika razlika između lijepih riječi i odgovornog vođenja grada". Odgovornost je sažeo u nekoliko pitanja tipa: "Privatno nema pravo građanstva u centru? (...) Jeste li uopće svjesni da dobrih velikih placeva već počinje nestajati čak i s druge strane Sljemena? (...) Niste znali da svaki europski grad i selo sudjeluju u toj utrci?" Globalnoj utrci rasta, naime, Drljačinim riječima. Po njemu se Bandićev "najveći financijski grijeh" dade svesti na zaključak da "nije uspio dobro upravljati atraktivnim pozicijama".

Time nakratko u sjenu padaju Tomaševićevi očekivani atraktivniji problemi, poput odnosa s Petrom Pripuzom, gradskim poslovnim partnerom. Teško je prečuti patronizirajući ton liberalno-ekonomskih mislitelja, inače već pomalo zastarjelih nazora u kontekstu razvijenog Zapada, ali baš i ne po rubovima EU-a. Oni dakle ne dopuštaju novoj zagrebačkoj vlasti da umjesto rasprodaje imovine i rezanja socijalnih usluga najprije pokuša gradske financije u red dovesti redefiniranjem planova nabave, zamrzavanjem pojedinih kapitalnih investicija, revizijom poslovnih ugovora, reorganizacijom rada uprave itd. Njima sve počinje i završava imperativom širenja zone privatnog poduzetništva. Tako je jedino i moguće Bandića kritizirati ekonomski prvenstveno zbog – loših trgovačkih vještina.