Demografska panika koja se nanovo širi Hrvatskom ima realno utemeljenje u određenim pokazateljima, ali je prvenstveno nadmotivirana vanjskim ekonomskim interesom. Odnosno, istina je da ukupna populacija i dalje stari, s jedne strane, i da će to povući daljnje smanjenje broja stanovnika RH. S druge strane, uočljiv je i marketinški suvišak pri interpretaciji tih procesa, te manipulacija uzrocima i posljedicama.
Uzmimo u razmatranje npr. Stjepana Šterca, zvijezdu današnje hrvatske demografije, koji danomice u medijima upozorava da će ovdje uskoro - nastave li se trendovi iseljavanja mladih, nerađanja novih mladih, dodatnog starenja starih i slično – živjeti svega tri milijuna ljudi. Šterc je pritom i kao nacionalist zainteresiran da doskoči bijeloj kugi u Hrvata, pa je sklon ulaziti u savezništva na tom planu. S bankovnim mirovinskim fondovima, recimo, a koji inzistiraju na indikatorima poput onog o navodnom rastu tzv. očekivanog životnog vijeka iliti doživljenja. Fondovi u rukama banaka polaze od teze, bar za javnu upotrebu, da je nužno povećati dio izdvajanja za mirovine koji bi se plodio na tržištu. Jer, već sutra neće biti nikog u radno-aktivnoj dobi tko bi izdržavao umirovljenike po starom, bizmarkovskom principu međugeneracijske solidarnosti. Bolje nam je dopustiti bankama da se pobrinu za našu starost, iako se u tim projekcijama prešućuje rizik da novac propadne kroz razne špekulacije.
Konačna poruka, cenzurirana od stresnih istina, glasi da - ako se već nismo kadri sami brže oplođivati - pustimo svoj novac da to čini umjesto nas. I da ga čim prije povjerimo toplini bankovnih inkubatora kako bi nas svojim veselim šuškanjem krijepio u poznoj životnoj dobi. A da bi kampanja upila visokosjajni premaz sinergije znanosti i poslovnog sektora, banke su organizirale još jednu javnu sesiju. Uvodnu riječ fondovi su prepustili Štercu, dok je posredništvo odradila Hanza Media, primarno vodeće joj novine, Jutarnji list. Konferencija održana krajem prošlog mjeseca u zagrebačkom hotelu Esplanade pod nazivom ‘Demografija – refleksije na mirovinski sustav’ privukla je i najviše uzvanike poput Andreja Plenkovića.
Zaključak je uvijek isti: povećajmo izdatak za kapitaliziranu mirovinsku štednju, i niti ne sanjajmo o ukidanju tog modela. Bez obzira što je njemu, u obliku koji servisira RH, leđa okrenuo čitav svijet, pa i najizloženiji njegov dio u Europi, postsocijalistički. No obratimo pažnju na već klasični udarni adut banaka u osvajanju tržišta pomoću demografske podrške, koji osobito dolazi do izražaja u prezentaciji analize Željka Bedenica, šefa Raiffeisen mirovinskog osiguravajućeg društva, u Jutarnjem listu, baš u vrijeme navedene konferencije.
Preskočit ćemo dio znane metodologije kojom osiguravatelji reklamiraju svoj proizvod, i fokusirati se na jedan aspekt. Bedenic u izračunima do 2060. godine velikodušno predviđa rast životnog vijeka, ili – kao što piše Jutarnji list – ‘očekivano doživljenje linearno je produljeno za otprilike četiri godine’. No već kroz tri tjedna Jutarnji je prinuđen objaviti oprečne nalaze Državnog zavoda za statistiku, a tad ne spominjući mirovinski sustav. Statistike kroz posljednje dvije godine nedvosmisleno otkrivaju raniju smrtnost i smanjenje očekivanog doživljenja, pa se čini da Hrvatska do 2060. neće dosegnuti prosječni životni vijek današnje npr. Švicarske. To znači i da bi mirovinski fondovi morali drukčije izračunavati anuitete za isplatu penzija iz Drugog stupa, odnosno da bi oni trebali biti veći.
No podsjetimo se pobliže na mehanizam obaveznog Drugog stupa mirovinskog osiguranja. Uveden je u RH s prošlim desetljećem, a dotad je postojao tek sadašnji Prvi stup koji se puni po načelu međugeneracijske solidarnosti. Radnici, znači, daju 20 posto primanja za isplatu sadašnjim umirovljenicima, no tad se pojavljuje Drugi stup i odnosi četvrtinu novca k bankama koje će ga, rekosmo, tržišno ploditi. U državnom budžetu nastaje rupa od oko šest milijardi kuna godišnje, koja čini oko 40 posto budžetskog deficita. Jasno, država se zadužuje radi te razlike, po skupim kamatama od istih banaka kojima je uputila naš novac. One pak većinu ulažu u državne obveznice, čime se država dodatno zadužuje, dok ostatkom kupuje dionice poduzeća. Iz te priče država izlazi sa sve većim dugom, a nastali minus cinično se u politici naziva ‘tranzicijski trošak’. Banke ostaju s golemim iznosima svježeg novca u posjedu, i s novonastalim utjecajem na realni sektor u koji sad ulaze i po osnovi kupljenog vlasništva, ne samo kao vjerovnici. Radnici, budući umirovljenici, obespravljeni su - bez utjecaja na poslovanje svojim novcem koji ne smiju ni čitavog podići kad odu u penziju. Upravo suprotno, dakle, od prakse s kapitaliziranim osiguranjem na Zapadu, ili možemo, kao o EU-u, govoriti i o Drugom stupu ‘u dvije brzine’.
Treba znati da je ta kuhinja i uvezena sa Zapada te prilagođena tranzicijskom Istoku. Poput lošijeg Ariela i Nutele za slabije tržište, dok je osiguravateljski biznis ekspandirao 90-ih godina kao špica postindustrijskog kapitalizma. Na koncu, ispostavilo se i da bankovni fondovi nisu dužni ploditi mirovine uspješnije od mjere na koju se praktično sami obavežu. Iako bi trebalo, kao što je jednom izletjelo Radimiru Čačiću, da je garantirani prinos barem jednak kamatama koje banke naplaćuju na državne obveznice. Kumulativ ‘tranzicijskog troška’, kao najkrupnije i stalne pljačke radničkog truda u Hrvatskoj 21. stoljeća, iznosi do danas oko 90 milijardi kuna i neminovno se bliži iznosu godišnjih državno-proračunskih prihoda. Time će financijaši i formalno dospjeti u poziciju veće moći nad političarima.
Vratimo se igri s demografijom: banke i njihovi slugani grade sliku o rastu životnog vijeka da bi obračunavali niže anuitete za umirovljenike. I ne sazivaju skupove o rizicima kapitaliziranja štednje, o cikličnim krizama koje mogu urušiti sustav, o konkretnom plasmanu novca u dionice i korporativne obveznice – to nam prikrivaju. Matematika je jasna, ušteđeni se iznos dijeli na onoliko mjeseci koliko se očekuje da će živjeti prosječan penzioner. No strogo se prešućuje da će živjeti sve manje zbog ‘tranzicijskog troška’ i njime uzrokovanih rezova u javnom zdravstvu i ‘potrošačkoj košarici’. Pa ni Stjepan Šterc ne želi priznati da mu se nacija raseljava i gasi zbog dominacije financijskog kapitala, već puše u isti rog s bankama i posredno zagovara daljnji rast Drugog stupa kao - protuotrov.
Zato slobodno očekujmo javnu zamjenu uzroka i posljedice i ubuduće, uz stalno navijanje za povećanje izdvajanja u Drugi stup. Vjerojatni skori izlazak Hrvatske iz europsko-unijske procedure prekomjernog deficita, recimo, mogla bi biti upravo idealna prilika za novu bankovnu ofanzivu u tom smjeru.
