Mirovinska misija
Zaboravite Ladislava Ilčića, pustite Željka Glasnovića, zanemarite na trenutak čak i Zlatka Hasanbegovića. Jer: ‘Ja bih bio radikalniji od Hasanbegovića. Ja bih ukinuo sve udruge’, kandidirao se nedavno Stjepan Šterc, sveučilišni profesor demografije, za novog superstara hrvatskih desničara. I dodao, za slučaj da je kome promaklo: ‘Ne možete financirati anacionalne udruge. Te neke koje hoće djelovati na nekoj globalnoj svemirskoj sceni, neka ih financira netko drugi.’ I naglasio, da ne pomislimo kako mu se omaklo: ‘Ne možemo financirati iz proračuna projekte koji ne doprinose razvoju hrvatskog društva.’
Pravo pitanje nije međutim koje su to udruge nacionalne, a koje anacionalne, ni tko im nacionalnost određuje. Pravo pitanje nije koji projekti doprinose razvoju hrvatskog društva, a koji ne, ni kako se to procjenjuje. Pravo pitanje nije, napokon, ni kako točno izgleda nešto što se zove ‘globalna svemirska scena’. Pitanje glasi: zašto Šterca, čak i nakon ovakvih izjava, skoro nitko ne doživljava kao opasnog cirkusanta s krajnjeg ruba desnog političkog spektra? Odgovor smo dobili prošlog utorka, u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade, pod visokim pokroviteljstvom hrvatske vlade. Uz prisustvo premijera Plenkovića, nekolicinu ministara, krupnih poslovnih zvjerki i, općenito, hrvatske društvene kreme, demografski as je pozvan da u svojstvu vrhunskog znanstvenog arbitra predstavi ‘dramatične rezultate’ svojih istraživanja o naslovnoj temi konferencije ‘Demografija – refleksije na mirovinski sustav’. Atmosferu skorog demografskog kolapsa i prijeteće propasti prethodno je tjednima potpirivao glavni organizator spektakularnog druženja, ‘Jutarnji list’ Marijana Hanžekovića, nižući u predapokaliptičnim kolumnama svojih ultraliberalnih ekonomista ključne društvene probleme: djeca nam se ne rađaju, mladi odlaze, stariji odbijaju umrijeti na vrijeme. Netko naivniji pomislio bi da sva ta buka zaista ima veze s brigom za opstanak nacije; netko naivniji previdio bi drugi dio naslova konferencije.
Jer ako akutna demografska panika nečemu služi, onda je to medijska priprema terena za službeno proglašenje neodrživosti aktualnog mirovinskog sustava. A rješenje će zatim ponuditi banke: vlasnice mirovinskih fondova, suorganizatora skupa u Esplanadi, koji kroz tzv. drugi mirovinski stup već crpe čak četvrtinu ukupnih izdvajanja hrvatskih radnika, uskoro će zatražiti da im se priljev novca zakonski poveća. Riječ je, pritom, o milijardama. Kako je ovo samo skromna kulturno-propagandna rubrika, nismo dužni davati podrobnija ekonomska objašnjenja: zadržavamo se tek na skici sistema. Na tome da je drugi mirovinski stup zamišljen kao mehanizam kojim se država odrekla dobrog dijela svojih prihoda u korist banaka; na tome da izgubljene prihode potom nadoknađuje tako što se kod istih tih banaka zadužuje; na tome da je većina ostalih tranzicijskih zemalja ovaj evidentno besmislen sistem odbila uvesti, da su one koje su ga uvele od njega ubrzo odustale, da se Hrvatska sa svojom mirovinskom politikom zato sada nalazi u skromnom, ali izabranom društvu Makedonije i Bugarske… Zadržavamo se, ukratko, na tome da pred sobom imamo bankarsku pljačku naroda pod visokim državnim pokroviteljstvom.
Uostalom, samo banke mogu priuštiti sebi ovako uspješnu propagandu: pod krinkom demografske brige za budućnost nacije, bez većih problema okupile su na istom mjestu premijera vlade, ministre, kolumnističke stručnjake, društvene uglednike i jednog bizarnog demografa željnog totalnog uništenja civilnog društva. Vladajući političari, opskurni radikali, novinski neoliberali: sve može, sve pali. Ideološke podjele tu se brzo nadilaze. Štercova zastranjenja sklanjaju se u stranu. Jer ovo su ozbiljne teme, riječ je o nacionalnom opstanku: u fokusu je, pobogu, demografija. Izvan fokusa, bankarska mafija.
Noćni marš
Profesoru Štercu na znanje: globalna svemirska scena nastupa u Zagrebu, anacionalne udruge ponovno marširaju! U srijedu, 8. marta u 18:30 s Trga žrtava fašizma polazi drugi Noćni marš za prava žena; prošle godine, u premijernom izdanju, okupio je oko pet stotina sudionica i sudionika. Zašto bi ih ove godine trebali biti više, piše u pozivu organizatorica iz feminističkog kolektiva fAKTIV: ‘Već dugo svjedočimo širenju neokonzervativne ideologije, koja se obrušava na temeljna prava žena, na LGBT zajednicu, na sve Druge. Poručujemo tim promotorima patrijarhata, promotoricama prisilne reprodukcije, samoprozvanim ‘podržavateljima života’ koji nam serviraju priču o ‘životu’ dok istodobno utjeruju strah i siju mržnju: Nemate šanse. Žene ne pristaju.’
Trump i Borges
Najveća varka postčinjenične politike jest u tome što je uvjerila ljude da postčinjenična politika postoji. Zato Facebook i Google ovih dana grozničavo razvijaju algoritme za razlikovanje točnih i netočnih vijesti, zato u Kaliforniji spremaju zakon prema kojem će prepoznavanje ‘alternativnih činjenica’ službeno ući u školski kurikulum i zato rijetki glasovi koji podsjećaju da politika nikada nije vodila suviše računa o istini nužno ostaju na margini. Ali, ako već nisu utjecajni, barem su maštoviti: dok liberalni mainstream monotono moralizira o neobrazovanim masama, medijskoj manipulaciji i zauvijek izgubljenim zlatnim vremenima, psihoanalitičar i kulturalni kritičar Patrick Blanchfield preporučuje im na portalu ‘n+1’ da za promjenu čitaju Jorgea Luisa Borgesa. Konkretno, antologijsku priču ‘Tlön, Uqbar i Orbis Tertius’ (1940.): slijepi argentinski majstor ondje je pisao o paralelnom svijetu nazvanom Tlön, ustrojenom prema nama teško shvatljivim pravilima, čije filozofe istina ni najmanje ne zanima. ‘Tlönski metafizičari ne tragaju za istinom, pa čak ni za vjerodostojnošću: oni traže iznenađenje…’ Zvuči poznato? Pritom, Tlön nije stvaran, taj svijet je izmaštan, postoji samo u teško nabavljivim knjigama. Ali s vremenom će se pojedini predmeti iz paralelnog univerzuma neobjašnjivo pojaviti u našoj stvarnosti; s vremenom, bit će ih sve više. ‘Svijet će postati Tlön’, zaključuje Borgesova priča.
E upravo o tome se danas radi, tvrdi Blanchfield u eseju ‘Trumpov Tlön’: ‘alternativne činjenice’ američkog predsjednika mogu biti puke izmišljotine, ali one su istodobno i borhesovska fikcija koja se svakodnevno materijalizira, osvaja naš svijet, podređuje ga svojoj logici. Poanta zato nije u razlikovanju istine od laži: riječi u politici ionako ne služe tome da realnost opišu, nego da je mijenjaju, da na nju djeluju, da nešto čine. ‘Stoga je podvrgavanje Trumpovih izjava faktografskoj provjeri samo minimalna, nedovoljna reakcija – ono što je potrebno nije samo empirijska procjena i ‘ispravljanje netočnih navoda’, nego moralna denuncijacija i odbijanje svega što takva politika predstavlja.’ Slažemo se; dodali bismo eventualno samo još jedno pitanje. Ako postčinjenična politika ima toliko uspjeha, nije li to dovoljan razlog da se ispita zašto je zapravo ljudima privlačna? Zašto u prethodnoj ‘eri činjenica’ nisu nalazili rješenje za svoje konkretne životne probleme? Što su im te činjenice prešućivale, što su im uskraćivale? Jer u Borgesovoj priči postoji jedna naizgled usputna, ali važna rečenica, koja je Blanchfieldu, nažalost, promakla. Odnosi se na trenutak prije nego što će stvarnost napokon kolabirati pred provalom Tlöna: ‘Sigurno jest da je to žarko željela.’
Video Thoreau
Kad smo kod Amerike, književnosti i virtualnih svjetova, jedna od uvrnutijih kulturnih vijesti tjedna stiže iz Kalifornije: ondje najavljuju skoro lansiranje video-igrice ‘Walden, a Game’ prema kultnom djelu Henryja Davida Thoreaua. Refleksije o jednostavnom životu, harmoniji s prirodom i duhovnom razvoju – koje je Thoreau bilježio nakon dvogodišnjeg osamljivanja na obali eponimnog jezera u Massachussetsu – sada postaju šestosatna digitalna avantura u prvom licu: igrači(ce) će, baš poput autora prije stotinu i sedamdeset godina, sami sagraditi svoje brvnare, pecati u jezeru, saditi virtualno povrće i odvajati vrijeme za čitanje i introspekciju. ‘Cilj nije pobijediti u natjecanju’, pojašnjava ‘New York Times’, ‘nego postići ravnotežu između posla i dokolice.’ Autori igre su balans evidentno pogodili: zbog promocije visokih kulturnih vrijednosti financirali su ih američki javni fondovi za umjetnost i nauku, dok je individualno-poduzetnička dimenzija projekta oduševila globalnu ekonomsku elitu na posebnoj prezentaciji za vrijeme Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Jedino bi Thoreau – notorno sumnjičav prema novim tehnologijama, tim ‘lijepim igračkama koje odvlače našu pažnju od ozbiljnih stvari’ – vjerojatno bio skeptičan. Ali njega više nema, pa nema ni razloga da se netko time zamara. Igrica će koštati dvadeset dolara.
