Znamo već da besposlen pop i jariće krsti, a najnoviji hrvatski poučak kaže da će do jučer besposlen policijski specijalac možda uskoro početi raditi kao turistički vodič. Naime, članovi Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata nedavno su turističkim vodičima predložili da će im pomoći u edukaciji, jer je njihovo specijalno oko u njoj uočilo brojne rupe, posebice kad je riječ o možda presudnim znanjima, a to su, dakako, ona o Domovinskom ratu. Oduševljeni prijedlogom, vodiči i specijalci strojevim su korakom pohitali do resornog ministra Garija Kapelija koji je, očekivano, prihvatio ponudu. Ograničenu vojno-redarstvenu i policijsko-turističku akciju glasnim je klicanjem pozdravio i ministar branitelja Tomo Medved.
‘Slobodna Dalmacija’ u prigodno nepotpisanom tekstu snajperski nišani provaliju turističkog neznanja, lucidno uočivši sramotnu pojavu turista koji u ‘našu lijepu Domovinu jako često dolaze s predrasudama i netočnim informacijama o Domovinskom ratu (primjerice, da je u Hrvatskoj bio ‘građanski rat’, da su osloboditeljske akcije Bljesak i Oluja ‘udruženi zločinački pothvat’, da je prva žrtva Domovinskog rata Josip Jović poginuo od ‘prijateljske vatre’ hrvatskih snaga (…)’. Bivši specijalci i samokritični turistički vodiči željni dodatnih znanja predlažu da se u Pravilnik o stručnom ispitu za turističke vodiče i ispitnom programu za turističke pratitelje, i domaće i strane, uvrsti Domovinski rat, koji bi se detaljnije obradio kroz predmet zvan Hrvatska povijest. Turistički će vodiči ubuduće morati znati pojedinosti o ratu vezane uz županiju u kojoj rade te posebno obratiti pozornost na lokalitete ratnih zbivanja. Specijalcima su posebno sumnjivi strani turistički vodiči, pa će i oni morati na obuku i provjeru znanja.
‘Novosti’ s radošću pozdravljaju prijedlog policijskih specijalaca u mirovini, ali smo slobodni uočiti problem koji nitko ne spominje. Naime, godinama smo pisali o brojnim ratnim događajima o kojima sami specijalci pojma nemaju iako su u njima sudjelovali, pa nije baš sigurno trebaju li upravo oni pomagati turističkim vodičima u edukaciji. Brojni događaji, kojih se mnogi ipak sjećaju, nedostaju i na stranicama povijesnih čitanki, jer nisu dio službene povijesti i mitomanije vezane uz Domovinski rat. Tako smo primjerice više puta pisali o ‘herojskom’ napadu brojnih policijskih specijalaca na selo Grubore pored Knina; štoviše, nekima se i sudilo zbog posljedica te ‘akcije’ po zdravlje lokalnog stanovništva, ali pred zagrebačkim Županijskim sudom nisu se mogli ama baš ničega sjetiti. Bio je lijep dan, bili smo ondje, ali što se zapravo dogodilo, pojma nemamo, zborili bi zamalo unisono specijalci s klupe za svjedoke. Pripadnici specijalne policije za Oluje su se dakle s Velebita spustili do Sektora jug, kojim danas ljeti tumaraju needucirani turisti i vodiči, gdje su napravili ‘turističku’ rutu preko Novog Ličkog Osika, Ljubova, Bunića i Udbine sve do Donjeg Lapca i dalje, do granice s BiH. Da ih sada upitate što su sve tamo radili, specijalci bi vam vjerojatno kazali da su oslobađali Hrvatsku. I ništa više.
Kao doprinos edukaciji turističkih vodiča, ‘Novosti’ predlažu publikaciju iz koje se može puno naučiti o brojnim ratnim zbivanjima i ulozi specijalne policije u njima. Riječ je o izvještaju Hrvatskoga helsinškog odbora pod nazivom ‘Vojna operacija Oluja i poslije’, na čijoj se 84. stranici citira izvještaj neimenovanog službenika Ujedinjenih naroda u kojem stoji da su se specijalci brzo kretali i da nisu imali organiziranu službu preuzimanja zarobljenika. Doduše, nisu imali zapovijed da ubiju svakoga na koga naiđu, ali im je, stoji u izvještaju, dano na znanje da zarobljenika ne može biti…
Aktivistima HHO-a situaciju je 22. svibnja 1998. pojasnio i M. H., bivši vojnik HV-a: ‘Rečeno je na takav način da ako ti imaš zarobljenika, moraš se za njega brinuti, a ti u onom prvom udaru nisi imao ni vremena ni ljudstva za to (…)’. Službenik UN-a bilježio je što je vidio nakon prolaska specijalaca kroz Donji Lapac: ‘Kad smo došli gore do Lapca, putem kojim smo išli nailazili smo na specijalni MUP, koji su taj dio prošli, ali su prošli na takav način da su ostavili sve spaljeno iza sebe (…) Oni su (policajci), u biti vršili glavni udar (…) Nekoliko sati nismo smjeli ići unutra (…) Bilo je paljenja, pljačke, pa potraga za civilima (…) Sve je to bilo uz prisutnost viših časnika koji nisu negirali takve postupke (…)’.
Specijalna je policija u Donji Lapac ušla bez otpora srpskih pobunjenika, ali na ulazu u grad od mine postavljene u napušteni automobil gine nekoliko njezinih pripadnika, pa nakon tog tragičnog događaja specijalci dobivaju zapovijed da se Lapac spali; netaknutima je ostalo tek nekoliko zgrada u koje su se smjestile vojska i policija i takve su bile obilježene natpisima ‘MUP’ i ‘HV’. Iza ‘turističkih eksperata’ u Lapcu su osim opljačkanih i zapaljenih kuća ostali i leševi civila koji su poslušali garanciju Franje Tuđmana da im se ništa neće dogoditi. U ‘Jutarnjem listu’ iz 1998. godine o tome je objavljen iskaz hrvatskog vojnika koji je želio ostati anoniman: ‘U lokalnoj restauraciji naredio sam nekom Srbinu da legne na stol. On je pristojno legao, a ja sam ga na stolu ubio. Istog dana, zarobio sam šest Srba. Poredao sam ih u vrstu. Oni s rukama na leđima gledaju u pod, a ja se smijem. Ubijao sam jednog po jednog. Svaki sljedeći je znao da je sad on na redu. Nema većeg gušta nego kada gledaš kako se znoji i zna da ćeš ga čvaknuti… Na ratištu smo dobivali amfetamine koji pojačavaju hrabrost i snagu, pa nemaš potrebu za snom i puno si izdržljiviji. Napravili su od nas strojeve koji ništa ljudsko ne osjećaju. Bilo je samo važno eliminirati, svejedno na koji način (…)’. Gotovo smo sigurni da se ni taj ‘anonimni hrvatski vojnik’ ne bi sjetio tog događaja da ga posjednu na optuženičku klupu; amnezija sudionika ratnih događaja ozbiljan je problem.
Udruga specijalne policije planira da se turističke vodiče posebno uputi u lokacije masovnih grobnica i ratnih muzeja. Kako još ne govore na koje masovne grobnice zapravo misle, možda se u sklopu ove ‘edukacije’ o Domovinskom ratu napokon otkriju i one u kojima leže ostaci nesretnika koji su im se našli na putu za ‘turističkog pohoda’ tijekom vrelog ljeta 1995. godine.
