Četiri godine nakon precijenjene triler-drame "Tragovi u snijegu", najrazvikaniji aktualni holivudski (žanrovski) scenarist Taylor Sheridan ("Sicario", "Sve ili ništa") polučio je novi redateljski ostvaraj "Oni koji mi žele smrt", adaptiravši istoimeni roman Michaela Koryte. Riječ je o projektu osovljenom oko Angeline Jolie, čiji je lik traumatizirane vatrogaskinje u središtu narativa koji se bavi zavjerom na visokom političko-poslovnom nivou, a čije su posljednje mete pomoćnik ubijenog državnog tužitelja i njegov sin pubertetskog uzrasta. Vatrogaskinja Hannah pritom funkcionira kao hičkokovski običan čovjek u neobičnoj situaciji, nastaloj tako da je slučajno u šumi nabasala na dječaka Connora koji je uspio pobjeći plaćenim ubojicama. No ona nije posve običan čovjek, jer je zahvaljujući svojoj profesiji obučena za opasne izazove, a igrom prilika u pokušaju spašavanja dječaka ima i saveznike u bivšem dečku, šerifu Ethanu, i njegovoj supruzi Allison, voditeljici tečaja za preživljavanje u prirodi.
Ako se gleda iz realističke perspektive, priča filma je petparačka, no "Oni koji mi žele smrt" čisti je žanrovski uradak čiji je glavni cilj funkcionirati u stiliziranim okvirima izabranog žanra te zavesti gledatelje u tolikoj mjeri da im pitanja o elementarnoj uvjerljivosti onog što gledaju neće stići pasti na pamet ili, ako se pojave, odbacit će ih kao irelevantna u zadanom kontekstu. No o kojem je žanru zapravo riječ? Svakako o nečemu unutar kriminalističkog nadžanra, s najistaknutijim trilerskim i akcijskim elementima, ali ima tu i natruha pustolovnog filma (zbog smještaja radnje u šumski ambijent), međutim najzanimljiviji je sastojak komedijski, preciznije crnohumorni. Par plaćenih ubojica odlično utjelovljen u irsko-britanskim glumcima Aidanu Gillenu i Nicholasu Houltu, koji se ne trude posebno sakriti svoj naglasak i već time zadobivaju izvjesni pomak unutar izrazito američkog konteksta, kombinacija su hladnokrvnih beskrupuloznih profesionalaca i šeprtlja, te su evidentno mišljeni kao neobičan humorni prinos dominantno ozbiljno intoniranoj cjelini. Takva ideja, svjesno ili nesvjesno, poduprta je i karakterizacijom lika šerifa, utjelovljenog u Jonu Bernthalu, izrazito muževnom glumcu s primjesama karizmatičnosti. Šerif, međutim, u svakoj situaciji u kojoj bi mogao pomoći omane, pa ga mora spašavati vlastita supruga u visokom stupnju trudnoće, dok dječaka, koji je također bio njegova briga, spašava Hannah. Uopće, odrasli muškarci u ovom filmu ili su nedovoljno sposobni ili je njihov pozitivni udio marginalan, a glavne su face dvije hrabre i sposobne mlade žene te jedan prestrašeni, ali svejedno trezveni i odvažni dječak. Tretman pozitivnih muških likova, osobito šerifa, doima se kao diskretno ironijska kritika tzv. plemenitog mačizma, i uopće sav taj ironijsko-crnohumorni sloj filma njegova je jača strana. Kao i kompletno kvalitetna glumačka ekipa u kojoj, uz spomenute Gillena i Houlta, treba istaknuti i Afroamerikanku Medinu Senghore kao Allison i malog Australca Finna Littlea kao Connora. Sheridanu je kao režiseru uspjelo kreirati i jedan izuzetan prizor, Ethana i Allison u protupožarnoj odjeći i s gas-maskama koji jedno do drugoga na spaljenom osmatračkom tornju, držeći se za ruke, čekaju svoju sudbinu u dojmljivom spoju dirljivosti i bizarnosti.
Svakako, "Oni koji mi žele smrt" zabavan je film, ali bez obzira na njegove dobre strane ipak je ponajprije riječ o trivijalnom uratku opterećenom stereotipima (glavni je Hannina motivacija za spašavanje Connora u grižnji savjesti jer prethodno nije spasila trojicu dječaka iz šumskog požara) i nedovoljno umješnom kombiniranju različitih (žanrovskih) tonova. No ako ste za neobaveznu razbibrigu s kojim zrncem soli, onda je ovo film za vas.
