Goranovo proljeće, najdugovječnija hrvatska pjesnička manifestacija, ove će se godine održati od 18. do 21. ožujka u Zagrebu, Splitu i Lukovdolu, gdje će tradicionalno biti dodijeljene i nagrade: ‘Goranov vijenac’ za cjelokupan pjesnički opus pjesnikinji Sonji Manojlović te ‘Goran za mlade pjesnike’ Mateji Jurčević. Tim povodom razgovarali smo sa Sonjom Manojlović, dobitnicom ove najviše nagrade za pjesništvo u Hrvatskoj.
Da trebate izdvojiti jednu pjesmu iz čitavog vašeg opusa, koja bi to bila i zašto?
Odabirem prvu pjesmu iz moje prve zbirke ‘Tako prolazi tijelo’, ‘1965.’ koju tvore samo dva stiha:
Dođoh da prozrem dogovore a evo dogovarati se treba za riječToliko je doslovna da obrazloženje i nije potrebno. Uklesana je na Zidu poezije dobitnika ‘Maslinovog vijenca’ u Selcima na Braču. S tom sam pjesmom ušla u svijet knjiga, ali neću ići toliko daleko da ustvrdim da je upotrebljiva i za epitaf.
Za vašu je novu zbirku ‘Dobri za sve’ (Fraktura, 2015.) rečeno i da je od onih knjiga koje su ‘odmor od života’. Kako bi vi opisali tu zbirku?
Pokušavam zamisliti taj ‘odmor od života’ u obliku knjige – možda kao jezično stakalce koje je prikupljalo zrake svjetlosti, da osvijetli, ugrije, spali, ne bi li se netko podivio pepelu u kojem se sve odmara od života? A onda se čitatelj uzdiže s razbojišta kao feniks…? Ili autor…? Ima tu asocijativnog prostora za rješavanje zagonetke, jer je Aleksandar Hut Kono, tvorac te sintagme, odličan pjesnik, a i intervjui su mu zaigrani da ne može bolje. Ako bih i ja, dakle, sada trebala opisati tu zbirku, neka, danas recimo, bude kao labirint kroz koji će svaki čitatelj proći na svoj način, pa da se svi nađemo negdje iza teksta, ma što to značilo.
Delimir Rešicki za vaše pjesništvo kaže da je ‘oduvijek podrazumijevalo, na razini svekolikoga opusa, a nerijetko i u strukturi svake pojedine pjesme, bar nekoliko semantičkih križišta i raskrižja, teško uhvatljivih bilo dnevnomedijskim, bilo akademskim, hermeneutičkim i inim’. Recite nam nešto o svojevrsnoj hermetičnosti vaših pjesama i nastojanju da sa što manje kažete što više.
Gipkost jezika zahtjeva gipkost duha, i evo nas odmah pri enigmatici. A u zagonetci fokus je na specifičnoj razlici koja je ona Arijadnina nit vodilja do cilja koji se jedva može imenovati. Putovanje je, međutim, bitno. Kome je hitno i samorazumljivo ići ravno od točke A do točke B, bolje da uzme priručnik koji mu treba, a mene neka ne zapitkuje.
Prvu knjigu pjesama objavili ste 1965. godine i to kao sedamnaestogodišnjakinja. Koliko je danas teško mladima, ali i uopće pjesnicima objaviti zbirku u Hrvatskoj? Koliko su važne državne potpore književnom stvaralaštvu?
Nisam u kategoriji mladih, nisam ni iz izdavačke branše, pa se jedva usuđujem odgovoriti na ovo. Rekla bih da su oduvijek časopisi služili kao poligon za vježbanje, a onda bi relativno dobro uvježbani autor trebao potražiti izdavača za prvu knjigu. To zvuči prilično logično, ali u situaciji u kojoj časopisi jedva opstaju, a i ima ih premalo, nuditi izdavaču možda još i nezrelu knjigu, razumljiv je potez. S druge strane, urednik koji ne bi znao prepoznati dobru knjigu, ne bi zasjeo da dugo sjaji. Čak i kad se radi o poeziji, neprofitabilnoj grančici, u interesu je svih da se posao obavlja profesionalno – od kvalitetnog odabira do poteza oko prodaje in spe.
Državna financijska potpora važna je potplaćenim autorima, a o izdavačkim nadama i utaživanjima ne znam dovoljno pa o tome neću, osim posredno. Osim očite koristi oslobađanja nešto vremena od egzistencijalnog rmbanja, po sadašnjim pravilima takve potpore lakše autore ulančavaju s izdavačima. Ne mislim da je to bogznakako sretno rješenje. Radije bih da se objavljeno bolje plaća. Sve ostalo je palijativa za autora. ‘Mnogima po malo’ razdrobi se toj usamljenoj gomili, a što reći?! Kultura košta!
Što bi trebalo biti drugačije u sustavu poticanja, promocije i popularizacije pjesništva u Hrvatskoj?
Za nekoga tko je cijeli svoj život vezao uz pjesništvo, gorko je biti u tom procijepu kao trinaesto prase, jer je pjesništvo samo deklarativno na cijeni. Ono nije prvi izbor za mnoge čitatelje, a i ne mora biti, pa ipak treba predlagati mjere koje bi to promijenile, dakle, ispravile itd.
Knjige su dostupne po knjižarama i knjižnicama ljudima koji su voljni da se tamo zapute, a izdavači i autori se i dodatno trude na razne načine. Uz pomoć državne kulturne politike da se mladi opismene do razine na kojoj se mogu stvoriti čitateljske navike, iskoristiti mogućnosti interneta, osuvremeniti knjižnice, knjige učiniti financijski dostupnijima, redovito promovirati vrijedne knjige preko medija i oživjeti gotovo zamrlu kritičku prezentaciju pjesništva po dnevnim i tjednim novinama itd. itd. - pjesništvu je oduvijek trebala logistika koja se ne rukovodi samo profitom.
