Na Madeiri, portugalskom otoku na Atlantskom oceanu, u 35. godini života, iznenada je umro posljednji austrijski car (tituliran kao Karlo Prvi) i hrvatsko-ugarski kralj (tituliran kao Karlo Četvrti). Novine podsjećaju da je Karlo bio sin nadvojvode Otona von Habsburga koji je 1916. naslijedio Franju Josipa Prvog. "Bezuspješan je bio njegov pokušaj da u toku Velikog rata sklopi separatni mir, a nije mu uspjelo ni da monarhiju preobrazi u federativnu državu. S austrijskog prijestolja je odstupio 11. studenoga 1918. godine, a dva dana kasnije morao se odreći i hrvatsko-ugarskog prijestolja. Pobjegao je u Švicarsku, a kod drugoga pokušaja da s monarhistima uspostavi svoju vlast u Mađarskoj, uhvaćen je i deportiran na otok Madeiru…"

"Redarstvo nam je užasno opremljeno. Lopovi su uvijek dva koraka ispred nas" žali se jedan neimenovani detektiv iz Osijeka i upire prstom u Zagreb, kao glavnog krivca za takvo stanje. A odatle pak, preko stranica Novosti, stiže ovaj odgovor: "I mi smo u velikim neprilikama. Evo primjera: kad provalnici obave posao u Zagrebu ukradenu robu odvoze u pokrajinu. Zlato u Sloveniju, a drugu robu u Bosnu i Liku. Mi ih tamo ne možemo progoniti, jer nismo nadležni da uredujemo izvan grada. Ako već dobijemo dozvolu onda nam glavna uprava ne odobrava novac za željezničku kartu. A pritom nemamo ni automobil. Kad obavljamo racije opet to radimo pješice, jer nemamo automobila. Evo još jednog primjera: kad je, ne tako davno, redar Plećaš uhapsio provalnika Novaka, nije nosio pušku, jer nije bio u službi, ali nije imao ni revolvera, ili ga uopće nema, dok za to vrijeme provalnik Novak ima – dva! Redari u noćnoj službi nose puške, a po danu samo prazne torbe s nabojima. Rijetko tko nosi revolver, jer ih policija nema dovoljno, kao ni naboja. Štoviše, nemamo ni dovoljno uzica za vezanje zlikovaca. Koje čudo onda da zlikovci prema takovoj policiji uopće nemaju nikakva respekta. Broj detektiva je tako malen da su opterećeni poslom, zbog čega ga i obavljaju slabo, bolje reći – vrlo površno…"

Iako je od svršetka rata prošlo već nekoliko godina, ratnih priča nikad dosta. Jedna takva vodi nas u selo Sošice, gdje jedan tamošnji žitelj dobio pismo da njegov sin "nije poginuo u ratu, kako je bilo pogrešno javljeno, već da je živ i da se nalazi u zatvoru u Zagrebu… Da ga izbavite iz uza morate mu, na poste restante, poslati 17.680 dinara kako bi platio jamčevinu…" Sretni otac odmah se požurio u Zagreb, pokazao na redarstvu pismo, i tu odmah dobio i odgovor: "Osoba toga imena i prezimena ne nalazi se kod nas u zatvoru. Riječ je o prijevari…" Savjetovali su mu da novac ipak ostavi u poštanski pretinac, ispred kojeg je varalici postavljena uspješna zamka.