Aleksandar Vučić bit će novi stari predsjednik Srbije, a novi saziv Narodne skupštine Srbije sličit će Hrvatskom saboru. Vlast u Beogradu vjerojatno će zadržati koalicija Vučićevih naprednjaka i Dačićevih socijalista, sada s tijesnom većinom, a SNS će zadržati vlast i u gradovima i općinama u kojima su u nedjelju održani prijevremeni lokalni izbori. Premda se poslije nedjeljnih predsjedničkih, parlamentarnih i prijevremenih lokalnih izbora u 13 gradova i općina na prvi pogled čini da se u Srbiji ništa nije promijenilo, mnogo toga u srpskoj politici neće više biti isto. Vučićeva uvjerljiva pobjeda u prvom krugu predsjedničkih izbora s osvojenih 58,5 posto glasova zasjenila je popriličan pad podrške birača njegovoj Srpskoj naprednoj stranci i značajne promjene koje su se dogodile u Narodnoj skupštini Srbije i Gradskoj skupštini Beograda.
Vučić ostaje jaki predsjednik Srbije, ali je kao šef države izgubio velik dio političke moći koju je crpio iz funkcije predsjednika SNS-a, stranke koja je sama imala dvotrećinsku većinu u srpskom i apsolutnu većinu u beogradskom parlamentu. On sam više ne kontrolira većinu u srpskoj i beogradskoj skupštini. Zbog toga i Vučić, iako je na predsjedničkim izborima dobio preko 300 tisuća glasova više nego na prošlim, kao predsjednik države s relativno malim ustavnim ovlastima više neće moći tako lako kao do sada dirigirati zakonodavnom, izvršnom i beogradskom gradskom vlašću.
Vučić ostaje jaki predsjednik Srbije, ali je kao šef države izgubio velik dio političke moći koju je crpio iz funkcije predsjednika SNS-a
Kao što HDZ u Hrvatskom saboru ima relativnu većinu pa je za kreiranje parlamentarne većine i izbor vlade bio primoran koalirati s manjinskim zastupnicima i pokojom manjom parlamentarnom strankom, tako i SNS sa 120 poslanika nema većinu u srpskom parlamentu koji broji 250 poslanika, već će je ostvariti koalirajući s poslanicima mađarske (njih šest) i bošnjačke manjine (tri poslanika), a vjerojatno podebljati i učvrstiti i dosadašnjim partnerima iz Socijalističke partije Srbije i njihova 32 poslanika. Već sada se golim okom vidi da će novu parlamentarnu i izvršnu vlast Vučić morati sastavljati i s njom surađivati balansirajući na više političkih i interesnih razboja.
Kako sada stvari stoje, u srpskom parlamentu u opoziciji vladajućoj naprednjačkoj koaliciji na lijevo-liberalnoj strani bit će 38 poslanika stranaka okupljenih u koaliciji Udruženi za pobjedu Srbije i 12 poslanika lijevo-zelene koalicije Moramo. Tih 50 zastupnika bit će u poziciji sličnoj onoj u kojoj su SDP i Možemo! u Hrvatskom saboru. Desno od koalicije SNS-SPS smjestit će se 15 poslanika DSS-Monarhisti i po deset poslanika Zavetnika i koalicije Dveri-POKS, koji će u srpskom parlamentu igrati ulogu koju u Hrvatskom saboru imaju Most, Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti. Kao što u Saboru zastupnici nacionalnih manjina čine oko pet posto svih zastupnika, tako će svoje poslaničke klupe u parlamentu Srbije imati oko pet posto (13) poslanika nacionalnih manjina: Savez vojvođanskih Mađara šest, Muftijin amanet – Stranka pravde i pomirenja tri, Stranka demokratske akcije dva i Zajedno za Vojvodinu dva (poslanici hrvatske i rusinske nacionalne manjine).
Narodna skupština zapravo će biti šarenija i pluralnija od Hrvatskog sabora jer su na izborima mandate u njoj osvojile šest stranačkih koalicija i jedna stranačka izborna lista te četiri izborne liste nacionalnih manjina, pa će poslanike imati 31 politička stranka i građanski pokreti. Osim brojnog predizbornog koaliranja, tome je doprinijelo i spuštanje izbornog praga s pet na tri posto uoči parlamentarnih izbora održanih 2020. kao odgovor Vučićevih naprednjaka na bojkot izbora većine lijevo-liberalnih političkih stranaka. Za razliku od prošlih izbora na kojima spuštanje cenzusa nije upalilo, na netom održanim izborima u parlament su uskočili Zavetnici i Dveri-POKS. Većinu od njihovih ukupno 20 osvojenih mandata izgubili su Vučićevi naprednjaci, zbog čega su izgubili apsolutnu većinu u Narodnoj skupštini. Kako je i bivša lijevo-liberalna bojkot-opozicija izašla na izbore i ukupno osvojila 50 mandata, SNS je na koncu pao sa 188 mandata u dosadašnjem sazivu parlamenta na 120 mandata u novom sazivu (od toga će 20-tak mandata dobiti njihovi predizborni koalicijski partneri, najviše SDP Rasima Ljajića). SNS-u su dio mandata preoteli i Dačićevi socijalisti, njihovi dosadašnji, a vjerojatno i budući koalicijski partneri. Padu naprednjaka doprinijela je i skoro 60-postotna izlaznost birača, u stvarnosti i veća jer prema procjenama barem milijun birača ne boravi u Srbiji i zato ne izlazi na izbore, čime je do izražaja došla politička i ina pluralnost srpskog društva. Pluralizam vlasti u Srbiji sada je puno sličniji pluralizmu srpskog društva.
Premda su lijevo-liberalne stranke osvojile manje mandata od prognoza i vlastitih nadanja, njihovih 50 mandata čini petinu ukupnog broja poslanika. Brojke kažu da su lijevo-liberalne koalicije osvojile 15 mandata više od tri konzervativno-nacionalističke stranke (DSS-Monarhisti, Dveri-POKS i Zavetnici). Unatoč činjenici da su od 85 mandata koje su osvojile koalicije i stranke koje do sada nisu imale parlamentarne poslanike, lijevo-liberalni poslanici osvojili 15 mandata više od onih konzervativno-nacionalističkih, većina srpskih i regionalnih medija danima već trubi da je Srbija još više otišla udesno.
Da je medijski isforsirani dojam o jačanju radikalne desnice u Srbiji poprilično lažan ukazuje i ishod beogradskih gradskih izbora. SNS je i u Skupštini Grada Beograda izgubio dosadašnju apsolutnu većinu jer je sa 64 pao na 48 od 110 mandata. Vlast u Beogradu mogu zadržati zajedno sa svojim dosadašnjim partnerima socijalistima koji su osvojili osam mandata. Lijevo-liberalne koalicije ukupno su osvojile 39 mandata (Ujedinjeni za pobedu Beograda 26 i Moramo 13). Konzervativno-nacionalističke stanke zajedno su dobile 15 mandata (DSS-Monarhisti 7, Dveri-POKS 4 i Zavetnici 4), dakle 24 mandata manje od lijevo-liberalnih stranaka. Brojke kažu da će u državnom i beogradskom gradskom parlamentu biti prilično više novih lijevo-liberalnih nego novih i radikalnijih konzervativno-nacionalističkih poslanika, pa bi se uvjerljivije moglo dokazivati da se Srbija na izborima nagnula ulijevo, a ne udesno, kao što se papagajski pronosi po većini srpskih i stranih medija. Pritom je apsurdno i to što se upravo lijevo-liberalne stranke bivše bojkot-opozicije silno trude da konzervativno-nacionalističku desnicu ubace u beogradsku gradsku vlast. Đilasova udružena opozicija i Moramo, naime, još uvijek računaju da bi na eventualnim ponovljenim izborima na pojedinim biračkim mjestima dodatna dva mandata nauštrb SNS-a mogla osvojiti lista bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića Ajmo, ljudi, pa već sada sve čine kako bi na svoju stranu privukli i konzervativno-nacionalističke stranke i zajedno s njima preuzeli vlast u Beogradu. No to je račun bez krčmara jer Vučićevim naprednjacima i Dačićevim socijalistima ipak je lakše na svoju stranu prevesti nekoliko lijevo-liberalnih i desničarskih mandata i učvrstiti svoju većinu u beogradskom parlamentu, nego da tri lijevo-liberalne koalicije sklope sporazum s tri konzervativno-nacionalističke koalicije i zajedno skupe 56 mandata. Ako se ovo potonje čak i dogodi, Beograd bi dobio frankenštajnovsku vlast koja bi se vjerojatno vrlo brzo obila o glavu sadašnjoj opoziciji, a Beograd opet izvela na izbore.
Izborni rezultati već su pokrenuli unutarstranačke procese u većini stranaka i koalicija koje su na izborima prošle lošije nego što su očekivale. SNS je na parlamentarnim izborima dobio 43, a na beogradskim skoro 40 posto glasova i ostao uvjerljivo najjača stranka u Srbiji, ali će mu, izgleda, trebati vremena da shvati da je tolika podrška birača u višestranačkom parlamentarizmu u pravilu gornja granica koju stranke postižu, zbog čega su okrenute podizanju svojih koalicijskih kapaciteta više nego zatiranju svoje konkurencije i nasilnom pumpanju apsolutne vladajuće većine. Istovremeno se i Đilasova udružena opozicija, kao drugi veći izborni gubitnik, počela dijeliti na sastavne dijelove i već sada najavljivati da će u republičkom i beogradskom parlamentu osnivati zasebne stranačke klubove. Atomizacija poslaničkih klubova i postizborno miješanje karata mogu kreirati sasvim drukčiju sliku vlasti od one koju su birači iscrtali na izborima. I u tom slučaju jedino je sigurno da Aleksandar Vučić ostaje neprikosnoveni predsjednik Srbije.
