Pet mjeseci su Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Demokratska fronta sastavljale Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, a trajala im je dvadeset i pet dana. Dobro, možda će trajati duže, ali ako nekako preživi prvu veliku krizu zbog koje se ministri nisu, sa premijerom na vrhu ovalnog stola, sastali četvrti put od imenovanja. Ne zna se u trenutku pisanja ovog teksta hoće li i kakvu Vladu imati veći bh. entitet do izlaska broja ‘Novosti’ koji upravo čitate, ali se zato zna, i to dobro, što je uzrok sukoba u kojem su na jednoj strani bošnjački SDA i HDZ, a na drugoj DF Željka Komšića, partija u pokušaju da u isto vrijeme bude i vlast i oporba i pokret za radikalne promjene načina višegodišnjeg funkcioniranja vlasti u BiH.
‘Javna preduzeća nisu stranački plijen i treba da ih vode najbolji, bez obzira na njihova politička i druga uvjerenja’, kazao je nedavno, u najavi aktualnog sukoba, Reuf Bajrović (DF), magistar EU integracija, inače ministar industrije, energetike i rudarstva u federalnoj Vladi. Puno prije nego će on, Bajrović, verbalno-pirotehničkim iskazom izazvati oduševljenje dijela javnosti, ponajprije u Sarajevu i u medijima sklonim vjerovanju da je smisao politike depolitizacija upravljanja javnim resursima, čelnici SDA-a i HDZ-a, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, lijepo su se, kao i svaki put kada interes suspendira različitosti, dogovorili kako će podijeliti javne tvrtke u vlasništvu većeg entiteta.
I teorijski i praktično i zdravorazumski i još nekako, sve su sukobljene strane u pravu i svaka se može jednako utemeljeno pozvati na zakonske uredbe. U najkraćem i najjednostavnije moguće – dakle relativno komplicirano, jer je mjesto radnje država u kojoj su, recimo, nacionalni muzeji ustvari kantonalne javne institucije – SDA i HDZ se zalažu za princip prema kojem bi upravne i nadzorne odbore javnih poduzeća u vlasništvu Federacije BiH imenovala Vlada iste te Federacije. U prijevodu, vlasnik poduzeća postavlja ili smjenjuje upravu, baš kao i u slučaju privatnih kompanija. Sa druge strane, Demokratska fronta, stranka sa najmanje ministara u Vladi, poziva se na uredbu donesenu u vrijeme vladavine koalicije okupljene oko SDP-a, bivše partije i Komšića i Bajrovića i još barem pola DF-a, prema kojoj uprave poduzeća imenuju resorna ministarstva. Nije to teorijski, samo teorijski, bez pameti: razumno je, naime, očekivati da ministarstva provode politiku Vlade, pa i onu kadrovsku, ali u nešto skraćenoj proceduri, no sa istim ciljem. U praksi i u BiH, naravno, sve je suprotno… Za razliku od ostatka svijeta gdje se o budućnosti govori nakon što se uspostavi racionalan odnos prema prošlosti, BiH je mjesto gdje ni govora o sadašnjosti nema bez pogleda u retrovizor.
U prvim poratnim godinama, kao i nakon kratkotrajne vladavine velike, lijeve koalicije početkom dvijetisućitih, podjela upravljačkih prava bila je slična podjeli teritorija puškama u vrijeme sukoba. Tako su SDA i njegovi partneri, najčešće Stranka za BiH, kontrolirali javna poduzeća na području što je nekada bilo Republika BiH, a HDZ ona na teritoriju pod vojnom upravom HVO-a i pratećih, kvazicivilnih institucija Herceg-Bosne. Bratstvo bez jedinstva, ali iz interesa, funkcioniralo je prilično jednostavno: SDA je uvijek zadržavao izuzetno profitabilan BH Telecom, SBiH ili tko već okoristio bi se ili od BH Pošte ili, u nekim slučajevima, Elektroprivrede BiH. HDZ-ova zona kontrole pokrivala je pak Elektroprivredu Herceg-Bosne, Eronet, Aluminij…
Bivša je, takozvana platformska Vlada, uspjela dobrim dijelom ovladati kako Elektroprivredom BiH tako i onom Herceg-Bosne, kako Eronetom tako i nekim drugim kompanijama u Sarajevu, i to sada, naravno, želi promijeniti prije svih HDZ, skoro jednako SDA i nikako DF, čije pozivanje na stručnost umjesto podobnosti zapravo znači pokušaj održavanja uprava imenovanih dok je SDP bio vlast, a današnji DF neformalna podgrupa među socijaldemokratama.
Reuf Bajrović ne krije kako mu je cilj prekinuti SDA-HDZ-ovu kontrolu nad novcem javnih tvrtki, pa makar to značilo i njihovu, dugoročno pogubnu, prodaju stranim korporacijama – ako već ne ide pretvaranje u podružnice Demokratske fronte
Nakon što se potvrdilo da se partneri uglavnom ne slažu ili ne slažu nikako, započeo je i rat saopćenjima, press konferencijama i izjavama. Iz DF-a, stranke sklone teškim riječima, optužili su SDA i HDZ za pokušaj ekonomskog državnog udara i instaliranje kadrova čija je jedina vrlina – podobnost. Iz SDA-a su odgovorili kako se Demokratska fronta mora prestati ponašati kao vlada u vladi i da je blesavo – dobro, nisu baš tu riječ upotrijebili, ali prijevod nije pogrešan – insistirati na principu prema kojem stručnjake trebaju imenovati ministri birani po liniji podobnosti! HDZ je, očekivano, stao uz SDA: ‘Sada oni koji vole optužiti HDZ da želi zagospodariti određenim resorima žele zadržati moć odlučivanja svojih ministara. Mi insistiramo da se ovo uredi zakonom, a ne ad hoc uredbama, kao i na međusobnom uvažavanju partnera koji su napravili vlast’, poručio je zamjenik predsjednika te stranke Nikola Lovrinović.
Kada se priča razloži, zbroje interesi i uklope u shemu podjele vlasti, sve se svodi na jednu adresu i jednog ministra: na pomenutog i citiranog Bajrovića iz DF-a i Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva, sa akcentom na energetiku, na elektroprivredu prije svega, kao zlatne žile i rudnike gotovog novca. Nije Bajrović imenovan jer o kopanju uglja, proizvodnji struje, aluminija, lijekova ili metaka nešto zna – ne zna, nema pojma zapravo – već zato što je s njim teže pregovarati nego sa ciglom, a ne krije kako mu je cilj prekinuti SDA-HDZ-ovu kontrolu nad novcem javnih tvrtki, pa makar to značilo i njihovu, dugoročno pogubnu, prodaju stranim korporacijama – ako već ne ide pretvaranje u podružnice Demokratske fronte.
Istraje li, sve u svemu, DF na tome da resorni ministri umjesto Vlade premijera Fadila Novalića (SDA) – dakle prostom većinom koju imaju SDA i HDZ – imenuju upravne odbore u javnim tvrtkama, nije nemoguće da ista ta Vlada ne dočeka istek famoznih prvih stotinu dana. Jednostavno, ulozi i iznosi u ovoj igri su dovoljno veliki da se isplati zaboraviti stara neprijateljstva, sve kako bi se Komšić i njegovi preselili u oporbu, a podjela obavila bez suvišnih zašto i kao nakon svakih dosadašnjih izbora. Jednako tako, moguće je i strateško povlačenje DF-a, sve kako bi u političkoj trgovini ipak zadržali nadzor nad barem nečim od onoga što spada u energetiku, industriju i rudarstvo, nad dijelom sredstava kojima se, inače, može kupiti više nego sa tvrdoglavošću i verbalnim patriotskim plotunima.
