Kolo srpskih sestara, organizacija osnovana početkom prošlog stoljeća što okuplja žene pravoslavne vjere, imalo je nekoć puno ogranaka po krajevima regije s pravoslavnim življem srpske nacionalnosti, pa tako i po Hrvatskoj, ali danas ih je ovdje – što zbog ratova devedesetih i posljedičnog izbjeglištva a što uslijed zaziranja od nacionalnog i vjerskog izjašnjavanja – registrirano svega nekoliko. Među njima je i ono u zapadnoslavonskom selu Medari, kojem je na čelu Ranka Milojković, inače donačelnica općine Dragalić. U Medarima je Kolo utemeljeno prije deset godina i to na inicijativu tadašnjeg vladike slavonskog Save.
– Budući da u eparhiji još nije bilo dovoljno sveštenika, Savo je jednom prilikom zajedno s drugima služio liturgiju kod nas: kad je vidio koliko nas ima i kako smo ih srdačno poslužile kolačima, predložio je da osnujemo Kolo srpskih sestara Medari te da nam slava budu Sestre Mironosnice, koje se slave treće nedelje po Vaskrsu - priča nam Ranka, ponosna i sretna radi obnove plemenite tradicije. ‘Živjela sam u Staroj Gradiški i sjećam se da su ogranci Kola postojali u Okučanima i u Mlaci kod Jasenovca. Danas ih ondje više nema’ – kaže.
Kad je osnovano, medarsko je Kolo okupljalo 45 žena s područja dragalićke općine. Na zapadu Slavonije djeluje i Kolo u Kućancima, a u drugim sredinama ogranaka nema. Financira se isključivo dobrovoljnim prilozima članica i drugih ljudi dobre volje, jer formalno još nije registrirano.
- Sve radimo na dobrovoljnoj osnovi i nikome ništa ne naplaćujemo, a ove smo godine započeli s registracijom pri čemu nam je SNV ponudio svoju pomoć, no za pristup državnim institucijama morali smo pričekati kraj korona-epidemije i pratećih ograničenja. Vjerujemo da ćemo, kad se registriramo, moći tražiti financijsku potporu za svoje aktivnosti – objašnjava Milojković. U Kolu je danas tridesetak žena.
- Narod se ipak vraća ovamo, radujemo se tome i svakoga prihvaćamo. Neke žene iskazuju interes da nam se pridruže, među njima i tri mlađe iz Poljana. Osim toga, po našim internim pravilima i statutu, svaka članica mora biti krštena, imati svoju slavu i ugošćavati sveštenika u kući. Svi ostali žene i muškarci mogu surađivati s nama ako žele, ali ih smatramo tek simpatizerima – kaže. Ranka ističe da su slave i crkveni praznici bez Kola nezamislivi.
- Kad je sadašnji vladika Jovan služio liturgiju u Poljanama, mi smo ovdje pravile ručak jer prikladnijeg prostora od našeg parohijskog doma u ovom kraju nema: opremljene smo kuhinjom te posuđem i priborom za stotinu ljudi. To smo sve nabavile zahvaljujući dobrovoljnim prilozima sumještana i drugih, a planiramo nabaviti i više, jer u prizemlju doma postoji sala za 35 osoba, baš kao i na katu. No tu na višoj etaži prvo moramo ožbukati, s obzirom na to da su strujni priključci već postavljeni. Ljeti stolove i stolce iznosimo u vanjske prostore, pa tako budemo na usluzi ne samo ovdašnjoj crkvenoj zajednici nego i onima iz susjednih sela, prilikom slava i u slučaju drugih događanja, npr. sahrana na koje dođu brojni ljudi iz drugih mjesta koji sami ne mogu organizirati daću. To ne naplaćujemo, no gosti nam sami ostavljaju nešto u piću, kavi i drugom posluženju, tako da imamo zaliha kad se sahranjuje netko siromašan ili bez rođaka – pojasnila nam je naša sugovornica.
- Podjednako smo aktivne na terenu, a najviše surađujemo s monahinjama u jasenovačkom manastiru Rođenja sv. Jovana Preteče. Kad onamo dolaze veće grupe gostiju i vjernika, naše Kolo bude zaduženo za pite i kolače: jednom smo prigodom tako napekle i u manastir odnijele punih 35 kila! Kad druženja ondje završe, monahinje prtljažnik mog auta do vrha natrpaju uljem, šećerom, keksima, slatkišima i ostalim što dobivaju na dar. Onda od toga složim paketiće pa ih podijelim starijima, osamljenima i bolesnima u našem selu – govori Ranka. Osim s jasenovačkim manastirom, medarsko Kolo sjajno surađuje i s drugim pravoslavnim formacijama, među kojima su i neke iz obližnjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Republike Srpske.
- Od njih dobivamo puno odjeće i obuće koju raspodjeljujemo ljudima što je trebaju, ne samo onima srpske nacionalnosti. Sve donacije distribuiramo dalje, obično starijim ljudima ili đacima po našim selima. Najčešće to osobno obavljam, s obzirom na to da sam donačelnica i članica VSNM-a koja ima auto. Teško je povjerovati da u dragalićkoj općini, lokalnoj jedinici koja obuhvaća šest sela od Šagovine do Donjih Bogićevaca, ima ljudi koji nemaju što obući. Također, znamo dijeliti posteljno rublje i posuđe, a starijima i nemoćnima pomažemo u bašti i pri kosidbi; pritom nam se nerijetko pridruže muškarci – govori Ranka. Kako je bilo s aktivnostima za strogih epidemioloških mjera, pitamo je.
- I tada smo bile aktivne. U dogovoru sa sveštenicima u Okučanima i Novoj Gradiškoj, ustupile smo prostor za policijski punkt koji se ovdje nalazio. U to smo vrijeme proslavili i Vaskrs, na način da je jedan mještanin nalovio ribe koju smo dijelili ljudima zajedno s već obojanim jajima, da sve bude po tradiciji i običajima, unatoč izvanrednom stanju. Podijelile smo tridesetak SNV-ovih paketa te paketa sjemena. Iako sam sjeme za svoj luk sama kupila i posadila, drago mi je da je SNV podržao moju inicijativu da se ljudima donira sjemenski materijal. Tako da su u jeku epidemije bake po selima prema Požegi ili Bjelovaru govorile o Rankinim paketima, kao da se lično poznajemo – kaže vrijedna žena i samozatajna humanitarka. Priznaje nam da je u cijeloj zapadnoj Slavoniji ratno naslijeđe još uvijek itekako prisutno.
- Ima struje i vode, putevi su u boljem ili lošijem stanju, kako gdje. U našem najzabačenijem selu, Šagovini, živi pet porodica, no ondje još nema javne rasvjete: kako su to mahom stariji ljudi, za epidemije bih im odnosila lijekove ili hranu, no bilo mi je jezivo noću prolaziti mračnom šumom. Pored svega, ondje je 1991. stradalo više osoba i još ima neekshumiranih i neoznačenih grobova – priča nam Ranka. Osim nje, još dvije članice Kola srpskih sestara posjeduju automobil, pa je bar povremeno rasterećuju s dostavom, iako glavnina posla ostaje na njoj. Tako je prije našeg razgovora jednu staricu vozila u Novu Gradišku na specijalistički pregled, a do kraja istog dana trebala je obaviti još jednu sličnu zadaću. ‘Sve to radim o svom trošku, pa se nadam da će mi SNV financijski pomoći barem za gorivo’ - kaže. I dok tako marno brine i pomaže drugima, njezina je vlastita, u ratu znatno oštećena kuća u najgorem stanju: dodijeljen joj je, doduše, građevinski materijal za obnovu, no adaptacijske je radove morala sama podmiriti, za što nije imala mogućnosti. Bez obzira na sve, zajedno s drugim članicama Kola i dalje će s istim žarom praviti slavske kolače i koljivo, pripremati ukusna jela po slavama, ali i prikupljati humanitarnu pomoć te pomagati svima kojima je to potrebno.
