Tko ne zna, tek će mu kordinate 45.411826N i 15.891565E pomoći da u gotovo nedostupnom mjestašcu na Kordunu pronađe vremešnog i usamljenog Simu Halavanju: premda će vam se učiniti da 21. stoljeće do njega još uopće nije stiglo, bit će vam odmah jasno da ga je banijski potres s lakoćom pronašao – i teško mu oštetio kuću. Uski blatnjavi jarak koji vodi do brda na kojem živi u takvom je stanju da se većinom godine, osim par ljetnih mjeseci, do njega ne može probiti nikakvo vozilo. Iako su prve naseljene kuće od Simine udaljene "na puškomet", kako to znaju reći stariji Banijci, zamršena mreža uskih, zapuštenih puteva i jaraka u Gornjem Kirinu samo ga je još više odvojila od ljudi. Da nismo imali vodiča, Predraga Mraovića iz Vrginmosta, ni mi ga zasigurno ne bismo uspjeli pronaći.
S obzirom na to da je taj dio Korduna u razornom potresu potkraj prošle godine stradao u manjoj mjeri od Banije i da je pomoć iz Gvozda usmjeravana uglavnom prema Glini i Petrinji, do Sime je prvi aktivist lokalnog Crvenog križa stigao mjesec i više dana nakon katastrofe. Tek je tada "veliki svijet" obratio pozornost na samo postojanje tog čovjeka, nastojeći mu na neki način pomoći da, povrh onih već postojećih, prebrodi poteškoće koje mu je trešnja zemlje iznebuha donijela.
- Bio sam na tavanu kad se kuća odjednom zatresla. Bacalo me na sve strane i prvo sam pomislio da se kuća ruši sama od sebe. Kad se sve stišalo, spustio sam se u kuhinju i vidio da se njezin betonski pod na nekoliko mjesta urušava prema podrumu: gornji, drveni dio kuće, a pogotovo tavan na kojem me potres zatekao, bio se u toj trešnji savijao i do pola metra na svaku stranu, no nakraju je ostao na svom mjestu. Za razliku od onog kamena i betona dolje, gdje se sve urušilo i popucalo - prepričava nam Simo kako je i gdje doživio prve trenutke prvog zemljotresa.
Dane nakon katastrofe provodio bi Simo na dvorištu, čak i za najveće hladnoće, no noćima je bio prisiljen spavati u kuću: improvizirani ležaj postavio je na pod, između nekoliko urušenih rupa. Cijeli se mjesec tako sam snalazio najbolje što je mogao, uklanjajući pomalo šutu, srušeno i razbijeno. Kad je napokon do njega došlo prvo ljudsko čeljade iz mjesne podružnice Crvenog križa, bar je malo predahnuo, jer su o njegovu "slučaju" odmah obaviještene nadležne službe, pa tako i statičari koji su na kuću, bez puno premišljanja, odmah nalijepili crvenu naljepnicu.
- Eh, onda je sve krenulo nabolje: počeli su pristizati vatrogasci, pa volonteri znani i neznani. I nitko nije došao praznih ruku - objašnjava nam Simo.
Među prvima su ga posjetili volonteri vrginmoškog Centra za razvoj zajednice Suncokret, točnije voditelj te organizacije Predrag Mraović, naš vodič, i Paulina Kosztyla, inače biologinja iz Poljske.
- Odmah nakon potresa započeli smo organizirati pomoć za stradale, usmjerivši se najviše prema Baniji, odnosno Glini i Petrinji, jer je na području Gvozda, mislili smo, manje nevolja: Sime Halavanje nitko se nije sjetio, a iz Kirina u kojem živi nije bilo dojava o većim štetama. Tek kad su nam iz Crvenog križa dojavili kako je prošao, odnesli smo mu najnužnije za početak, pa alarmirali ostale službe. Do njegove je kuće teško doći čak i za lijepa i suha vremena, dok je u drugačijim prilikama to gotovo nemoguće. Predviđeno je da Simo dobije kontejner, ali ne znam kako će mu se uopće dostaviti kroz taj strmi i blatnjavi jarak - kaže nam Mraović.
Simo danas živi posve sam: njegova supruga Desa umrla je u mladosti još prije rata, a mati Stana prije desetak godina. Sestra Danica živi u Karlovcu, ali se rijetko susreću jer je i ona bolesna. Kad je prije tri godine Simo pao sa ljestava što vode na tavan kuće, zaredale su ozbiljne nevolje: žice koje su mu ugradili za zahtjevne operacije desne ruke u Zagrebu probile su mu plućnu maramicu, što je prouzročilo infekciju od koje je bio izgubio sluh, vid i dar govora te zamalo umro. Spašen je u posljednji čas, novom operacijom u karlovačkoj bolnici. Preživljava s tisuću kuna mjesečno, koliko dobiva poljoprivredne mirovine.
- Nije to neki novac, ali ne žalim se, ima i onih koji manje imaju. Kad platim režije i kupim lijekove i nešto hrane, ništa ne ostane. Svejedno, napišite da mi je najveći problem pitka voda: sve donedavno koristio sam onu iz napuštene susjedne kuće koja je imala vodovod na prirodan pad, no onda su neki što izvlače drva iz šume rasturili tu cijev, pa vode više nema. Zapravo je ima, ali sada izvire iz zemlje i slijeva se niz put. Ako već do mene ne može kontejner, možda bi mogao bar nekakav rezervoar s pitkom vodom – pita se naglas naš sugovornik.
Premda je od Oluje prošlo više od četvrt stoljeća, Simo te dane straha i neizvjesnosti još ne zaboravlja. Nakon niza peripetija, završio je s majkom i sestrom u srpskom Pirotu. U taj su grad došli bez ičega i pješačeći, jer su traktor sa stvarima koje su nabrzaka pokupili ostavili u Žirovcu, kada je na kolonu izbjeglica otvorena paljba iz obližnje šume. Poslije pet godina životarenja u tuđini, Simo se s majkom vratio u Kirin, zatekavši ondje žalosni stereotip poraća, temeljito opljačkanu i devastiranu kuću. Morali su početi ispočetka, malo po malo i koliko se već moglo u tim 'normalnim' ljudima krajnje nesklonim okolnostima. Ipak, borba za golo preživljavanje i obilje nevolja koje je prate nisu slomile Simin duh.
- Samo da dobijem taj kontejner, da se prestanem bojati. Općinski načelnik Vrga obećao je da će se založiti za to da ga ovamo dopremi vojska, pa ćemo vidjeti što će sa svim tim biti – nada se naš skromni domaćin najboljem ishodu ove teške priče o sustavnom zanemarivanju ljudi u zabačenim dijelovima Lijepe Naše.
