Andrej Plenković ne odustaje od durenja na građane, a durenje je alibi za izostanak ikakve akcije i za nepostojanje jasnog plana. To je kratki opis trenutne hrvatske situacije s Covidom-19, pri čemu sadašnje stanje bez većih promjena traje već dva i pol mjeseca, odnosno otkako je neslavno skončala želja zdravstvenih vlasti da do 1. srpnja bude cijepljeno više od 50 posto odraslog stanovništva. Premijera je taj neuspjeh naveo da demonstrativno digne ruke od svoga posla: Vlada je nabavila dovoljne količine cjepiva, ponavlja Plenković u svakom svom nastupu punom tersluka, svi su dosad mogli saznati što je Covid i što znači cijepljenje, pa svatko neka izabere za sebe, Vlada nikoga neće i ne može prisiliti da se cijepi, Vlada nikog neće mamiti "bombonima" da primi vakcinu, naprosto Vlada više nema ništa s tim, Vlada je svoje učinila, osim što će, eto, premijer i poneki ministar tu i tamo rutinirano pozivati necijepljene da promijene odluku, da se dozovu razumu.
Znanstveni savjet Vlade odavno ne služi ničemu, odnosno služi samo tome da se HDZ može zaogrnuti znanstvenim plaštem u donošenju ovakvih ili onakvih političkih odluka
Prvo, kakav je dosadašnji rezultat tog pristupa? Evo kakav. Hrvatska u posljednje vrijeme dnevno bilježi oko tisuću novozaraženih, ali ako prihvatimo da taj podatak ne odražava precizno realnu težinu Covid-problema, podaci o umrlima i hospitaliziranima ne ostavljaju prostora za relativizaciju ozbiljnog pogoršanja situacije: od ukupno sedam hiljada aktivno inficiranih, u srijedu je u bolnicama ležalo više od šesto oboljelih od Covida-19, od toga njih šezdeset i četvero na respiratoru, pri čemu valja napomenuti da je postotak uspješnih skidanja s respiratora bitno veći nego u prethodnom valu zaraze jer se radi o mlađim pacijentima, a umire oko deset ljudi svakoga dana. Ukupno je dosad preminulo blizu osam tisuća i petsto ljudi. Što se tiče cijepljenja, obje doze dosad je primilo 49 posto odraslog stanovništva. Može se očekivati da će broj cijepljenih u idućih mjesec dana porasti za najviše stotinjak tisuća, odnosno za tri-četiri posto.
Hrvatska nije imala ozbiljnu provakcinacijsku kampanju, da ne govorimo o tome da nema ciljanih kampanja i akcija prema onim kategorijama stanovništva i u onim regijama u kojima je najžilaviji otpor cijepljenju
Drugo, koji je smisao ili koji je cilj takvog Plenkovićevog pristupa? Cilj je samo da javno skine odgovornost sa sebe i prebaci je na nekog drugog, u ovom slučaju na neodgovorne građane, a sasvim je nebitno kakve će posljedice to izazvati u stvarnom životu. Nečemu sličnom svjedočimo i kad je riječ o obnovi dijelova Zagreba razorenih ili oštećenih u potresu prije godinu i šest mjeseci. Plenković i njegova administracija opravdavaju praktično nepostojanje obnove time što veliki broj kuća i zgrada koje vape za sanacijom nema riješene i čiste imovinsko-pravne odnose, a za to, naravno, nije kriv premijer nego građani koji nisu vodili računa o dokumentaciji i propisima, koji se nisu brinuli o svojoj imovini. To je model političkog operiranja Andreja Plenkovića: emitiranje ljutnje na nedokazano i tvrdoglavo ili praznoglavo građanstvo kao alibi za vlastito nečinjenje i za izostanak iole organiziranijeg i osmišljenijeg pokušaja da se cijepi što veći broj hrvatskih građana, da se stambeno zbrine što više građana čiji su stanovi i kuće stradali u potresima. U današnjoj Europskoj uniji, kad je riječ o državnom suočavanju s prirodnim katastrofama, nije lako naći model vladanja sličan onome koji prakticira uobraženi Plenković.
Da mu na pameti nisu samo sebični politički interesi, premijer bi se valjda potrudio barem toliko da iznese kakav god plan hrvatskog nošenja s epidemijom u iduća tri-četiri mjeseca, a iskustvo prošle jeseni i zdrav razum kažu da će hladnije vrijeme i duži boravak u zatvorenim prostorima pogodovati širenju zaraze, to jest većem pritisku na bolnički sistem, to jest većem broju umrlih. U srijedu je, uostalom, bilo više od hiljadu i osamsto novoinficiranih. Umjesto plana, imamo premijerovo višekratno ponavljanje da bi on najradije "ukinuo sve epidemiološke mjere", ali nije objasnio što bi se time postiglo u situaciji kad je polovina stanovništva necijepljena, a znamo da se mogu zaraziti i oni koji su imunizirani, i ne samo zaraziti nego i umrijeti, ako su opterećeni drugim težim bolestima, što se svakodnevno i događa. I koje to mjere uopće postoje u realnosti, izuzev labave obaveze nošenja maske u zatvorenim prostorima i javnom prijevozu te ne osobito strogih ograničenja u broju ljudi koji se mogu okupiti na istom mjestu? Koliko je kazni izrečeno u srpnju i kolovozu zbog ignoriranja važećih mjera? Umjesto bilo kakve strategije, imamo totalnu konfuziju u kojoj se nejasno komunicira u pogledu svega što je važno – od toga kad će se primati treća doza cjepiva, preko toga ovisi li razina zaštićenosti o količini antitijela ili o "staničnom imunitetu", do toga dokad će se i zašto javnim novcem plaćati potrebna testiranja za građane koji se ne žele besplatno cijepiti.
Može se očekivati da će broj cijepljenih u idućih mjesec dana porasti za najviše stotinjak tisuća (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Umjesto znanstvenog autoriteta – bilo osobe, bilo institucije – kojoj bi se vjerovalo u pogledu činjenica i procjena, Hrvatska ima Krunoslava Capaka, ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo, i četiri-pet njegovih pomoćnica koje se već mjesecima međusobno natječu u neuvjerljivosti o čemu god da javno govore. Imamo ministra zdravstva Vilija Beroša koji medijskom hiperaktivnošću nastoji kompenzirati svoju neodlučnost i kaos u svom resoru te prekriti nisku teških gafova i promašaja vezanih uz informatička rješenja koja su trebala olakšati informiranje o koronavirusu i evidenciju o oboljelima i cijepljenima. Tu je i sivi Davor Božinović, šef Nacionalnog stožera Civilne zaštite, čija je jedina funkcija da za račun HDZ-a politički kontrolira poteze i aktivnosti glavnog operativnog tijela u korona-krizi: uostalom, Stožer je izravno odgovoran jedino Vladi. Utoliko, Božinović može biti autoritet samo glasačima HDZ-a i onima koji podržavaju aktualnu vlast, ako i njima, a takvih ipak nema više od tridesetak posto. Imamo, nadalje, Znanstveni savjet Vlade Republike Hrvatske koji odavno ne služi ničemu, odnosno služi samo tome da se HDZ može zaogrnuti znanstvenim plaštem u donošenju ovakvih ili onakvih političkih odluka i da se Gordan Lauc, ne kao obični građanin nego s titulom člana tog Savjeta, može samopromovirati tezama koje relativiziraju opasnost od Covida i korist od vakcinacije. Na kraju, imamo premijera Plenkovića uvrijeđenog i šokiranog spoznajom da pedeset posto punoljetnih građana Hrvatske odbija čuti ono što im on uporno govori o vakcini: od povrijeđenosti nije sposoban vidjeti što je, zapravo, njegov posao. Ili je durenje na građane samo maska ispod koje se krije strah od zamjeranja nezanemarivom dijelu HDZ-ovog biračkog tijela, dijelu koji odbija cijepljenje i lako prihvaća zavjereničke teorije?
Stožeru je odavno narušen legitimitet (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
Ima li Plenković pravo – pravo u političkom smislu – odustati od svake akcije, dignuti ruke od svega s obrazloženjem koje se svodi na ovo: ja sam vam dao cjepivo, a ako nećete da se zaštitite, to je vaš problem, ja tu ne mogu ništa? Jasno je da nema to pravo, mada znatan dio medija njeguje simpatije prema njegovom pristupu i ohrabruje ga u političkoj infantilnosti. Necijepljeni građani, naime, nisu problem samo sebi nego i ostatku društva čiji je život u mnogim segmentima, u većoj ili manjoj mjeri, ograničen činjenicom da virus nije pod kontrolom, a da bi ga se stavilo pod kontrolu treba biti imunizirano najmanje 80 posto odraslog stanovništva. Danska je ukinula sva ograničenja kad je dosegnula 87 posto cijepljenih. Predsjednik Vlade mora učiniti sve što je zakonito i razumno da se cijepi što veći broj ljudi: to je, uz obnovu na Baniji i u Zagrebu, njegov uvjerljivo najvažniji zadatak, no njega zanimaju izgovori, a ne posao. Hrvatska čitavo ovo vrijeme nije imala ozbiljnu provakcinacijsku kampanju, a ono nešto što je postojalo bilo je najintenzivnije onomad kad nije bilo dovoljno cjepiva. Da ne govorimo o tome da nema ciljanih kampanja i akcija prema onim kategorijama stanovništva i u onim regijama u kojima je najžilaviji otpor cijepljenju. Nema desetaka ili stotina mobilnih ekipa koje obilaze zabačenije krajeve i animiraju ljude da se cijepe. Nema ni odlučnosti da se restriktivnim metodama potakne necijepljene na promjenu stava, što je, na primjer, dalo rezultat u Francuskoj. Mlitavo se prilazi i problemu necijepljenih u državnim i javnim institucijama i ustanovama, uključujući zdravstveni i obrazovni sektor. Ne analizira se kako su i zašto neke zemlje uspjele u imunizaciji više od 80 posto građana i mogu sebi priuštiti puni povratak u život bez maski, razmaka i zabrana. Ništa: sami ste krivi, mi smo vam lijepo govorili.
Plenković bi, osim toga, morao biti odgovorniji u pogledu trošenja javnog novca. Ne može mu biti svejedno što će deseci milijuna kuna potrošeni na kupovinu cjepiva završiti, i već su završili, u donacijama susjednim ili siromašnijim državama, jer cjepivo ima rok trajanja. Njegov je prioritetni posao da učini sve da se cjepivo kupljeno javnim novcem u najvećoj mjeri utroši u ovoj zemlji. Nije teško dokazati da se on tim poslom ne želi baviti, da ne želi aktivno rješavati probleme i slamati otpore, jer ne voli neuspjehe, a sad mu se još i posrećilo da ima na koga svaliti krivnju.
