Otkako je uglavnom propao hrvatski STEM-sektor, zastupan primarno brodograđevnim i farmacijskim inovacijama, jedina istinska domaća uzdanica u tom pogledu nam ostaje, dakako, Mate Rimac. Balkanski Elon Musk, kako mu tepaju u jednoj Njemačkoj, međutim, još je i više od toga, ne samo uspješni mladi genijalac u krilu svjetske autoindustrije. On predstavlja figuru u kojoj se sljubljuju znanstvena izvrsnost i materijalno-proizvodni prestiž, a sve to u okviru privatnog poduzetništva. Trenutno nemamo bolji zalog otkupa svih naših nagomilanih grijeha prema tržišnoj slobodi, niti ćemo ga tako skoro imati. Nedostaje samo jedno: realizirani oslonac na javne i državne resurse, ponajprije financijske, jer samo taj kontekst pruža dostatan potencijal za istinski poslovni uzlet.
No i to je već osigurano, kao što smo podrobno informirani proteklih mjeseci, zahvaljujući pandemiji koronavirusa i europskounijskim kriznim emisijama novca za privredu. Još se ne može staviti ruka u auspuh kad je u pitanju konačna svota namijenjena Hrvatskoj, ali se barem zna da će milijardu i pol kuna biti transferirano Rimcu. Kao što je potvrdila lično predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen početkom prošlog mjeseca, doznaka će mu biti upućena na ime razvoja sustava autonomnih električnih taksija za ulice Zagreba, a kompletno bi to čudo trebalo biti više-manje gotovo za tri godine. Budući da Mate Rimac nikad ne gubi vrijeme, ili nikad ne bi izvirio iz poslovične startup-garaže, i uvijek je sedam milja ispred birokracije, pripreme su u punom jeku.
Ne mislimo pritom na njegovu tvrdnju da je u tom projektu on još od 2013. godine, dok zapravo godinama potom čeka da mi ostali sagledamo priliku, nego na pripremu neophodne prostorne infrastrukture. Zagrebačke ulice željne taksija bez vozača ionako već postoje, pa je nakon vijesti o početku radova na gradnji istraživačkog i proizvodnog centra te kampusa uz dvorac Kerestinec pokraj Svete Nedelje, namijenjenih ukupnoj Rimčevoj djelatnosti, krajem prošlog mjeseca oglašeno i pobjedničko arhitektonsko rješenje za svojevrsnu e-remizu.
"Robotaxiji Mate Rimca koji će voziti Zagrebom imat će svoj matični centar za e-punjenje na današnjoj zelenoj površini kod Studentskog doma 'Stjepan Radić', poznatog kao dom na Savi. Zvat će se Centar za mobilnost i bit će okružen zelenilom, uredit će se ovdje i manji trg i veći park. Prema Rimčevoj viziji 2024. Zagreb će postati prvi grad na svijetu u kojem će biti dostupna usluga samovozećih električnih taksija, i to putem aplikacije. Podršku će imati u ovom centru", izvijestio je prvo Jutarnji list, uz portal Index vodeći neformalni medijski promotor mnogobrojnih Rimčevih ostvarenja i nakana.
Ipak, podršku neće imati u tom centru baš samo tako, nego eventualno uz pristanak Grada Zagreba, čija pozicija u opisanom futurističkom iskoraku još uvijek nije sasvim razjašnjena. Štoviše, nije uopće, s izuzetkom nekih uopćenih stajališta koja Rimcu stižu danomice sa svih strana, ne računamo li dežurne skeptike. Ruke s volana su digli i živi taksisti, ubrzo samo umrtvljena konkurencija na izlasku iz branše, ako se ravnati po izjavi jednog njihova predstavnika u programu RTL-a krajem svibnja: "Ja se već pripremam uzgajati kokoši."
U neobvezujućem Sporazumu koji smo dobili na uvid od Grada Zagreba, bivši gradonačelnik Bandić i direktor Project 3 Mobilityja u veljači 2020. supotpisuju "spremnost na suradnju na realizaciji projekta uvođenja nove usluge iz područja mobilnosti" itd.
Priprema li se Grad Zagreb uzgajati robotaksije, nije jasno već po tome što se ne zna uloga lokalne samouprave u zacrtanom javno-privatnom partnerstvu. Čija će biti vozila, tko će ubirati profit ili plaćati subvencije, kako će se prometna infrastruktura prilagoditi autonomnim taksijima – pitanja je bezbroj, i na nijedno od njih dosad nitko nije ni pokušao odgovoriti, niti je prstom uprto na ikoga tko bi to trebao učiniti. No poput samog Rimca, ugledajući se na njega, nismo uvodno za javnost konzultirali prometne stručnjake radi tumačenja uklopljenosti tih prometala u sadašnju cestovnu gradsku mrežu, ili detalja kao što je neobično lociranje Centra za mobilnost tik uz most koji vodi prema izlasku iz grada na najprometnijem raskrižju u državi. Poštivat ćemo neki red, pa najprije propitati zemljišno-imovinske odnose i pregovore oko njih, kad je riječ o samoj navedenoj parceli.
Centralno spremište robotaksija prema projektu arhitektonskog studija 3LHD (Foto: HKA)
Arhitektonski studio 3LHD osmislio je rješenje za centralno spremište samovozećih taksija na onoj izduženoj ledini između Jadranskog mosta i najvećeg zagrebačkog studoma koja i dalje pripada Gradu. Vlasništvo se nad njom valjda neće mijenjati, ali bi moglo posjedništvo korisnika, ako dobro shvaćamo tolike signale odaslane preko medija iz Rimčeve industrije. Stoga smo kontaktirali tvrtku Project 3 Mobility, inače osnovanu 2019. godine, koja bi trebala biti nositelj projekta i korisnik EU-sredstava, a čiji su vlasnici kompanije Rimac Automobili, zatim drugi najveći južnokorejski automobilski gigant KIA, te softverska firma Infinum koja, među ostalim, posluje s njemačkim brendom Porsche, i još neki pojedinci, suradnici Mate Rimca. Dodajmo tome podatak da su vlasnici Rimac Grupe, poduzeća koje prije svega pravi baterije i programske sustave za električne automobile, u glavnini Mate Rimac, Porsche AG i Hyundai, najveći južnokorejski automobilski chaebol iliti obiteljska megakorporacija.
Zastupnicima tvrtke Project 3 Mobility poslali smo tako pitanja o dosadašnjim kontaktima s gradskom vlašću, aktualnom i prethodnom, u vezi s projektom robotskih taksija, i svakako rezultatima eventualnog kontakta. Po mogućnosti u vidu službenog ugovora s Gradom Zagrebom, a posebno s obzirom na izbor i namjenu konkretne parcele pokraj Save; odgovor smo dobili izuzetno brzo, već idući radni dan.
"(...) Budući se radi o projektu koji je od nacionalnog, ali i šireg EU značaja", poručili su iz Project 3 Mobilityja, "možemo istaknuti da aktivno surađujemo i komuniciramo sa svim dionicima na različitim nivoima koji uključuju europsku, državnu i od Vas spomenutu gradsku razinu. Vezano uz Vaš upit oko spomenute lokacije budućeg centra mobilnosti, ona još nije predmet bilo kakvog obvezujućeg ugovora s gradskom upravom. Između Grada i Project 3 Mobility postoji jedino neobvezujući Sporazum koji ističe zajednički interes na realizaciji projekta te navodi okvirne rokove koji su između ostalog i dostupni javnosti kroz Nacionalni plan oporavka."
Drugim riječima, studio 3LHD već je utržio nagradni honorar za projekciju gradnje na parceli koja i dalje nije u Rimčevu posjedu, i nema nikakve opipljive garancije da će ikad biti. Upamtimo ovaj detalj dok razgledamo spomenuti jednako neobvezujući Sporazum koji smo dobili na uvid od Grada Zagreba, gdje bivši gradonačelnik Milan Bandić i Marko Pejković, direktor Project 3 Mobilityja, 14. veljače 2020. godine supotpisuju "spremnost na suradnju na realizaciji projekta uvođenja nove usluge iz područja mobilnosti" itd. Od naglasaka izdvajamo zajednički rad na implementaciji projekta i apliciranju za EU-potpore, sve to "uvažavajući gospodarske, socijalne i sigurnosne interese Grada Zagreba i njegovih građana", ali prvenstveno dobru volju partnera da "zajednički sudjeluju u razvoju infrastrukture za implementaciju".
Čija će biti vozila, tko će ubirati profit ili plaćati subvencije, kako će se prometna infrastruktura prilagoditi autonomnim taksijima – pitanja je bezbroj
Na to se odnosi i Dinamički plan aktivnosti u prilogu ovog sporazuma, gdje za prvo razdoblje stoji stavka "Analiza potencijalnih lokacija za izgradnju infrastrukture za novu uslugu mobilnosti". U isto vrijeme trebao je biti gotov i potpisan Ugovor o suradnji na implementaciji nove usluge, iako nemamo potvrdu da je takav dokument u međuvremenu i zaključen. No stanovita analiza lokacija ili lokacije za izgradnje ili izgradnju je očito izvršena, jednostrano ili skupno, ako dobro tumačimo poodmakle pripreme Rimčeve kompanije za robotaksije na gradskoj čestici s gotovim arhitektonskim rješenjem.
Naravno, obratili smo se Gradu Zagrebu i s pitanjem o kontaktu nove vladajuće strukture s Rimcem i njegovima, jer nas je zanimalo na kakvu se sadašnju aktivnu suradnju i komunikaciju s gradskom vlašću pozivaju iz Project 3 Mobilityja. Prije toga podsjetimo da je u javnosti dosad, otkad je vlast preuzela zeleno-lijeva koalicija, osvanuo jedino posve načelni stav novoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića o spremnosti na buduću suradnju. Odgovor koji smo dobili usmeno od njegovih portparola negira tvrdnju Rimčevih kompanjona: još nije bilo kontakata, pa ni pokušaja kontakta, pa tako ni suradnje između partnerskih strana, a što ukupno zvuči vrlo pesimistično.
Sagledajmo dakle pozicije na kojima su ti partneri zatečeni: Mate Rimac obećao je robotaksije do 2024. godine, ali mu za to treba i Grad Zagreb, bar po pitanju infrastrukture, dok Gradu najmanje treba uloga krivca za neuspjeh u tome projektu, onoga koji nije izašao ususret progresu i Europskoj komisiji. Možda je, doduše, iza Bandića u gradskim upravnim strukturama ostala neka veza s Rimcem, i možda nova gradska vlast još nije uočila takav segment duboke lokalne samouprave, da parafraziramo sintagmu o paradržavnim razinama, jer se Tomašević i dalje muči da ulovi i raspetlja sve konce upravljanja Zagrebom.
Gradu ne treba antireklama, drugim riječima, pri čemu jamstvo za brzi uspjeh projekta i dalje ostaje više u šarenoj domeni znanstvene fantastike negoli znanosti, ali se Rimčev status doima poput klasične win-win pozicije. Ako i ne razvije sustav upotrebljivih robotaksija, proizvest će već nekakav zgodan i unosan nusproizvod, a marketing će se pobrinuti da tehnološki strateški fijasko opravda nizom vanjskih faktora koji se najbezbolnije pronalaze u javnom sektoru, među notornim uhljebima i u okrilju kvarnog domaćeg mentaliteta. Na to nas i u ovom trenu upozorava poduzetnik Saša Cvetojević, uvjerljivo vodeći pojedinačni adorant i promotor misije i vizije Mate Rimca, koji je prije tri mjeseca na pitanje o izgledima projekta neuvijeno ocrtao upravo takvu odstupnicu za potonjeg developera, za slučaj da mu nedajbog zariba getriba ili procuri baterija. "Mislim da tehnički ne bi bio problem do 2024.", procijenio je Cvetojević koji o tehnici svega toga znade približno ništa, "a zapeti bi mogao na regulativi."
Premijeri rado obilaze njegovu tvornicu – Rimac i Tihomir Orešković, 2016. (Foto: Željko Lukunić/PIXSELL)
U tehničkom smislu, da i to sumiramo, u Hrvatskoj o autonomnim elektroničkim sustavima u autoindustriji gotovo nitko ne zna ništa, izvan malenog skupa softveraša koji surađuju s ponekim svjetskim proizvođačima. Zadnji lik koji je u Zagrebu uspio s nečim nalik Rimčevu najavljenom tehnološkom i ekološkom pothvatu bio je prije više od pola stoljeća profesor Baltazar sa svojim epruvetama i retortama. Na perspektivu Mate Rimca u pravilu se kritički ne osvrću ni njegovi kolege ni pripadajuća znanost, svi mudrijaški šute, i tek poneko izgubi katkad živce, npr. Lucijan Carić, poduzetnik u IT-sektoru, koji je javno ponudio 10 tisuća eura za okladu da Rimac neće uspjeti.
Rimcu tako zasad ostaje ponajprije marketing, i čini se da je baš marketing najveće uporište njegova biznisa, od automobila koji nikad nisu došli do serijske proizvodnje, a najavljivao ih je više puta, do Centra za robotaksije koji je već nacrtan, mada vlasnik parcele ne sudjeluje u aranžmanu. Marketing je i ona jureća Nevera u prekršaju kod Stona, i njezin let o sajli s helikoptera iznad Lovrijenca, i razglašena influencerica koja ovih dana pod ručnom kočnicom pali gume na istome modelu dok je razgaljeni Mate Rimac snima, i koješta slično. No to se može razumjeti: poduzetnički interes uključuje reklamu, a reklama ne uključuje etiku, i znamo toliko makar o tehnologiji marketinga. Na početku i na kraju, ovdje ipak govorimo o tržištu i profitu, pri čemu malo što profitno nadmašuje dosege kakve autoindustrija bilježi još od predatora Henryja Forda.
Da bi pritom ipak bio zaštićen onaj javni interes koji je na srcu ležao i Milanu Bandiću dok je potpisivao sporazum s Rimčevim ljudima, trebat će povesti računa o još ponekim aspektima ovog javno-privatnog partnerstva. Svijet se kroz proteklu godinu i pol suočio s najvećim zdravstvenim i ekonomskim iskušenjem epohe, pa ne bi bilo dobro da financije oslobođene za tu nevolju skončaju tamo gdje im ne bi smjelo biti mjesto, u Aktiengesellschaftovima i chaebolima koji uobičajeno vrebaju slične krize za takve prilike. Nadati se zato da su pretpostavke iz kuloara koji u svemu vide zavjeru stranih lobija radi zaobilaznog izvlačenja ekstrazarade naprosto puka naklapanja zavidnika, a koliko sutra će o tome u vožnji Zagrebom moći porazgovarati jedino sami sa sobom.
