Rat u Ukrajini u velikoj je mjeri obilježio prošlu i čini se izvjesnim da će se nastaviti i u 2023. No čak i bez njega, teško da bi svijet u narednom periodu bio mirno mjesto. Donosimo pregled ključnih aktualnih i potencijalnih većih sukoba u svijetu, djelomično rađen prema sličnom pregledu koji su za časopis Foreign Policy napravili Comfort Ero i Richard Atwood iz think tanka International Crisis Group.
Službeno drugi najsmrtonosniji rat prošle godine – procjene idu i do 100.000 mrtvih samo u toku 2022. – je onaj u Etiopiji. Političko rivalstvo između vodstva regije Tigraj i centralnih vlasti 2018. dovelo je do građanskog rata koji je proizveo milione izbjeglica i, zajedno sa stradalima od gladi, na stotine tisuća mrtvih. Krajem prošle godine sklopljeno je primirje za koje mnogi procjenjuju da nije osobito stabilno. Ratovanje u Tigraju potaknulo je pobune i u mnogim drugim dijelovima te velike i raznolike zemlje. Iako najveća pobuna, ona u regiji Oromo, još nije dosegla razmjere rata u Tigraju, nije isključeno da se u 2023. to dogodi. Dodatni problem predstavlja prisustvo trupa susjedne Eritreje u Etiopiji. One su došle da podupru etiopske centralne vlasti, ali izgleda da namjeravaju ostati. Stanje je prošle godine eskaliralo i na istoku druge teritorijalno najveće zemlje kontinenta – Demokratske Republike Kongo. Taj dio zemlje već je desetljećima pod kontrolom različitih oružanih grupa ili susjednih zemalja. Aktualnu ofenzivu Pokreta 23. mart (M23) navodno je potaknula vlada susjedne Ruande. Naime, i u vladi Ruande i u pokretu M23 dominiraju etnički Tutsiji, dok je vlada u susjednom Burundiju, savezniku centralnih vlasti DR Konga, pod kontrolom Hutua. Iza tih državnih i etničkih rivalstava kriju se, naravno, znatni materijalni interesi u toj resursima bogatoj regiji. Znatan dio Afrike, od Somalije do Nigerije i od Magreba do Mozambika, također je zahvaćen nizom islamističkih pobuna, često inspiriranih takozvanom Islamskom državom ili al-Kaidom. Iako vlasti u njihovom gušenju uživaju potporu međunarodne zajednice, u mnogim je dijelovima kontinenta rivalstvo između Francuske i Rusije dovelo do novih nestabilnosti. Dvije se zemlje, naime, natječu u tome koja će pružati vojne usluge afričkim zemljama u zamjenu za ekonomsku suradnju, uglavnom u eksploataciji resursa.
Nestabilna ostaje i situacija na Kavkazu. Armenija je od ranih devedesetih kontrolirala područja susjednog Azerbajdžana u kojem su živjeli Armenci, osobito bivšu Nagornokarabašku autonomnu oblast. U iznenadnoj ofanzivi 2020. Azerbajdžan je uspostavio kontrolu nad znatnim dijelovima tog područja, "očistivši" ga usput ne samo od armenske vojske, nego i stanovništva i armenskih kulturnih spomenika. Presudnu pomoć u toj operaciji Azerbajdžanu je pružila Turska. Iako je Rusija, tradicionalni armenski saveznik, naposljetku zaustavila azerbajdžansku ofanzivu na pola puta, nije se angažirala u mjeri u kojoj je to Armenija očekivala. Aktualna armenska vlast nastoji se oprezno distancirati od Rusije i približiti zapadu, što je izlaže novoj opasnosti azerbajdžansko-turskih aktivnosti. Sporadični sukobi s Azerbajdžanom prošle godine nisu se odvijali samo u Nagorno Karabahu, nego i unutar međunarodno priznatih granica Armenije. Turska i Rusija ključni su akteri u još jednoj zemlji – Siriji. Tamošnji je rat u velikoj mjeri obilježio cijelo prošlo desetljeće, no proteklih nekoliko godina stanje je relativno stabilno. Najveći dio zemlje sada je pod kontrolom vlade u Damasku, kojoj ključnu podršku daje Rusija, dok Turska uz pomoć različitih džihadističkih grupa kontrolira desetak posto Sirije. Ostatak zemlje je pod kontrolom Kurda koji uglavnom uživaju podršku Amerikanaca, ali ona u velikoj mjeri ovisi o američko-turskim, ali i rusko-turskim odnosima. Turska je nedavno obnovila svoje prijetnje da će izvršiti invaziju na kurdski dio Sirije. Šanse za to rastu s obzirom na to da se naredne godine u Turskoj održavaju izbori, a režimu treba rat da odvrati pažnju od katastrofalne ekonomske situacije doma. I u Jemenu, gdje se ratuje još od 2014., veliki poticaj nastavku sukoba daju strane sile – Saudijska Arabija, Iran i Ujedinjena Arapski Emirati, koje podržavaju različite strane. Unatoč relativnom smanjenju intenziteta sukoba, ne nazire se i njegovo rješenje. Još jedno novo-staro žarište na Bliskom istoku mogla bi biti okupirana Palestina. Izrael je nedavno dobio najekstremniju desnu vladu u povijesti, koja se ne libi poduzimati provokativne poteze koji bi mogli eskalirati u novoj intifadi.
Ključna globalna opasnost je, međutim, rastući rizik od kinesko-američkog sukoba, koji je vezan uz status Tajvana i Južnokineskog mora, ali ima dublje uzroke u natjecanju dviju velikih sila za globalnu dominaciju. Odnosi SAD-a i Kine nisu bili tako loši još od ranih 1970-ih i prema izjavama s obje strane čini se da postoji apetit za daljnju eskalaciju. Ne treba posebno naglašavati da bi takav rat – u pravom smislu riječi svjetski – imao nesagledive posljedice za cijelo čovječanstvo.
