Nakon dvadeset i jednog mjeseca ruske agresije na Ukrajinu vidljiv je niz vojnih, političkih, geopolitičkih i ekonomskih signala da najveći evropski rat nakon 1945. ulazi u novu fazu, ugrubo rečeno četvrtu. To ne znači da se nazire kraj rata ili pregovori – štoviše, događaji su uvelike neizvjesni, a postoji solidna mogućnost da će sukob trajati još godinama. Ipak, zbog prelaska konflikta u pozicijsko ratovanje bez značajnijih pomaka počinje se spominjati mogućnost primirja, pa i da bi Ukrajina mogla odustati od vojnog oslobađanja okupiranih teritorija, što je još donedavno predstavljalo apsolutni tabu. Takve izjave zasad uglavnom dolaze od bivših, a ne od aktualnih zapadnih i ukrajinskih dužnosnika. No nema sumnje da one donekle izražavaju i razmišljanje sadašnjih donositelja odluka.
Podsjećamo, prve mjesece rata obilježio je neuspjeh Kremlja da blickrigom osvoji veći dio Ukrajine, svrgne Volodimira Zelenskog i u Kijevu instalira prorusku vlast, što je bio ključni strateški poraz. Iako je Moskva zauzela približno četvrtinu ukrajinskog teritorija, uključujući "kopneni most" do Krima, do jeseni 2022. nije uspjela osvojiti ni čitav Donbas. Zato je Kijev u munjevitoj protuofenzivi oslobodio gotovo čitavu Harkovsku oblast, a potom prisilio Ruse na povlačenje sa zapadne obale Dnjepra. Ukrajinske nade u brzi kraj sukoba su poletjele, naročito nakon što je Rusija za vrijeme zimske ofenzive uspjela osvojiti jedino Bahmut, i to uz goleme gubitke.
U trećoj fazi rata najavljivalo se da će Kijev izvesti prodor do Azovskog mora, ugroziti sam Krim te iz pozicije pobjednika otvoriti perspektivu pregovora. No unatoč golemim očekivanjima i nizu zapadno opremljenih ukrajinskih brigada, ruska se obrana ispostavila uglavnom neprobojnom. Ukrajinska vojska je uz znatne gubitke ušla svega deset-petnaest kilometara u okupirani teritorij, a do mora je još stotinjak. Uspostavljen je maleni mostobran na istoku Dnjepra, a s Krima je protjeran dio ruske Crnomorske flote. Međutim, nije riječ ni o kakvim ozbiljnim uspjesima, a kamoli o preokretu. Činjenicu da je nastupio zastoj, a – zbog tehnoloških okolnosti koje pogoduju obrani – moguće i pat-pozicija, nedavno je u intervjuu Economistu i posebnom eseju obrazlagao Valerij Zalužni, glavni zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine.
Putinu stotine tisuća mrtvih očito nisu prepreka u ostvarenju pokoravanja Ukrajine, a većina Rusa ga je spremna slijediti bez obzira na gubitke i trajanje rata, što zbog represije, što iz uvjerenja
Nadalje, Moskva nije doživjela ni ekonomski kolaps. Unatoč neviđenim zapadnim sankcijama, ruska privreda je izdržala pritisak i reorijentirala se na trgovinu s Kinom, Indijom i ostalim zemljama tzv. globalnog juga. Zahvaljujući solidnim cijenama nafte i ratnoj reorijentaciji industrije u 2023. se predviđa i ekonomski rast. Sankcije i egzodus obrazovanog stanovništva srednjoročno sigurno znače masivnu štetu, ali ona se još dugo neće značajnije osjetiti. Mimo savladane Prigožinove pobune nije došlo do ozbiljnog rascjepa među ruskom elitom. Upućena analitičarka Tatjana Stanovaja ističe da u Kremlju uglavnom vlada sukob između lojalnih tehnokrata, koji nastoje održavati sadašnji sistem, i "reformista", koji žele još radikalniju ratnu mobilizaciju društva i državnog aparata. Svakako, Putinova vlast zasad nije ugrožena. Nagađa se da bi, nakon što se u ožujku naredne godine održe pažljivo režirani predsjednički izbori, ruski vladar mogao dodatno eskalirati rat. Rusija će u 2024. gotovo udvostručiti vojnu potrošnju, koja će doseći gotovo 40 posto ukupnih državnih izdataka ili više od 6 posto BDP-a.
U prilog Kijevu ne idu ni globalni događaji. Bliskoistočni rat gurnuo je sukob na istoku Evrope u drugi plan te se Ukrajina sada za municiju i pozornost zapada natječe s Izraelom, a pritom se doima da zapad više brine eskalacija tog novog rata. Nekritička solidarnost s brutalnim izraelskim osvetničkim pohodom na Gazu uvelike je naštetila zapadnoj vjerodostojnosti. Gotovo dvogodišnje uvjeravanje ostatka svijeta u "međunarodni poredak zasnovan na pravilima" ispostavilo se kao neiskrena propaganda, a Putin može uživati gledajući kaos za koji je uvelike odgovoran Washington. A stalna priča o zapadnom "zamoru" ratom polagano dobiva konkretnije obrise.
Njemački ministar obrane Boris Pistorius nedavno je priznao kako Evropska unija neće do sljedećeg marta Ukrajini isporučiti obećanih milijun artiljerijskih granata. Upitna je postala čak i daleko važnija potpora Sjedinjenih Država. Zbog otpora izolacionističke frakcije republikanaca američki Kongres već par mjeseci ne može izglasati novu pomoć Ukrajini, zbog čega su vojne isporuke smanjene. Konačno, Kijev vjerojatno duboko uznemirava mogućnost da će se u Bijelu kuću uskoro vratiti Donald Trump, koji tvrdi da bi vrlo brzo okončao rat. Američki predsjednički izbori održavaju se za godinu dana, a posljednja istraživanja pokazuju da Trump ima prednost pred Bidenom, unatoč sudskim optužbama za niz vrlo ozbiljnih kaznenih djela.
U tom kontekstu bivši glavni tajnik NATO-a i neformalni Zelenskijev savjetnik Anders Fogh Rasmussen prije dva tjedna izjavio je kako bi Ukrajina mogla pristupiti Sjevernoatlantskom paktu, ali bez okupiranih područja. Pri tom Rasmussen inzistira kako to ne bi značilo zamrzavanje sukoba, nego "jasnu poruku" Rusiji kako ne može spriječiti članstvo Kijeva u NATO-u. Teško je, međutim, povjerovati da bi zemlje-članice pristale na opciju koja bi ih izvjesno dovela u rat s nuklearnom velesilom. Inače, ovog je ljeta Stian Jenssen, voditelj kabineta aktualnog šefa NATO-a Jensa Stoltenberga, bio još izravniji – predložio je da Ukrajina u zamjenu za članstvo odustane od okupiranih teritorija.
Ne čudi kako dobro informirani Guardianov dopisnik Shaun Walker (autor i kod nas prevedene knjige "Taj dugački mamurluk") izvještava da u Kijevu vlada "suptilan, ali nepogrešiv osjećaj sumornosti", koji raste kako postaje jasnije da su izgledi za odlučnu pobjedu nepovoljniji no ikad. "Neće to biti pobjeda o kojoj smo sanjali, i trebat će mnogo duže nego što smo mislili", rekao je Walkeru bivši ministar Volodimir Omeljan. "Ako smo spremni poslati narednih 300 do 500 tisuća ukrajinskih vojnika da osvoje Krim i oslobode Donbas i ako od zapada dobijemo dovoljan broj tenkova i aviona F-16, možemo to napraviti. Ali ne vidim još 500 tisuća ljudi spremnih da umru i ne vidim spremnost zapada da pošalje potrebnu vrstu i kvalitetu oružja", dodao je Omeljan i kao alternativu predložio mogućnost primirja, reforme koje bi Ukrajini omogućila da postane članica NATO-a i EU-a, a oslobađanje okupiranih teritorija nastupilo bi nakon hipotetskog kolapsa Rusije.
Ukrajina striktno krije vlastite gubitke, no američke procjene od ovog ljeta govore o barem 70 tisuća ubijenih i višestruko ranjenih vojnika, pri čemu su stvarne brojke vjerojatno i veće. Presudno je, međutim, to što su i ukrajinsko vodstvo i zapad vjerojatno dramatično pogrešno procijenili karakter ruske države i društva. "To je bila moja greška. Rusija je izgubila barem 150 tisuća mrtvih. U svakoj drugoj zemlji takvi gubici zaustavili bi rat", rekao je Zalužni. No Putinu stotine tisuća mrtvih očito nisu prepreka u ostvarenju pokoravanja Ukrajine, a većina Rusa ga je spremna slijediti bez obzira na gubitke i trajanje rata, što zbog represije, što iz uvjerenja.
Iz Ukrajine u međuvremenu dolazi sve više vijesti o izbjegavanju regrutacije i bijegu vojnih obveznika iz zemlje. Istovremeno čak i ljudi iz najbližeg okruženja Zelenskog počinju dovoditi u pitanje njegovu mesijansku vjeru u ukrajinsku potpunu pobjedu – anonimni pomoćnik nedavno ga je nazvao "deluzivnim". U priču također ponovno ulazi politika. Ukrajina bi teoretski u ožujku također trebala održati predsjedničke izbore. S obzirom na ratno stanje vrlo je neizvjesno hoće li se oni zaista i održati, no kritike Zelenskog mogu se promatrati i iz te perspektive, pri čemu se špekulira da bi mu protivnik mogao biti upravo Zalužni. Inače, Ukrajina je 21. studenog obilježila desetu godišnjicu izbijanja prosvjeda na Majdanu. "Deset godina kasnije, izgledi Ukrajine da se pridruži EU-u predmet su nesigurnih pregovora kako bi se ublažio gubitak 20 posto teritorija, stotina tisuća života, trećine ekonomije i stanovništva, s u najbolju ruku trećerazrednim članstvom (u EU-u), ukoliko ga uopće bude", komentirao je na Twitteru sociolog Volodimir Iščenko.
