Krajem januara ove godine u Hrvatskoj završava trogodišnji projekt "Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice!", čiji je cilj bio promocija obrazovanja mladih generacija Roma, prije svega mladih Romkinja, pri dovršavanju osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, a onda i nastavku obrazovanja na studijima. Cilj projekta bila je i prevencija i podrška Romkinjama u slučajevima prisilnih brakova i maloljetničkih trudnoća, ali i drugih oblika rodnog nasilja.

Uz Savez Roma u RH "Kali Sara", koji djeluje u suradnji sa romskih udruženjima i vijećima romske nacionalne manjine, prije svega u sjevernom dijelu zemlje, partner na projektu je islandski Institut za strane jezike Vigdis Finbogadotir, uz financijsku podršku Islanda, Lihtenštajna i Norveške u iznosu od 150.000 eura.

Zašto se projekt provodi? Prema Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. godine, Romkinje su jedna od najisključenijih društvenih skupina – odnos prema ženi je patrijarhalan, često su marginalizirane i izložene diskriminaciji te zbog podređenog položaja nemaju mogućnost planiranja obitelji. Prema rezultatima istraživanja "Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: žene, mladi i djeca" iz 2020., koje su provele istraživačice Ksenija Klasnić, Petra Rodik i Suzana Kunac, nepismeno je čak 17 posto Romkinja, za razliku od 0,13 posto nepismenih žena u općoj populaciji.

- Tokom rada došle smo do gotovo nestvarnog podatka za 21. stoljeće, a to je da je od Romkinja koje imaju djecu, njih 50 posto prvo dijete rodilo u maloljetničkoj dobi, a 17 posto u dobi mlađoj od 16 godina. A kad govore o odustajanju od obrazovanja, kao razloge 27 posto mladih Romkinja navodi sklapanje braka, 15 posto trudnoću i majčinstvo, a 15 posto loše obrazovne rezultate, što je zabrinjavajuće. Tek ih je petina završavala srednjoškolsko obrazovanje, i to najčešće trogodišnje zanatske škole, samo ih osam posto obavlja neki oblik plaćenog rada, dok ih je 40 posto domaćica. Ti podaci svrstavaju Romkinje u Hrvatskoj u neslavni europski kontekst zemalja s najvećim udjelom radno neaktivnog romskog ženskog stanovništva - naglašava Kunac.

Kako je cilj projekta bio da se Romkinje uključe u sve društvene tokove unutar zajednice i izvan nje, a prije svega da ih još veći broj završi srednjoškolsko obrazovanje, njegovo težište bilo je na radionicama na kojima je dvjestotinjak mladih Romkinja starosti od 11 do 25 godina iz šest županija educirano o ženskim ljudskim pravima, a motiviralo ih se za nastavak obrazovanja. Objašnjavalo im se što znači majčinstvo u dječjoj dobi od 15 do 16 godina, kako im je na taj način "ukradeno djetinjstvo". Rezultati projekta su vidljivi jer su Romkinje tokom provedbe postale znatno motiviranije da završavaju svoje obrazovanje, shvaćajući da je to izlaz iz neimaštine, zaključuje Kunac.

Da je obrazovanje prvi korak ka izlasku iz siromaštva, slaže se i Suzana Krčmar, predsjednica Saveza Roma "Kali Sara".

- Bez obrazovanja nema napretka u romskoj zajednici. Romkinje još uvijek drže sve kutove kuće, rijetko rade izvan nje i manje su obrazovane od romskih muškaraca. No to se mijenja jer svake godine sve više upisuju na fakultete ili četverogodišnje srednje škole. Tome su doprinijele i višednevne radionice o društvenom položaju žena i važnosti obrazovanja za romsku zajednicu. Nažalost, usprkos završenom školovanju, mnoge Romkinje ne dobivaju priliku za posao - ističe Krčmar.

Na radionicama je jedna od edukatorica bila i primalja Anesa Šabani, koja je s Romkinjama razgovarala o natalnom i postnatalnom periodu, u čemu ima iskustvo jer je kroz njene ruke prošao velik broj beba svih naroda i narodnosti, kako bi se to nekad reklo. Završila je studij Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu i vanjska je članica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora.

- Sretna sam zbog interesa koji su mlade Romkinje iskazale jer ih je zanimalo puno toga o rađanju. Same su zaključile da prvo treba završiti neke škole jer vremena za djecu ima i kasnije - rekla nam je Šabani. Ukazala je i na razlike u startnoj poziciji, što su već pokazala spomenuta istraživanja. Romkinje koje su odrasle među većinskim stanovništvom kasnije rađaju i imaju više obrazovanje, dok djevojke u romskim naseljima ranije rađaju i teže se odlučuju za školovanje. Šabani je spomenula porast broja prekida trudnoće kod Romkinja, što je stvar evidentiranja, ali i njihovog prosvjećivanja. S obzirom na to da radi u zagrebačkoj bolnici Merkur, ističe da Romkinje dolaze na rađanje, ali ne i na preglede, iako im je bolnica relativno blizu. Budući da je s njima razgovarala i o nasilju u vezama, kaže da je zadovoljna činjenicom da znaju kako treba reagirati i gdje povući granicu.

Jedna od učesnica radionica bila je i Eleonora Balog iz Jagodnjaka.

- Sudjelovala sam na projektima i seminarima jer oni pomažu u napretku mladih Romkinja. Živimo zajedno s većinskim narodom i nemamo naselje, pa ima manje diskriminacije nego u drugim sredinama. Ima mnogo Romkinja koje se upravo školuju i njihov je postotak možda i veći nego u drugim krajevima. Završavaju osnovnu i srednju školu. Ja sam završila četverogodišnju školu za upravnog referenta, krenula na fakultet i završila prvu godinu. Uzela sam godinu pauze, ali nastavljam sa studijem. Nas je bilo 150 na godini i upoznala sam studente iz svih krajeva Hrvatske. Nije mi bilo loše i nisam se susretala s diskriminacijom - rekla je i iskazala optimizam oko poboljšanja položaja Roma.

U projekt je bila uključena i Marica Petrović iz Belog Manastira, potpredsjednica tamošnjeg romskog manjinskog vijeća.

- I za mene i za 30 mladih Romkinja starih od 11 do 25 godina iz svih mjesta u Baranji bila je velika čast učestvovati u projektu, pogotovo što su sve bile jako aktivne, dosta toga izučile i izvukle mnogo toga dobroga. Bile su jako zadovoljne i svoja iskustva i stečena znanja s projekta prenose na druge osobe koje nisu mogle učestvovati. Naučile su i kome da se obrate i na koja vrata da pokucaju u slučaju nekih problema. Naravno, prije radionica javilo se pitanje dozvole roditelja, koji su kasnije bili ponosni onim što su djeca čula. Zato djevojke jedva čekaju nastavak tog projekta - rekla je Petrović.

Romski manjinski aktivist Dušan Todorović iz Darde kazao nam je da je dobro da se djeca školuju.

- Žene su uključene i u društveni život. Kad su bili manjinski izbori, prijavilo ih se više na listama pa je kod nas bilo 20 žena i djevojaka. Danas ima manje diskriminacije nego prije. Sve zavisi od međunacionalnih odnosa, koji su jako dobri, iako ima pojedinaca koji ih kvare. U svakom slučaju, ovaj projekt je veliki vjetar u leđa Romkinjama da krenu naprijed, da se što više obrazuju i da nalaze posao, što je još uvijek teško. Ipak i sada je puno bolje nego prije desetak godina - zaključuje Todorović.

- Ove radionice su potrebne za deset generacija jer ne mijenjaju samo živote onih koje su na njima bile, nego i njihovog potomstva - kaže nam Talita Jašarevski, koja je djetinjstvo provela u zagrebačkom naselju Botinec.

- Mnogo znači gdje čovjek živi. Puno je lakše živjeti u Zagrebu, u samom gradu ili "prstenu" oko njega, nego u nekom mjestu koja je daleko od Zagreba – pogotovo u naseljima. Po struci sam grafička dizajnerica, pa sam se našla u likovnoj umjetnosti: imala sam samostalnu izložbu slika "Emocije" u Klovićevim dvorima i Kali Sari - kaže i dodaje da je u drugom mandatu članica gradskog vijeća romske nacionalne manjine u Zagreb koje je predložilo, a Grad prihvatio podjelu stipendija, 100 za učenike i 20 za studente.