Rezultati parlamentarnih izbora su takvi da će konfiguracija buduće vlasti biti tek minimalno promijenjena ili popravljena u odnosu na vlast koja je formirana prije tri godine, nakon što je Plenkovićev HDZ raskinuo šestomjesečnu koaliciju s Mostom nezavisnih lista. Okosnicu vlasti i dalje će činiti HDZ, ali sad s velikih šezdeset i šest mandata i pod punom unutrašnjom kontrolom Andreja Plenkovića, drugi stup vladajuće većine i dalje će biti sastavljen od osmero zastupnika nacionalnih manjina, a tu će opet biti i jedan zastupnik Čačićevih Reformista te HNS Predraga Štromara, ali HNS sad zastupljen sa samo jednim zastupnikom, upravo Štromarom. Nema više Milana Bandića i njegovog parlamentarnog kluba u kojem je bilo okupljeno jedanaest-dvanaest prebjega s raznih strana koji su tri godine održavali HDZ-ovu većinu u Saboru.
Plenković, barem u prvo vrijeme, ne namjerava povećavati minimalnu većinu od sedamdeset i šest ruku na način da bi eventualne nove koalicijske partnere, to jest one koji u Saboru odluče naknadno dati podršku HDZ-ovoj vladi, uvodio u izvršnu vlast na ministarskoj razini. Sva je prilika da će u novoj-staroj Vladi, u kojoj će biti četrnaest ili petnaest ministarstava, sjediti samo HDZ-ovci i poneki stručnjak blizak HDZ-u te najvjerojatnije jedan ‘manjinski’ ministar kojeg će delegirati SDSS ili će SDSS biti suglasan s imenovanjem te osobe. Nije isključeno da će Štromar pokušati isposlovati da ostane ministar graditeljstva, što je bio u prethodne tri godine, no male su šanse da će u tome uspjeti: davanje ministarstva HNS-u zakompliciralo bi situaciju s Radimirom Čačićem.
Plenković sebi, barem u ovoj fazi, može priuštiti da ne inzistira na sigurnijoj i brojnijoj parlamentarnoj većini, jer se ne želi razbacivati ministarskim mjestima, s obzirom na to da će smanjiti njihov broj a da valja zadovoljiti HDZ-ove stranačke strukture prema različitim kriterijima, da treba nagraditi najlojalnije i najpouzdanije suradnike. Može sebi priuštiti uskogrudniji pristup u sastavljanju koalicije jer mu je jasno da će lijevoj opoziciji trebati najmanje nekoliko mjeseci da se koliko-toliko konsolidira i da se posveti ozbiljnom poslu, dok opozicija zdesna – Škorin Domovinski pokret i Most, sa svoja ukupno dvadeset i četiri zastupnika – nije naročita opasnost na početku mandata i u okolnostima visoke homogenosti HDZ-ovog zastupničkog kluba. Osim toga, ne bi bilo iznenađenje da na tom krilu scene dođe do razilaženja i osipanja po raznoraznim linijama, pogotovo kad je riječ o Domovinskom pokretu: Miroslav Škoro okupio je one koje mu je bilo lako i jeftino okupiti da bi na brzinu utržio svojih 460 tisuća glasova s nedavnih predsjedničkih izbora i da bi onda – kao unaprijeđena verzija Bože Petrova iz 2015. i 2016. – diktirao državnu politiku u bitnim segmentima, a kad se to nije dogodilo, nastupilo je vidljivo razočaranje činjenicom da će, za razliku od SDSS-a, ostati u oporbi i da im se naglo ispuhao ucjenjivački potencijal.
Iznenađujući izborni rezultati kakvima se nisu nadali ni najzagriženiji i najoptimističniji HDZ-ovci spasili su Hrvatsku od ‘najcrnjeg’ scenarija u ideološkom smislu, odnosno od koalicije HDZ-a i Škorinog pokreta, od svojevrsnog povratka u doba Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića. Iz HDZ-a je na neko vrijeme definitivno protjeran stav bivšeg šefa stranke Karamarka da je koalicija sa SDSS-om u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor bila sramotna i da se nikad više ne smije ponoviti. Na prvoj postizbornoj sjednici šireg vodstva HDZ-a nije bilo nikoga tko se suprotstavio Plenkovićevoj ideji o formiranju većine s manjinskim zastupnicima i mogućnosti da ta zastupnička grupacija dobije ministarsku poziciju u novom kabinetu, što je ujedno poruka Škori koji je kampanju bazirao na agitaciji protiv Milorada Pupovca. To je uvjerljiv pokazatelj da je Plenković sasvim zagospodario strankom poput Sanadera u najboljim danima i da su skršeni unutrašnji džepovi desnog otpora. To je i signal da će Plenković u drugom mandatu voditi politiku koja je bliža njegovom stavu i svjetonazoru, njegovom shvaćanju mjesta koje je na političkom spektru namijenjeno HDZ-u: bezuvjetno proeuropski desni centar s pipcima pruženim malo ulijevo te s bunkerima i rovovima posađenima prema desnijima od sebe, uz stalne diverzantske akcije u protivničkim redovima. Da nastavimo u vojnom žargonu: premijer će trajno zadržati jake snage na desnom boku – Tomu Medveda, Josipa Đakića, Ivana Anušića, Zdravku Bušić, Davora Ivu Stiera… – ali s glavninom trupa – Davorom Božinovićem, Gordanom Jandrokovićem, Tomislavom Ćorićem, Vilijem Berošem, Zdravkom Marićem… – misli napredovati otprilike po sredini bojnog polja, s nadom da na lijevoj strani još zadugo neće biti potrebe za većim angažmanom.
Kome idu najveće zasluge za takvu HDZ-ovu pobjedu koja toj stranci omogućava vladavinu bez potrebe za ozbiljnijim koalicijskim ustupcima bilo kojoj drugoj političkoj organizaciji? Suprotno prognozi ovog novinara, povratak korone nije izazvao bijes spram HDZ-ovog Nacionalnog stožera i HDZ-ovaca koji politički upravljaju krizom, već je učinio da se birači snažnije priklone ‘sigurnoj’ i ‘provjerenoj’ opciji. O tome svjedoči i podatak da je ministar zdravstva Beroš dobio najveći broj preferencijalnih glasova od svih izabranih parlamentaraca, uključujući i Plenkovića. Građani su, usto, valjda shvatili da se Hrvatska iz ekonomske provalije može donekle izvući samo uz pomoć milijardi eura iz Europske unije, a Plenković se na tom terenu, pogotovo u televizijskim debatama, pokazao neusporedivo uvjerljivijim od Davora Bernardića, čovjeka kojem, ipak, pripada najveća odgovornost za izborne rezultate. Sad već bivši predsjednik SDP-a, uvjeren da mu ne može izmaknuti pobjeda, htio je iskoristiti parlamentarne izbore da, prije svega, učvrsti svoju vlast u stranci. ‘Precizno znam trenutak kad je započeo pad: bilo je to onog dana kad su objavljene izborne liste’, kaže naš sugovornik iz SDP-a. ‘U naredna dva tjedna vidjelo se da nam je trend silazan, ali ništa se nije poduzelo da se pokuša zaustaviti potonuće. Zapravo, sve se raspalo nakon objave lista, kampanja se raspala ili je gotovo ugašena, a HDZ je znao što radi i vidio je što se događa.’
Bernardić je propao jer nije uspio razviti autoritet ni u stranci ni u široj javnosti, a nije uspio zbog toga što nije autentičan i što je njegova vještina u politici rezervirana isključivo za stvaranje mreže ‘svojih’ ljudi, a jedina ambicija – za grabljenje moći i vlasti. Oslonio se, osim toga, na persone koje imaju još manje političkog talenta i energije od njega. Zlatko Komadina, kojem je povjereno da vodi SDP do rujanskih unutarstranačkih izbora, personifikacija je socijaldemokratske zaostalosti u nekom prošlom vremenu i u doživljaju politike kao sredstva za obranu vlastitog komoditeta i lagodne pasivnosti. Slično je, ili još i gore, s ostatkom Bernardićeve najbliže ekipe – Rajkom Ostojićem, Davorkom Vidovićem, Zvanom Brumnićem, Frankom Vidovićem, Erikom Fabijanićem, Domagojem Hajdukovićem… Osnovna preokupacija većine ovih ljudi u prošle tri-četiri godina bila je da ojačaju svoju poziciju u vrhu SDP-a obranom Bernardića od unutarstranačkih oponenata, koje se uglavnom povezivalo sa Zoranom Milanovićem. Komadina i društvo koristili su Bernardića da izravnaju svoje iracionalne račune s Milanovićem.
Eskivaža ‘najcrnjeg’ političkog scenarija ne znači da se Hrvatskoj najednom otvorila svijetla perspektiva. Ostavimo li po strani mogućnost da Plenkovića opije i ponese to što je pomeo konkurenciju i u stranci i izvan stranke, činjenica je da je na izborima trijumfirao zbog slabosti suparnika, pametne kampanje, dobrih lista i izvanrednih okolnosti u društvu, a ne zbog jasnog i realnog plana za nošenje s ekonomskom krizom koja traje i koja će idućih mjeseci još jače pogoditi hrvatske građane. HDZ-ov predizborni program prepun je najava poreznog rasterećenja te svakojake pomoći privredi i građanima, ali uporno izostaje iole konkretniji plan namicanja desetaka milijardi kuna za funkcioniranje države i za obnovu Zagreba, osim očekivanja novca iz EU-a. Formiranje praktički jednostranačke vlade znači da je Plenković odlučio u potpunosti preuzeti odgovornost: samo po sebi, to nije ni dobro ni loše, ali nije ni nebitan moment kad je riječ o čovjeku kojemu je u prošle četiri godine najteže padalo donošenje jasnih i hrabrih odluka.
Milanovićev utjecaj na SDP raste
Htio-ne htio, predsjednik Republike Zoran Milanović našao se u poziciji da u idućih nekoliko mjeseci bude svojevrsni lijevi balans u političkom životu na nacionalnoj razini. Milanović nije žalostan zbog Bernardićevog poraza, premda mu ne bi bilo mrsko ni da je dotični uspio postati premijer. Nakon Bernardićevog odlaska, izvjesno je da će na čelo SDP-a doći netko koga se svrstavalo u Milanovićev krug: neovisno o nastojanju predsjednika Republike da bude na distanci prema svojoj bivšoj stranci, njegov utjecaj na SDP objektivno će se povećati poslije predstojećih unutarstranačkih izbora među socijaldemokratima.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
