Prošlog petka, 23. listopada, u Beogradu je održan novi sastanak Povjerenstva za zatočene i nestale Vlade Republike Hrvatske i Komisije za nestale Vlade Srbije. Dvije komisije dogovorile su lokacije koje treba pretražiti kako bi se pronašli posmrtni ostaci nestalih osoba koje dvije zemlje još potražuju. U Srbiji je riječ o lokacijama kod Sremskih Karlovaca i Bogojeva, kao i grobnih mjesta uz Dunav od Smedereva do Đerdapa. Hrvatska će pretražiti kninsko groblje te grobnice u koje su sahranjena tijela pronađena nakon Bljeska i Oluje. U četvrt stoljeća, koliko je prošlo od kraja rata, dvije su zemlje mogle odavno pronaći mnogo više nestalih, međutim nedostajalo je političke volje. Veran Matić, specijalni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića za rješavanje pitanja nestalih, smatra kako je sada ipak drugačija situacija.

Ne gubim nadu jer je proces ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka žrtava na području obje države, uz nešto političke volje, moguće ubrzati – ističe voditeljica Documente Vesna Teršelič

- U Hrvatskoj imamo rešenost da se postave temelji tolerancije kada je reč o gledanju na zbivanja iz ratne prošlosti. Zajedničke komemoracije predstavljaju nadu da je moguće stvarati uslove da se uradi više na planu razotkrivanja sudbine nestalih. Kroz 30 dana Povjerenstvo i Komisija razmeniće predloge oko toga kako bi trebalo da izgledaju nova pravila i procedure kako bi se postigla veća efikasnost u potragama. Posle toga će uslediti usaglašavanje. Želim da verujem da će se ti procesi maksimalno ubrzati i da će se paralelno sa tim raditi intenzivnije na potragama - kaže Matić za Novosti.

Inače, prethodni sastanak Povjerenstva i Komisije održan je prije skoro godinu i pol, 29. svibnja 2019. u Vukovaru. Tjedan dana prije aktualnog sastanka o nestalima su u Petrovaradinu razgovarali i hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman i sam Vučić. Nije ovo nipošto prvi put da političari, navodno, ovo pitanje prioritiziraju na najvišem nivou. I nakon Vučićevog posjeta Zagrebu 2018. i razgovora s Kolindom Grabar-Kitarović kao najvažnija tema spominjalo se pitanje nestalih. No dvije države identičnu priču izgovaraju još od rata, a stvaran napredak je malen.

- Volela bih da verujem da ovaj poslednji sastanak može dovesti do konkretnog pomaka. Međutim, ako znamo šta se sve dešavalo prethodnih godina, čini mi se da je to samo još jedan jeftini politički trik elita jedne i druge države kako bi se dodvorile građanima, dok oni kojih se ovo pitanje najviše tiče, a to su porodice nestalih, i dalje ostaju uskraćeni za to gde se nalaze posmrtni ostaci njihovih najbližih. Radi se o političkim kalkulacijama. Ništa ni jednu ni drugu državu ne sprečava da rade na potrazi za nestalima, ali uporno odbijaju da se time bave - kaže Ivana Žanić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo.

I Hrvatska i Srbija imaju razloga da sabotiraju potragu. Za Zagreb je nezgodna činjenica da su pobijene stotine srpskih civila, a identifikacija njihovih tijela makar bi teoretski trebala povući i pitanje istrage i kažnjavanja odgovornih. Srbija nastoji prikriti svoju stvarnu ulogu u ratu: službeni stav je da u ratu u Hrvatskoj nije ni sudjelovala, a ako je zločina i bilo, činile su ih paravojne jedinice, a ne vojska pod kontrolom Beograda. Što se broja i nacionalnosti nestalih tiče, Hrvatska traži ukupno 1869 građana – riječ je o 1482 osobe nepoznate sudbine, kao i 411 smrtno stradalih za koje nije poznato mjesto ukopa. Vjerojatno je na tom popisu približno 40 posto Srba. Prethodni predsjednik hrvatskog Povjerenstva Ivan Grujić je 2015., govoreći o tada aktualnoj brojci od 1600 osoba, rekao da se radi o 930 Hrvata i 670 Srba. S druge strane, Komisija za nestala lica Vlade Republike Srbije u suradnji sa srpskim nevladinim organizacijama ima spisak od 1714 nestalih Srba s područja Hrvatske.

25 godina se daju izjave da se saradnja pojačava i učvršćuju odnosi. A šta to nama porodicama znači? Porodice te napore ne vide jer rezultata nema – kaže Dragana Đukić iz beogradskog udruženja porodica nestalih Suza

Poslije zadnjeg sastanka, predsjednik srbijanske Komisije Veljko Odalović izjavio je da će "u narednom periodu prioritet biti terenski rad" i dodao da su od Hrvatske zatražili da ponovno provjeri informacije oko bjelovarske i karlovačke kasarne i splitske Lore. Potvrdio je i da će se nastaviti pretraga arhiva vezano za informacije koje traži Hrvatska. Predsjednik hrvatskog Povjerenstva Stjepan Sučić, naime, ističe da je Zagrebu prioritet otvaranje skrivenih arhiva sigurno-obavještajnog sustava bivše JNA u kojima bi mogli biti podaci o premještanju masovnih grobnica na području Hrvatske. "Tražimo i povratak zaplijenjene dokumentacije medicinskog centra iz Vukovara, kao i otvaranje arhiva i dokumenata koji se vežu za asanaciju na tom području", izjavio je Sučić medijima. Inače, prema internetskoj stranici Ministarstva branitelja, u Hrvatskoj su nedavno vršena istraživanja u Ličko-senjskoj županiji. Na popisu nestalih je 136 osoba iz te županije. No ni na jednoj od pet lokacija na kojima se iskapalo nisu pronađeni ljudski ostaci. Prije toga radilo se u Vukovarsko-srijemskoj županiji, iz koje je nestalo 526 stradalih. U listopadu su započeta i istraživanja neregistriranih grobnica u Sisačko-moslovačkoj županiji – 480 osoba nestalo je s tog područja.

Dragana Đukić iz beogradskog udruženja porodica nestalih Suza nema velikih očekivanja od posljednjeg sastanka.

- 25 godina se daju izjave da se saradnja pojačava i učvršćuju odnosi. A šta to nama porodicama znači? Dosta nam je takvih izjava. Porodice te napore ne vide jer rezultata nema. Kako da majci koja je na samrti kažem "oni su se sastali i učvrstili odnose"? Ima situacija da su oba roditelja nestalog lica umrla, pa telo sahranjuje daljnja rodbina koja je nakon 30 godina zaboravila da je taj rođak postojao - kaže Đukić za Novosti.

Iz Suze tvrde kako se trenutno u Hrvatskoj obavlja bitno manje identifikacija no u vrijeme dok je na čelu Uprave za zatočene i nestale bio Grujić, koji je smijenjen 2016. nakon što je taj posao obavljao dva desetljeća. U Grujićevo vrijeme se, ističe Đukić, prosječno identificiralo 50 do 60 nestalih građana srpske nacionalnosti. Prema Suzinim podacima, tokom 2016. identificirano je 38 nestalih, 2017. svega 14, 2018. bilo ih je 30, a tokom 2019. identificirano je ukupno 42 nestalih Srba. U aktualnoj 2020., prema Suzinim podacima, nije identificirana nijedna srpska žrtva.

- Priča se kako se previše identificiraju Srbi, a premalo Hrvati. Pa se onda stopira rešavanje nestalih iz 1995. zato što se ne rešava 1991. Čitav proces je politizovan – a mi nismo imali problem da već 1996. sednemo za stol s hrvatskim udrugama i shvatimo da svi imamo istu tugu - nastavlja Đukić.

Sastanak predstavnika Hrvatske i Srbije o nestalima u Beogradu (Foto: Miloš Tesić/ATAImages/PIXSELL)

Novosti su već pisale o tome da se obitelji srpskih žrtava kažnjavaju neidentificiranjem nestalih, iako se većinom zna gdje se nalaze posmrtni ostaci iz 1995. To se opravdava time što odgovorni za zločine nad Hrvatima u prvim godinama rata ne žele odati gdje su njihovi posmrtni ostaci.

- Svakako da je na sporost u traganju utjecao nedostatak političke volje. Iz nedavnog dogovora o lokacijama vrlo je očito da se u traganju očekivao reciprocitet, pa je teško povjerovati da obje strane tretiraju traganje za posmrtnim ostacima isključivo kao humanitarno pitanje. Da ga vide tako, odavno bi istražile poznate lokacije. Na sporost traganja utječe više faktora, od logističkih, poput donedavno ograničenih kapaciteta Uprave za zatočene i nestale, do nelagode zbog postupaka za ratne zločine i s njima povezane zavjere šutnje o počiniteljima zločina i lokacijama ukopa posmrtnih ostataka - kaže za Novosti voditeljica Documente Vesna Teršelič.

Dodaje kako su problem bila očekivanja da je moguće podjednakom brzinom pronalaziti posmrtne ostatke stradalih na obje strane rata.

- To je nerealistično i kontraproduktivno. Objektivni je izazov da ima manje informacija o stradalima 1991./92., većinom Hrvata, jer su tijela zakapana na tajnim mjestima, na okupiranom području koje je do 1998. bilo praktički nedostupno ne samo istražnim institucijama već i organizacijama za ljudska prava. Za razliku od toga, tijela smrtno stradalih 1995. u tijeku i nakon operacija Bljesak i Oluja, većinom Srba, često su sahranjivana na dostupnim i poznatim lokacijama, poput groblja - dodaje Teršelič.

Istaknula je da je dogovor oko konkretnih lokacija zakašnjeli, ali ipak dobar korak u pravom smjeru.

- Naglašavam da je na obje strane, u Srbiji i u Hrvatskoj, riječ o lokacijama koje su dugo poznate. Ne gubim nadu jer je proces ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka žrtava na području obje države, uz nešto političke volje, moguće ubrzati. Važno je i što raste domaći i međunarodni pritisak, posebno kroz Berlinski proces i prisustvo međunarodnih promatrača na sastanku - zaključuje Teršelič.

Veran Matić ističe kako je očigledno da se proces mora depolitizirati, kao i da se mora mijenjati model dosadašnjeg načina rada.

- Političke volje nema na način koji bi doveo do rezultata. Puno više je ima na verbalnom nivou. Mislim da je važno uspostaviti proces tako da svakoga meseca postoje zajedničke aktivnosti. Predložio sam više puta da se naprave zajednički specijalizovani timovi. Vukovar je posebna celina koja je dominantno vezana uz 1991. Voleo bih da vidim zajednički tim koji bi se sastojao od ljudi koji najbolje poznaju zbivanja na tom prostoru u to vreme, uključujući, pored predstavnika institucija, i nevladin sektor, udruge koje su se dokazale u istraživanju ratnih zbivanja. I od imena do imena evidentirati sve podatke koje poseduju obe strane, dodatno sa svim međunarodnim akterima iz tog doba koji su bili prisutni na terenu. Sa pretragom svih arhiva, za što je potrebno da se skinu oznake tajnosti sa dokumenta svih kojih su učestvovali u ratnim zbivanjima - objašnjava Matić.

Potrebno je, dodaje Matić, da Srbija da svu dokumentaciju vezanu uz vukovarsku bolnicu, asanacije terena i seljenje grobnica, kao i da se omogući pristup osobama koje su se bavile asanacijom i obavještajnim radom. Također je važno da se ustupljeni dokumenti koriste samo u svrhu potrage za nestalima i da se ne zloupotrebljava za druge ciljeve.

Sporazum na osnovi kojeg Povjerenstvo i Komisija rade potječe još iz 1996.

- Verujem da bi se mogao bitnije unaprediti da bude mnogo efikasniji. Ali i za to je potrebna politička volja. Protokom vremena sve je teži proces potraga. Umiru svedoci, oni koji bi mogli dati korisne informacije. Zbog toga mislim da bi bilo važno ubrzati potrage, uključiti veći broj aktera i zajednički raditi - napominje Matić.

Navodi i primjer kako nesuradnja tužiteljstava otežava identifikaciju nestalih: Hrvata iz Vukovara M. R.-a 1991. je odveo susjed, navodno na saslušanje u Negoslavce. Tu mu se gubi svaki trag. Spomenuti susjed danas živi u Srbiji, a iako protiv njega u Hrvatskoj postoji svjedočenje da je silovao ženu koja bi i danas svjedočila, nikada nije saslušan.

- Verujem da bi se otvaranjem ovog slučaja moglo doći i do korisnih informacija o tome šta se dogodilo s M. R.-om koji se vodio kao nestao - obrazlaže Matić.

No dvije zemlje dosad su se nedovoljno angažirale u otkrivanju ratnih zločina te je teško očekivati da će se tim putem mnogo postići. Ni Sučić ni Odalović nisu u prošlosti davali mnogo razloga za zaključak kako zaista žele surađivati na pronalasku i identificiranju tijela nestalih. Odalović je 2017. demonstrativno napustio sastanak u Zagrebu, i to zato što, rekao je, nije mogao slušati "kako Sučić vređa Srbiju". Sučić je navodno pred pedesetak sudionika skupa rekao da "sve zlo dolazi iz Beograda". Osim toga, iz priopćenja na internetskoj stranici Ministarstva branitelja jasno je da Sučićeva služba prilično uspješno iskopava ostatke ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću: samo u toku ove godine bilo ih je više od 1100. Istina, u pravilu je riječ o mnogo većim stratištima – samo iz Jazovke izvađeni su posmrtni ostaci 812 ubijenih. Ipak, nameće se logičan zaključak da bi se i nestali civili iz prošlog rata brže pronašli kada bi se uložio sličan trud. Ostaje mršava nada da će se pozitivan razvoj hrvatsko-srpskih odnosa u samoj Hrvatskoj blagotvorno odraziti i na odnose Hrvatske i Srbije. Odnosno, da bi to moglo rezultirati time da se barem u nekom trenutku zaustavi sramoćenje dvije države koje četvrt stoljeća trguju mrtvim civilima.

- Smešno je i licemerno toliko godina pričati, a ne rešavati elementarne stvari. Toliko smo puta prevareni i izmanipulisani. Bili su i sastanci s Grabar-Kitarović od kojih nije bilo ništa. Osećamo se iskorišćeno. Porodice očekuju tek da svom nestalom članu sahranom vrate minimum dostojanstva. Više niko ne pita ni šta se ni kako desilo. Prosto ljudi žele da nađu mir - zaključuje Dragana Đukić.