Nema nikakve evidencije banijskih i kordunskih kuća čija je gradnja započela potkraj 1980-ih ili početkom 1990-ih a onda, s razbuktavanjem ratnih sukoba, bivala naglo prekinuta. U gotovo svakom selu i zaselku tog dijela Hrvatske moguće je vidjeti te nedovršene objekte, mahom u vlasništvu ljudi koji su u kolovozu 1995. naprasno napuštali svoja ognjišta, imanja i djedovine.
Sada već odreda zapuštena zdanja, bez prozora i vrata, gorka su svjedočanstva o sudbinama onih koji su ih gradili kroz mukotrpni rad, nemala odricanja i izdvajanja za kredite, građevinski materijal i majstore. Taj san o svom krovu nad svojom glavom brutalno je prekinut ratom i Olujom, pa sada nikad dovršene kuće i neuređene okućnice poput nekakvih grotesknih spomenika podsjećaju na iznevjerena očekivanja boljeg života.
Tako i 76-godišnja Ranka Hrstić iz Loskunje, zaselka Knežević Kose kraj Vojnića, samuje u starom drvenom kućerku. Ni pedesetak metara dalje, nasred livade, u punom 'sjaju' kočoperi se natkrivena, no nikad dovršena dvokatnica bez prozora i vrata. Podsjeća je svakodnevno to žalosno zdanje na pokojnog supruga Petra i njihova zajednička snatrenja da sebi i svojoj djeci osiguraju vedrije dane na čvrstim temeljima.
Stotine nedovršenih zdanja rasuto je po Baniji i Kordunu; slaba su meta pljačkašima, jer iz njih lopovi više nemaju bogznašto odnijeti
- Najbolje godine života uložili smo u izgradnju ove kuće. Nije bilo lako, počeli smo od ničega, išli polako iz kredita u kredit da bi rasla, a s njom i snovi da ćemo u novom prostoru provesti ostatak života sa svojom djecom, potom i unucima. Grdno smo se prevarili. Udarila je Oluja, mi pobjegli spašavajući glave, a ona ostala zanavijek nedovršena i pusta. Djeca se skrasila u Srbiji, a nas dvoje nakon povratka nismo više imali snage ni materijalnih mogućnosti da je dovršimo, pa sad stoji nasred ove livade kao da smo jučer prestali s gradnjom – priča nam naša domaćica.
Stotine takvih nedovršenih zdanja rasuto je po Baniji i Kordunu; slaba su meta pljačkašima, jer iz njih lopovi više nemaju bogznašto odnijeti. Većina njihovih vlasnika danas živi u Srbiji ili drugdje izvan Hrvatske i zavičaj rijetko posjećuje. Pokušaji da se nedovršena kuća proda uglavnom propadaju, jer ionako rijetki zainteresirani kupci nisu spremni platiti čak ni cijenu cigle uložene u gradnju. Mnogi se, možda i iz tog razloga, ponadaju da će im se potomstvo jednoga dana poželjeti vratiti zavičaju svojih predaka, no i to mahom ispadnu tek pusta očekivanja bez čvrstih temelja.
- Od udaje 1965. živim ovdje, na muževoj djedovini. Nije to nikad bio lagodan život. Puno se radilo, ali je sve nekako bilo i lijepo i dobro, što tek sada shvaćam. Imali smo dvije krave, dva konja, svinje i živad, obrađivali njive i vrtove, pa se dalo dobro živjeti. U braku su nam se rodila i djeca, prvo kći Dragica, a onda sin Nikola. Oboje danas žive u Srbiji, kraj Pančeva, gdje su zasnovali svoje porodice i gdje rade; dođu ovamo jednom godišnje i to bude to. A meni su, računajući i ovo danas, tri godine izbjeglištva bile najgore od svih – tumači nam Ranka.
Tijekom neželjene putešestvije do Srbije ostali su bez svog traktora i novca, pa goli i bosi završili u nekakvoj pančevačkoj potleušici. Preživljavali su od mršave humanitarne pomoći i mukotrpnog nadničarenja po tuđim njivama. Nije im trebalo dugo da shvate kako nisu najbolje prihvaćeni od dijela lokalnog stanovništva koje ih je nazivalo 'dođošima'.
- Prvo ljeto i zimu nekako smo izgurali, a o povratku na Kordun počeli smo razmišljati čim nam je jedan lokalni gazda na vrlo osebujan način poručio da će nam s dolaskom novog proljeća biti lakše: kazao nam je da "možemo posoliti i pasti travu, jer ništa bolje nismo ni zaslužili". Ta me njegova rečenica, evo, i dan-danas progoni! A kad je nedugo iza toga moj djever, mužev brat koji je otprije živio u Beogradu, ukorio Petra što nije ostao na Kordunu i borio se za SAO Krajinu, prelila se čaša žuči, što je učvrstilo našu odluku o povratku. Tako su djeca ostala u Pančevu, a mi se vratili u ovaj zaselak Knežević Kose – prisjeća se naša sugovornica.
Kad su se vratili, staru kuću, onu u kojoj Ranka danas sama živi, zatekli su bez unutarnje i vanjske stolarije, temeljito ogoljenu dok na nedovršenoj nije bilo štete, jer se nije imalo što ukrasti. Sredili su potrebne papire, zasukali rukave i krenuli u novu etapu života. Tri godine kasnije Rankin muž Petar umro je od moždanog udara i od tada, već više od 20 godina, Ranka živi sama s skromnom poljoprivrednom mirovinom od 1000 kuna. Koliko joj preostane kad poplaća sve režijske i druge obavezne troškove, možda nije lako točno izračunati, ali je lako zamisliti – toliko da za osnovne životne potrebe, poput hrane, malo toga ostane.
- Kako se godine nižu, tako i boleštine sve više stežu. Od visokog tlaka do raka pa nekako više nisam svoja: nemam snage za bašču ni za držanje stoke i živinčadi. Jedino mi je društvo pas i ovih par mačaka, premda im, da oproste, ni broja ne znam. Pa iako teško živim i jedva spajam kraj s krajem, ne bih odovud više otišla ni za sva blaga svijeta. Jednom sam to učinila i požalila, pa sada neka bude što biti mora – odlučna je Ranka. Nekako najviše pati upravo radi nedovršene kuće posred njezine livade; ipak su u njezine temelje i zidove ugrađivani najvažniji dani njezina porodičnog života.
- Sad uzmite olovku i polako zapisujte, da nam tkogod ne promakne. Imam dvoje djece i četvero unučadi: Aleksandra, Kristinu, Draganu i Milenu. Tu su i praunuci Sara, Luka, Nikolina, Mina i Miljan, sve skupa jedanaestero. Sve nekako mislim da nitko od njih neće dovršiti ovu našu kuću, no voljela bih da se varam – zaključila je razgovor naša domaćica.
