Iz Psihijatrijske bolnice Ugljan najavili su nedavno da su u procesu dobivanja suglasnosti svog osnivača, Zadarske županije, za bavljenje zdravstvenim turizmom. U tome ih je svesrdno podržala Turistička zajednica Grada Zadra. Prema najavama, bolnica bi šest hektara trenutno zapuštenog zemljišta ponudila partneru-investitoru, koji bi ondje trebao izgraditi objekt za djelatnost zdravstvenog turizma. Iz bolnice su istaknuli kako je inicijativa za takav pothvat krenula od Ministarstva zdravstva koje je naumilo aktivnije poticati naše javne zdravstvene ustanove na bavljenje omiljenom hrvatskom djelatnošću – turizmom.

Lani je tako ministar zdravstva Vili Beroš, prezentirajući novi zdravstveni centar na Hvaru, naglasio kako projekt osim javnozdravstvenih sadržaja otvara velike mogućnosti i za zdravstveni turizam. "Vraćamo se korijenima, zdravstveni turizam je nešto što je i potaknulo razvoj turizma u Republici Hrvatskoj i na samom Hvaru. Činjenica je da je on u ovom trenutku nedovoljno eksploatiran i drago mi je da se sve više govori o njemu", kazao je tada. Povijesnu crticu o poticanju razvoja turizma Beroš se nije domislio razmotriti iz drugog kuta – onoga kako poticanje zdravstvenog turizma utječe na poticanje (ili rastakanje) zdravstva.

Što se bolnice na Ugljanu tiče, prema modelu koji trenutno najavljuju, izabrani privatni partner bio bi dužan izgraditi nove objekte i klijentima prodati paket usluga koji uključuje smještaj, hranu i rehabilitaciju, dok bi bolnica bila zadužena za pružanje zdravstvenog dijela usluge. Zdravstvene usluge pružale bi se primarno osobama s blažim psihičkim smetnjama koje su nastale kao posljedica njihova stila života, izgaranja na poslu, proživljenih stresova i slično, a manji bi dio usluga bio namijenjen onima s težim psihičkim stanjima.

Kad je i za koga točno postalo bolje poticati pružanje privatnih usluga turistima nego osigurati ulaganje u javnu službu? – pita Ana Vračar iz BRID-a

Ravnatelj bolnice Mladen Mavar projekt je još ranije u medijima najavio kao dobru priliku za "dodatnu zaradu i unapređenje standarda".

- Općepoznata je činjenica kako cjelokupni zdravstveni sustav u Hrvatskoj nije u financijski zavidnoj situaciji. Taj problem dijeli i naša bolnica, a prvenstveno je uzrokovan nedostatnim mjesečnim limitom za redovno financijsko poslovanje, odnosno nerealno određenom niskom cijenom zdravstvene usluge. Stoga bi se prihodi od zdravstvenog turizma usmjerili na nova zapošljavanja zdravstvenih radnika i suradnika te na dodatna ulaganja u prostor i opremu koji se koriste za pružanje zdravstvene skrbi osiguranicima - objašnjava za Novosti Mavar.

Prema takvim je najavama skeptična Ana Vračar iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).

- Nisam uvjerena da će, ako se ostane pri ovom scenariju, javna bolnica moći računati na ikakvu zaradu, jer se radi o modelu privatno-javnog partnerstva koje rijetko kad dovodi do zadovoljstva ovog javnog dijela. Ako pojednostavimo stvari, češće dolazi do toga da privatni investitor dobije mogućnost razvijati vlastiti biznis i ubirati profit, a javni partner preuzme radno-intenzivniji dio dogovora. Ako govorimo o partnerstvima s privatnim sektorom, moramo biti svjesni da on neće biti zainteresiran uključiti se u apsolutno sve dijelove skrbi, već samo one koji mogu generirati profit. To znači da oni kapaciteti koji se grade kroz javno-privatno partnerstvo ili oni koji se razvijaju isključivo u privatnom sektoru ciljaju na specifične potrebe, potrebe onih koji mogu platiti da bi dobili skrb koju trebaju - komentira Ana Vračar.

Bolnica na Ugljanu osnovana je 1955. godine na mjestu bivšeg koncentracijskog logora, a utemeljila ju je Bolnica Vrapče u trenutku kad su druge psihijatrijske bolnice bile preopterećene. Poznata je po tome što prakticira koncept otvorene bolnice "bez ograde", što doprinosi i boljem zdravstveno-psihičkom stanju pacijenata i destigmatizaciji psihičkih bolesti općenito. Radi se o najvećoj dalmatinskoj psihijatrijskoj bolnici, kroz koju godišnje prođe više od tisuću pacijenata. Zabrinjava stoga što se bolnica u momentu sve veće domaće potražnje i potrebe za javnozdravstvenim psihijatrijskim i psihološkim uslugama okreće komercijalizaciji i širenju usluga za klijentelu koja si to može priuštiti. Ozbiljno je pitanje kako će novi spektar djelatnosti bolnice utjecati na pacijente koji su korisnici javnog zdravstva, hoće li biti u mogućnosti pravovremeno i kvalitetno odgovoriti na njihove potrebe.

Mladen Mavar, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan (Foto: Dino Stanin/PIXSELL

Ravnatelj Mavar uvjerava nas kako oko toga ne bi trebalo biti problema.

- S obzirom na to da ne postoji lista čekanja za zdravstvene usluge Psihijatrijske bolnice Ugljan, osim ako pacijent želi biti liječen baš kod određenog specijalista psihijatrije, već pacijenti mogu doći na red na ambulantni pregled tijekom tekućeg mjeseca, pokretanje pružanja usluga u sklopu zdravstvenog turizma neće utjecati na liste čekanja, odnosno pacijenti neće duže čekati na zdravstvenu skrb u našoj bolnici - kaže Mavar.

Na to se nadovezuje Vračar, koja ističe da treba razmišljati i o tome na koje će se potrebe na polju psihičkog zdravlja uopće pokušati odgovoriti ovom inicijativom, kao i na kojim bi se sve razinama tim potrebama trebalo baviti.

- Stres i izgaranje na poslu su ozbiljni problemi, ali na njih se ne može odgovoriti tek time da će si netko platiti više tjedana ili mjeseci terapije. Teško je dobiti i bitno kraće bolovanje, a na radnim mjestima gdje dolazi do izgaranja bolovanje samo po sebi nije baš općeprihvaćena praksa. Čak i da se taj dio prevaziđe, što kad se netko tko je proveo ozbiljno vrijeme na terapiji vrati na svoje radno mjesto koje je jednako stresno i opresivno kao što je bilo i prije? Takve ideje mogu biti prihvatljive za neki oblik lifestyle skrbi za ljude koji raspolažu materijalnim sredstvima da zaista drugačije organiziraju svoj rad. Medicinske sestre, učiteljice, odgajateljice, prodavačice i mnoge druge radnice tih materijalnih sredstava nemaju. Ozbiljno adresiranje ovog problema podrazumijeva i poticanje organiziranja na radnom mjestu, bolja radnička prava i slične stvari, a ne isključivo skrb koju se pruža u zdravstvenim ustanovama - govori Vračar.

Dotičemo se i poduzetničkog narativa u koji je ova priča upakirana u medijima, silnih najava o tome kako će bolnica kao "najveća firma na otoku" imati sjajnu priliku zapošljavati nove radnike i radnice.

- Svima su puna usta toga kako se kroz privatno-javno i privatno generiraju radna mjesta u zdravstvu, ali nitko ni da bekne o tome jesu li to radna mjesta u zdravstvu koja nam zapravo trebaju. Sestrinska komora i sindikati nedavno su opet izašli s procjenama koliko sestara fali u javnom sustavu i ta je brojka na stabilnih – službenih – 4.000. Koliko od toga će pretpostavljena mjesta na Ugljanu pokriti? Ako je odgovor malo do ništa, što će u praksi sasvim sigurno biti slučaj, onda bi Ministarstvo trebalo objasniti zašto im je prioritet usmjeravati zdravstvene radnice kojih nema na radna mjesta koja ne pomažu tome da se sustav pokrpa, umjesto da provedu pet minuta razmišljajući o tome ne bi li možda bilo bolje osigurati da medicinske sestre s 30 plus godina radnog staža u domovima zdravlja dobiju nešto višu plaću od 5.500 kuna - komentira naša sugovornica.

Ministarstvo zdravstva već duže pokušava predstaviti zdravstveni turizam kao idealan odgovor na nakupljene minuse i kadrovsku potkapacitiranost u zdravstvu. Turizam je go-to bajalica naših političara, bilo da se radi o gradskoj vlasti u Petrinji kojima je nakon potresa prvo na pamet pao potresni turizam, bilo da se radi o Berošu koji o javnom zdravstvu umije govoriti aspiracijski samo kad spominje turizam u kontekstu privatnoga. Privatizaciju specijalnih bolnica i lječilišta, a što je navedeno i u Akcijskom planu za razvoj zdravstvenog turizma u RH koji je izradio Institut za turizam, u medijima često zazivaju i iz Zajednice zdravstvenog turizma Hrvatske gospodarske komore (HGK). Pritom se takvo usmjeravanje uporno prezentira kao "širenje usluga", pa tako na službenoj stranici Klastera zdravstvenog turizma Kvarner jedan od slogana glasi – "zdravlje za sve".

Ana Vračar

- Uporno se govori o "dodatnoj zaradi" zdravstvenih ustanova, ali one nisu tu da bi zarađivale na tržištu i tako si osiguravale egzistenciju, već da ljudima pružaju potrebnu zdravstvenu skrb. Odgovornost za financiranje zdravstvenih sustava leži primarno na Vladi, kako ovdje tako i u drugim državama. Užasno je nepravedno slušati kako se ta odgovornost pokušava svaliti na one zahvaljujući kojima zdravstveni sustav uspijeva koliko-toliko opstati. I to unatoč lošem upravljanju i manjku financija, a ponajviše manjku želje da se stvari mijenjaju u smjeru jačanja zdravstvenog sustava, poboljšanja radnih uvjeta u sektoru i obrazovanja dovoljnog broja zdravstvenih radnica - kaže Vračar.

Razvoj zdravstvenog turizma ubačen je i u Nacionalni plan oporavka i otpornosti, koji pokriva period od 2021. do 2026. godine. Kako bi iskoristila dio sredstava osiguranih Mehanizmom za oporavak i otpornost koji je uspostavljen lani u veljači kao odgovor na pandemijsku krizu, Vlada je u tom akcijskom planu predvidjela niz projekata, mjera i reformi. Na tom su spisku navedena i ulaganja u sadržaje i atrakcije vezane uz wellness ponudu i zdravstveni turizam. Iako se još nije punom snagom krenulo u realizaciju te ideje, Ana Vračar ukazuje na neke primjere koji bi nam trebali poslužiti kao upozorenje, pogotovo kad se radi o poveznici koja postoji između zdravstvenog turizma i privatizacije zdravstva.

- Uzmimo za primjer stomatološku zdravstvenu zaštitu. Dok s jedne strane bilježimo loše rezultate kad je u pitanju zdravlje zubi djece, s druge znamo da već godinama u privatne stomatološke ordinacije dolazi ozbiljan broj turista iz Italije i ostatka Europe, kojima je taj oblik skrbi, čak i u privatnom sektoru, bitno jeftiniji nego kod kuće. Ta zarada omogućava tim ordinacijama da zaposle nekoga, to je istina, ali – prvo, rijetko kad imamo priliku čuti kakvi su radni uvjeti primjerice recepcionarki, od kojih se nerijetko traži da govore dva ili tri strana jezika, ili radnica koje su zaposlene u centrima za korisničku podršku tih ordinacija. Drugo, čak i ako privatna ordinacija odluči zaposliti dodatne stomatologinje ili zdravstvene radnice, one moraju odnekud doći, bilo s fakulteta ili iz javnog sektora, što znači da javni sustav ostaje bez kadra koji mu je itekako potreban - objašnjava naša sugovornica.

Da ne ostanemo samo u svojoj avliji, osvrnut ćemo se i na primjere u svijetu (znamo da se u Ministarstvu zdravstva vole pozivati na inozemne prakse). Prema najrecentnijim podacima Zajednice medicinskog turizma, oko 14 milijuna ljudi godišnje putuje van svoje zemlje iz zdravstvenih razloga. Top destinacija zdravstvenog turizma trenutno je Tajland, a na drugom mjestu je Meksiko. Istraživanja provedena u zemljama u kojima zdravstveni turizam uzima maha, a primarno se radi o tzv. zemljama u razvoju, pokazuju kako je pristup javnoj zdravstvenoj skrbi ondje sve neravnomjerniji i otežaniji. Zdravstveni turizam i privatizacija ruku pod ruku siju katastrofu – ruralna područja u nepovoljnom su položaju zbog migracije zdravstvenih radnika u bolnice u gradovima koje se fokusiraju na turizam, sve su slabiji javnozdravstveni programi i usluge, politike u zdravstvu sve više određuje tržište. Stranci tako dobiju "prvoklasnu zdravstvenu zaštitu po cijenama trećeg svijeta", a trećem se svijetu dokida i najosnovniji pristup zdravstvenoj skrbi.

- Kad je i za koga točno postalo bolje poticati pružanje privatnih usluga turistima nego osigurati ulaganje u javnu službu? Da bi zdravstveni turizam mogao funkcionirati onako kako to opisuje ministarstvo, trebao bi biti stabilan, izuzetno dobro financiran i organiziran, i u stanju odgovoriti na sve potrebe stanovništva. Ne moram naglašavati kako to trenutno nije slučaj. Uvođenje "izborne" skrbi tamo gdje ne postoji ona osnovna, dostupna svima, može značiti da će jako puno ljudi koji ne mogu platiti ostati isključeno iz sustava. Takvi scenariji u konačnici uvijek rezultiraju slabljenjem javnog zdravstvenog sustava i nanošenjem štete onima koji si ne mogu priuštiti privatnu zdravstvenu skrb - zaključuje Ana Vračar.