Danas 84-godišnji umirovljenik i pjesnik iz Vrginmosta Stanko Čiča može se ‘pohvaliti’ doista neobičnim i naprasnim završetkom svoje učiteljske karijere tokom turbulentnih 1990-ih. Na temelju završene Učiteljske škole, karlovačke Pedagoške gimnazije i diplome zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, kao učitelj, nastavnik i profesor hrvatskog ili srpskog jezika i jugoslavenskih književnosti proveo je dulje od tri desetljeća. Unatoč tome, u novostvorenoj mu je državi onemogućeno da učenicima dalje prenosi svoje znanje, čak i pored toga što je bio u zatvoru jer se nije želio boriti na strani vojnih snaga svojedobno samoproglašene Republike Srpske Krajine.
- Ja ti, prijatelju moj, imam dvije diplome a samo jedan fakultet! Diplomirao sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i ta mi je diploma omogućila da 31 godinu provedem u učionici i radim svoj posao. Druga je pak diploma ‘strogo povjerljivi’ dokument koji mi je u Vrginmostu 1993. godine izdala tadašnja krajinska vlast, a u kojem stoji da sam 12 dana proveo u zatvoru stoga što sam odbijao ići na front. Taj me ‘papir’, koji i danas čuvam, spasio nakon Oluje i osigurao da život nastavim bez većih problema. Naime, kad je započela ta akcija HV-a, supruga Anica i ja odlučili smo ostati u svom mjestu; samo smo na par dana bili otišli u Topusko pod zaštitu UNPROFOR-a. A kad sam hrvatskoj policiji po povratku u Vrginmost pokazao svoju drugu ‘diplomu’, kazali su mi da ništa ne brinem i da s mirom idem svojoj kući. Tako je, mislio sam, za mene završio rat – pojašnjava nam naš sugovornik Stanko, koji je davnih dana rođen u Blatuši kraj Vrginmosta.
Nakon završetka Učiteljske škole u Rijeci i odsluženoga vojnog roka, sa svojim roditeljima, Čiča je 1958. godine odselio u Inđiju i zapošlio se u tamošnjoj osnovnoj školi. No kako je nostalgija za zavičajem bivala sve jača, ondje je kao nastavnik za život zarađivao samo jedno polugodište. Brzo se vratio na Kordun, gdje će mu mjesna škola u Slavskom Polju donijeti dvostruku radost – učiteljsko mjesto i susret s kolegicom Ankicom, s kojom će se vjenčati ubrzo nakon upoznavanja.
Deset je godina učiteljevao u odgojno-obrazovnoj ustanovi koju je tada pohađalo i do 320 đaka, a koje danas, uzgred rečeno, u spomenutom selu više uopće nema. Potom se zapošljava kao učitelj u Vrginmostu, završavajući usporedo Pedagošku akademiju u Karlovcu kako bi, po tadašnjim propisima, stekao i nastavničko zvanje. Nastavnikove ambicije sezale su još dalje, pa je u doba gradnje kuće za sebe i suprugu marljivo učio i nakraju stekao diplomu zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, postavši i formalno profesorom jezika i književnosti.
- Nakon što sam 31 godinu bio prosvjetni radnik, ostalo mi je snage i volje da dalje učim i odgajam mlade ljude, ali je sve to naprasno prekinuto. Naime, kako se nisam želio pridružiti novoformiranoj krajinskoj vojsci, na mene je vršen pritisak tako što sam prvo dobio otkaz a onda 1993. godine, nakon nekakvog razgovora u Općini, s lisicama na rukama bio otpremljen u zatvor, nasreću samo nakratko. Kad sam nakon Oluje hrvatskoj policiji pokazao ‘dokument’ o svom robijanju, svi su se smijali i savjetovali mi da ga čuvam – prisjeća se Stanko, koji se ponadao da će u oslobođenoj državi nastaviti svoj pedagoški rad, odnosno ponovno se zaposliti kao profesor. Umjesto toga, naprasno je umirovljen.
- Tadašnji Vladin povjerenik za Vrginmost bez ustezanja mi je rekao da kao prosvjetni radnik ne mogu raditi zato što sam Srbin, odnosno da hrvatski jezik i hrvatsku književnost mogu predavati samo Hrvati. Zaboga, kao da ja ne znam tko su Krleža i Nazor i kao da nisam diplomirao u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu! Inače, taj je povjerenik bio među inicijatorima, nasreću samo privremenoga, preimenovanja Vrginmosta u Gvozd; eto, sve sam rekao, pa nek’ sada svatko konta što hoće – kaže umirovljeni profesor, koji je od rane mladosti osjećao potrebu da se na materinskom jeziku izrazi i kroz literarno stvaralaštvo.
Koliko je od malih nogu bio nadaren za to, uočio je još njegov prvi učitelj u rodnoj Blatuši, pohvalivši ga pred svima za nadahnut sastavak o igri dva janjeta u prirodi. Vještinu je razvijao iz teksta u tekst, pa je u riječkoj Učiteljskoj školi jedan njegov književni uradak proglašen najboljim i kao takav 1957. godine objavljen u časopisu Riječka revija; Stanko s ponosom već sedam desetljeća čuva primjerak lista sa svojim radom, za koji je nagrađen i prvim ‘honorarom’ - za to doba vrlo vrijednom šahovskom garniturom. Budući da za svoju prvu pjesničku zbirku nikako nije uspijevao naći izdavača u Hrvatskoj, objavio ju je tek 2000. godine, i to u Vojvodini.
- Svojedobno sam, za služenja vojnog roka u JNA, stekao prijatelja Šandora; naše se prijateljstvo začelo nakon što ga nisam prijavio nadležnima radi spavanja na straži, pa se i pola stoljeća kasnije s veseljem i podrškom susrećemo. Tako mi je on pronašao i izdavača u svojoj Vojvodini – pojašnjava nam Čiča.
Prije dvije godine pošlo mu je za rukom svoje najuspjelije stihove objaviti i u Karlovcu: premda je zbirka izišla u skromnoj nakladi od svega stotinu komada, jedan je primjerak završio u rukama Dragutina Rosandića, dugogodišnjeg profesora i pročelnika Katedre za metodiku nastave jezika i književnosti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, da bi potom taj ‘učitelj svih učitelja’ o Stankovoj poeziji i prosvjetnom radu objavio podulji članak u Školskim novinama.
- Pišem pjesme o Kordunu i Baniji, o životu ljudi na tim prostorima. Još sam tužan zbog posljednjeg rata: ni danas mi nije jasno kako nije bilo snage i razuma da se pronađe mirno rješenje. Istina, bio sam i prije naslutio zlo, kad sam u Ustavu SFRJ iz 1974. godine pronašao članak po kojem svaki jugoslavenski narod ima pravo na samoodređenje do odcjepljenja. Eto, dok su mnogi to bili odobravali, mene je uznemirilo… a dogodilo se, nažalost, na način na koji se dogodilo – zaključio je naš razgovor Stanko Čiča.
