Dojam je da zamjenik američkog pomoćnika državnog tajnika za Europu i Aziju Hojt Brajan Ji od početka godine provodi više vremena na Balkanu nego u Vašingtonu. Utorak i srijedu proveo je u Beogradu razgovarajući sa srpskim čelnicima o američko-srpskim bilateralnim odnosima, ali i balkanskim problemima koji muče i jednu u drugu zemlju, svaku na svoj način. Brajan Ji je u srpsku prijestolnicu stigao netom nakon što je američki ambasador Kajl Skot dirnuo u živac premijera/predsjednika Aleksandra Vučića javno zdvajajući što će Srbiji ruski MIG-ovi. No od Vučić-Skotove čarke oko ruskih MIG-ova i srpsko-ruskih odnosa važnija je činjenica da je Brajan Ji u Beograd stigao nakon što je u svibnju i početkom lipnja gasio postizborne i prijeizborne političke požare u Makedoniji i Albaniji, a usput i na Kosovu. U Skoplju je uvjerio predsjednika Đorđa Ivanova da nakon višemjesečnog odbijanja ipak da premijerski mandat vođi socijaldemokrata Zoranu Zaevu kako bi s albanskim koalicijskim partnerima konačno formirao vladu i pokušao zemlju izvući iz ćorsokaka. U Tirani je vladajuće socijaliste premijera Edija Rame i oporbene čelnike Demokratske stranke uvjerio da kompromisno riješe višemjesečnu krizu rekonstrukcijom i formiranjem prijelazne vlade te raspisivanjem parlamentarnih izbora za kraj lipnja. Usto je pobunjena oporba dobila jamstva da će moći neposredno nadzirati izborni proces, jer je najavljivala da će ih bojkotirati ako joj se to ne omogući.
Na Kosovu američka diplomacija nije dopustila da se pad vlade pretvori u dugotrajnu političku i parlamentarnu krizu. Nakon što kosovski parlament nije ratificirao granični sporazum s Crnog Gorom, Demokratska partija Kosova (DPK) predsjednika Hašima Tačija okrenula je leđa Demokratskom savezu Kosova (LDK) premijera Ise Mustafe i srušila njegovu vladu. Kako su se istovremeno oporbenjaci iz Alijanse za budućnost Kosova (AAK) Ramuša Haradinaja i Inicijative za Kosovo (IK) Fatmira Ljimaja zaklinjali da ni po koju cijenu neće surađivati s nijednom od dosadašnjih vladajućih stranaka, što je već dulje i stav pokreta Solidarnost, činilo se da Kosovu ne gine politički kaos u kojemu će ratovati svi protiv svih. No parlamentarni izbori su ekspresno raspisani za 11. lipnja, a trojac bivših zapovjednika OVK-a, Tači, Haradinaj i Ljimaj te njihove političke stranke, zajedno s još devet manjih stranaka, istom su brzinom formirali predizbornu koaliciju i kao svojeg premijerskog kandidata istaknuli Haradinaja, koji se netom prije vratio iz francuskog pritvora u kojemu je čekao hoće li ga francuski sud izručiti Srbiji kako bi mu se sudilo za ratne zločine koje mu na dušu stavlja srpsko Specijalno tužiteljstvo za ratne zločine. Kako se i za Tačijem i Ljimajem vuku repovi ratnih zločina, ovaj trolist ratnih zapovjednika OVK-a mogao bi sjesti na optuženičku klupu novog suda u Hagu koji je osnovan kako bi kao sastavni dio kosovskog pravosuđa procesuirao ratne zločine i organizirani kriminal na Kosovu, pa dio analitičara i u tome vidi razlog njihova predizbornog povezivanja.
Dosadašnji premijer Isa Mustafa odustao je od kandidature za još jedan mandat, ali njegov LDK ušao je u koaliciju s Alijansom za Kosovo Bedžeta Pačolija i još nekoliko nezavisnih inicijativa i pokreta. Njihov premijerski kandidat bit će dosadašnji ministar financija i nova nada LDK-a Avdulah Hoti. Pokret Solidarnost ide sam na izbore. I dok su se albanske političke stranke uglavnom odlučile predizborno koalirati, za deset zajamčenih manjinskih srpskih zastupničkih mjesta utrkivat će se čak šest srpskih izbornih lista. Službeni Beograd stao je samo iza Srpske liste i njezinih dvadeset kandidata, upozoravajući srpske birače na Kosovu da jedino deset složnih srpskih zastupnika u kosovskom parlamentu može spriječiti osnivanje kosovske vojske, što predsjednik Tači i njegovi koalicijski partneri najavljuju kao jedan od svojih najvažnijih postizbornih poteza.
Kako Tači, odnosno Kadri Veseli koji je od njega preuzeo vođenje DPK-a, Haradinaj i Ljimaj na početku kampanje najavljuju da neće dopustiti osnivanje zajednice srpskih općina, da neće provoditi ni druge bitne odredbe Briselskog sporazuma, poput osnivanja novog Haškog suda za ratne zločine na Kosovu, odnosno da će se za razliku od Mustafine vlade oštrije i odlučnije suprotstaviti Srbiji i EU-u i njihovim zahtjevima definiranim Briselskim sporazumom, u Srbiji su sve glasniji nacionalistički politički krugovi koji u političkim procesima koji su posljednjih mjeseci kulminirali u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu prepoznaju početak završne faze stvaranja Velike Albanije. Pritom sve češće prozivaju američku administraciju i NATO da stoje iza projekta stvaranja velike albanske države kao brane jačanju utjecaja Rusije na Balkanu.
Stoga je dolazak Brajana Jia u Beograd očito bio neizbježan, s jedne strane kako bi ponovio da SAD i NATO ne podržavaju osnivanje Velike Albanije, a s druge kako bi srpske čelnike uvjerio da ne dolijevaju ulje na predizbornu vatru na Kosovu, pa i u Albaniji i postizbornoj Makedoniji. Brajan Ji od Beograda zapravo traži da mu ne kvare posao koji je u proteklih mjesec i kusur dana uradio u trokutu između Skoplja, Tirane i Prištine. Pogotovo sada nakon što su u Srbiji završeni predsjednički izbori i kad bi se opet morala okrenuti sebi, rješavanju problema i pristupnim pregovorima s EU-om.
I Srbiji je, naime, itekako u interesu smirivanje političkih i inih tenzija u susjedstvu. O tome uvjerljivo svjedoči i deseta godišnjica osnivanja CEFTA-e, koja u aktualnim balkanskim političkim turbulencijama prolazi gotovo nezamijećeno. Na značaj CEFTA-e za Srbiju ovih je dana tamošnju javnost podsjetio dr. Dejan Jovović. Od konca 2007., kad se počeo primjenjivati taj sporazum, Srbiji su zemlje članice CEFTA-e postale drugi najvažniji ekonomski partner poslije EU-a. Nakon što su najprije Bugarska i Rumunjska, a potom i Hrvatska napustile CEFTA-u ulaskom u EU, Srbija je postala njezin lider. Jovović navodi da Srbija od svih članica ima najveću razmjenu s CEFTA-om: ‘Prije deset godina robna razmjena Srbije sa zemljama CEFTA-e iznosila je 1,8 milijardi eura, a sada iznosi 2,8 milijardi eura, dok je suficit bio 1,1 milijardu eura, a danas je 2,1 milijardu eura. Srbija je prošle godine četiri puta više izvezla u te zemlje nego što je uvezla.’
Srbiji su sve članice CEFTA-e važno tržište, ali zasad prednjače BiH, Crna Gora i Makedonija, a Albanija i Kosovo zaostaju. Primjerice, Srbija više izvozi u BiH nego što ukupno izvozi u SAD, Rusiju i Kinu i tri puta više nego u Francusku. Zahvaljujući CEFTA-i sve njezine članice povećale su izvoz i postale zanimljivije stranim ulagačima, jer su ugovorom o slobodnoj trgovini svoja mala tržišta uvezala u jedno veće i respektabilno od dvadesetak milijuna stanovnika. Jovović podsjeća i da je CEFTA jedna od rijetkih regionalnih inicijativa koja je u praksi postigla konkretne i opipljive rezultate. Pritom je bila korisna svim zemljama članicama, pa ne čudi da su sve zainteresirane za njezinu snažniju integraciju, iako je istovremeno doživljavaju kao tranziciju na putu u Uniju, zbog čega ponajprije slijede svoje interese kako bi što brže napustile CEFTA-u i postale članice EU-a. Zbog toga se očito znaju pogubiti i zaboraviti što im koristi, a što šteti, pa ih europski i američki emisari moraju na to podsjećati i po tko zna koji put privoditi pameti.
