Dan uoči izbora nove vlade u kosovskom parlamentu, uprava prištinskog autobusnog kolodvora otkazala je sve polaske autobusa iz Prištine za Beograd. Nekoliko dana prije toga, u vrijeme večernjih polazaka autobusa za Beograd na kolodvoru se okupljalo puno više ljudi nego inače, uglavnom mlađih Albanaca koji su tvrdili da će se pokušati preko Beograda dočepati Njemačke i drugih europskih zemalja jer na Kosovu nemaju ni osnovne uvjete za život. Direktor prištinskog kolodvora novinarima je objasnio da su odluku o otkazivanju autobusnih polazaka za Beograd donijeli nakon što su uočili organizirane skupine ljudi koji su kupovali autobusne karte koje potom nisu koristili nego su ih nudili okupljenim građanima, nagovarajući ih da krenu put Beograda i dalje prema europskim zemljama. Sve su to snimile i sigurnosne kamere na autobusnom kolodvoru.
Gužve na kolodvoru u vrijeme polazaka autobusa za Beograd počele su se događati odmah nakon što je postalo jasno da će tri mjeseca poslije parlamentarnih izbora u kosovskom parlamentu ipak biti formirana većina i izabrana nova vlada. Formiranje vlasti omogućio je lider Alijanse za novo Kosovo (AKR) Bedžet Pacoli, koji je raskinuo predizbornu koaliciju s Demokratskim savezom Kosova i priklonio se ratnoj koaliciji bivših zapovjednika OVK-a Hašima Tačija, Ramuša Haradinaja i Fatmira Ljimaja, ali i Srpska lista koja je uz suglasnost beogradskih vlasti odlučila podržati novu postizbornu albansku koaliciju i ući u novu vladu. S minimalnom većinom, za predsjednika kosovskog parlamenta izabran je Kadri Veselji, Tačijev nasljednik na čelu DPK-a, a za premijera Ramuš Haradinaj, lider Alijanse za budućnost Kosova (AAK). Od 120 kosovskih parlamentaraca za Haradinajevu vladu glasalo je njih 62, a izbor su bojkotirali zastupnici Samoopredjeljenja, pojedinačno najjače parlamentarne stranke i zastupnici Demokratskog saveza Kosova bivšeg premijera Ise Mustafe. Parlamentarnoj većini priklonila se i Lista Ibrahima Rugove, koju je predvodila njegova kći.
Haradinajeva vlada ima pet zamjenika premijera i 21 ministarstvo. Poduzetnik i najbogatiji Albanac Bedžet Pacoli lukrativno je naplatio promjenu koalicijskog dresa jer osim što će biti prvi Haradinajev zamjenik, dobio je i funkciju ministra vanjskih poslova, a njegovi ljudi upravljat će i ministarstvima unutarnjih poslova, ekonomije i prostornog planiranja. Ostao je kraći za ministarstvo poljoprivrede, na kojem su inzistirali zastupnici Srpske liste, pa je morao popustiti kako bi se izbjegli novi izbori. Srpska lista dobila je i ministarstvo za povratak raseljenih osoba i ono za lokalnu samoupravu, uz jedno mjesto zamjenika premijera. Najviše resora (šest) imat će Tačijev DPK, dok se Haradinajeva Alijansa zadovoljila premijerskom dužnošću i ministarstvom obrane.
Kosovski i strani mediji zasad nisu otkrili tko je i zašto potaknuo i organizirao masovno okupljanje ljudi na prištinskom autobusnom kolodvoru i njihovo fingirano iseljavanje u zapadnoeuropske zemlje. No večernje gužve oko autobusa za Beograd upečatljivo su podsjetile kosovske i europske političare i javnost na masovni egzodus kosovskih Albanaca koji se dogodio 2014., a pogotovo 2015., kad ih je, kako se procjenjuje, između 50 do 120 tisuća emigriralo u potrazi za boljim životom. Val masovnog ilegalno organiziranog iseljavanja tada se prelio preko Srbije i Mađarske uglavnom u Njemačku, a prije nego što je zaustavljen počeo se prelijevati i preko Albanije dalje na europski zapad. Tvrdilo se tada da je 50 tisuća kosovskih Albanaca u samo dva mjeseca 2015. ilegalno emigriralo u EU. U međuvremenu, ogromna većina njih vraćena je na Kosovo, ali se ipak procjenjuje da se od osamostaljenja Kosova čak do deset posto njegova stanovništva ilegalno iselilo u europske i druge razvijene zemlje.
Tada su navođeni brojni razlozi masovnog iseljavanja s Kosova, od podataka da 18 posto stanovništva živi u ekstremnom siromaštvu sa 0,90 centi na dan, a 27 posto u siromaštvu sa 1,40 eura dnevno, preko 60-postotne nezaposlenosti radno sposobnog stanovništva i nezadovoljstva vladinim ekonomskim politikama, pljačkaškom privatizacijom i enormnom korupcijom i kriminalom, do prebacivanja krivnje na EU zbog odbijanja da liberalizira vizni režim s Kosovom i teorija zavjere po kojima se masovni egzodus kosovskih Albanaca događa u režiji svjetskih moćnika. U tom socioekonomskom i političkom miljeu malo toga se u međuvremenu promijenilo, pa se želja za odlaskom s Kosova među mlađim ljudima vjerojatno dodatno povećala, zbog čega nije teško zamisliti da ih je relativno lako organizirati i potaknuti na novi emigracijski egzodus. Gužve na prištinskom autobusnom kolodvoru i fingiranje početka novog masovnog iseljavanja u trenutku kad se lomilo hoće li Kosovo dobiti novu vladajuću garnituri ili će ići na nove izbore očito su poslužili kao dodatni pritisak na kosovske, ali i europske, pa i srpske političare da izmuzu kompromis kako bi se izašlo iz političke pat-pozicije i kako bi se formirala vlast.
Već su izborni rezultati najavili svakakve postizborne vratolomije jer je odmah bilo jasno da koalicija ratnih vođa OVK-a kao relativni izborni pobjednik bez podrške srpskih i drugih manjinskih zastupnika, ali i preotimanja pojedinih članica konkurentske koalicije okupljene oko Demokratskog saveza Kosova, neće moći preuzeti vlast. U sličnoj su poziciji bili i njihovi konkurenti, koji su također morali na svoju stranu privući sve, pa i srpske manjinske zastupnike, odnosno zastupnike Srpske liste koji su uz podršku Vučićeve vlasti osvojili devet od deset srpskih manjinskih zastupnika. Albanski stranački lideri morali su dakle pronaći zajednički jezik sa srpskim zastupnicima koji nisu skrivali da su čvrsto povezani s beogradskom vlašću, a Vučić i njegovi kosovski puleni morali su pristati na suradnju s ratnim zapovjednicima OVK-a koje redom optužuju da su počinili ratni zločin nad kosovskim Srbima, odnosno s onim albanskim političarima koji odbijaju bilo kakve razgovore i veze s Beogradom, a nisu skloni ni davanju manjinskih autonomnih prava kosovskim Srbima sukladno europskim standardima.
U nekim ne tako davnim prošlim vremenima ta bi kombinacija bila nemoguća, pogotovo ne s kompaktnom grupom srpskih zastupnika koja svoje poteze otvoreno dogovara i usklađuje s državnim vrhom Srbije, jer i ratni vođe kosovskih Albanaca i beogradska vlast zbog unutarnjopolitičkih razloga teško bi pristali na zajedničko vladanje Kosovom. No političko ‘čudo’ se ovaj put desilo: Srpska lista složila se da Ramuš Haradinaj bude kosovski premijer, iako ga srpsko pravosuđe optužuje da je ratni zločinac, a on i njegovi suborci svojim su biračima i kosovskoj javnosti poručili da dijalog s Beogradom o budućnosti Kosova nema alternative, odnosno da bez dogovora sa srpskim vlastima neće moći vladati Kosovom. Medijski i drugi analitičari prognoziraju kratak vijek Haradinajeve vlade, ne samo zbog tanke parlamentarne većine koja ju je izabrala, nego i zbog njezina frankenštajnovskog sastava u kojemu su značajnu ulogu dobili i srpski predstavnici koji su na direktnoj vezi s Beogradom. No sudeći po reakcijama iz Brisela i Vašingtona, koji su pozdravili formiranje nove vlasti, nova realnost na Kosovu mogla bi i potrajati, ako ne u sadašnjem sastavu vlasti, onda barem u novim pravilima igre u kojima kompromisi neće izazivati čuđenje, a kamoli zgražanje i bacanje kletvi na izdajnike.
