Na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu u ponedjeljak, 29. juna identificirani su posmrtni ostaci osam osoba, ekshumiranih iz masovnih i pojedinačnih grobnica na području Hrvatske te preuzetih iz Bosne i Hercegovine. Posmrtni ostaci pronađeni su na području Požeško-slavonske, Vukovarsko-srijemske, Sisačko-moslavačke županije i u BiH, nakon čega je ostala nerazjašnjena sudbina 1.601 osobe nestale tijekom Domovinskog rata.

Upravo su nestali bili tema okruglog stola ‘Suočavanje sa uzrocima i posledicama ratova devedesetih – rat u Hrvatskoj’ u beogradskom Medija centru, održanog 24. juna u organizaciji Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica s prostora bivše Jugoslavije iz Beograda i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba. Dat je presjek stanja neposredno pred navedenu identifikaciju i po tom stanju, prema zajedničkim podacima Komisije za nestala lica Vlade Republike Srbije i Komisije Vlade Republike Hrvatske za zatočene i nestale, nerazjašnjena je sudbina 2.030 ljudi, od čega se 1.606 vode kao nestali, a za 424 njih se zna da su stradali u ratu u Hrvatskoj, ali se ne zna gdje su sahranjeni.

Hrvatska je za evidentiranje nestalih primijenila standarde Međunarodnog odbora Crvenog križa, koje su prihvatile i Ujedinjene nacije, a koji kažu da prijaviti nestalog može samo član porodice. Primjedbe na ovakav način identifikacije imali su članovi Udruženja porodica poginulih i nestalih Suza, direktor Veritasa Savo Štrbac i Rade Matijaš, predsjednik Demokratske inicijative Knin. Oni smatraju da je takav način pogrešan i da ne daje pravu sliku stanja o nestalima, jer na spisak nestalih ‘ne može niko sa Veritasovog spiska ili bilo koje nevladine organizacije’, kako je istakao Štrbac.

Historičar Predrag Marković smatra da se problem nestalih nikad neće riješiti: ‘Srbija je ravnodušna prema tom pitanju. To su ljudi koji nemaju zemlju koja bi se založila za to da budu zapamćeni, da se sahrane dostojanstveno’

- Taj model je savršen kad se traga za hrvatskim žrtvama - rekao je Štrbac i dodao da ima primjedbe kad je riječ o žrtvama sa srpske strane.

- Postoje zajednička grobišta koja još nisu ekshumirana. Veritas zna za pojedinačna grobna mjesta koja nisu u evidenciji hrvatske strane, to su grobovi pored kuća u koje su sahranjivali rođaci koji su to dojavljivali nama, ali ne i Hrvatskoj, iz raznoraznih strahova. To će tek doći na red, kao što imamo prikupljene podatke i o lokacijama mogućih masovnih grobnica - dodao je.

Ravnatelj hrvatske Uprave za zatočene i nestale Ivan Grujić je odgovorio da ‘privilegija’ da nisu identificirani nije samo ‘privilegija’ srpskih žrtava i da je situacija sa Hrvatima čak i gora.

Iako još uvijek postoje sporenja o metodologiji i brojkama, pitanje nestalih je koliko-toliko riješeno, što se ne može reći za usmrćene, istakla je Vesna Teršelič iz Documente.

- Nemamo popis ubijenih i smrtno stradalih, a to je nešto minimalno što dugujemo - kazala je i naglasila da nijedna zemlja nema zakone o civilnim žrtvama rata.

- Bitno je sad afirmirati princip društvene solidarnosti kako bi žrtve ostvarile pravo na priznanje patnje, na intenzivniju zdravstvenu skrb, pravo na reparaciju… Vidljivo je da svi koji su preživjeli ratna stradanja imaju specifične teškoće vezane uz ratna zbivanja - izjavila je.

Dodala je i da je važno istrajati u konkretnim koracima, posebno jer danas, 20 godina nakon rata, proživljavamo još jedan val netrpeljivosti i u Hrvatskoj i u Srbiji.

- Stvari su trenutno zapele, ali ne treba se predavati. Političke volje nekad ima, a nekad nema. Važno je dalje zagovarati. Trebaju nam i sve druge neformalne inicijative - zaključila je Vesna Teršelič.

Posebnu pažnju sudionici okruglog stola posvetili su ulozi Srbije, kako onda tako i sada, sa osvrtom na govor Aleksandra Vulina, ministra u Vladi Srbije, u Jadovnom. Hrvoje Klasić, docent na Filozofskom fakultet u Zagrebu, rekao je da će takva retorika samo ići na štetu Srba u Hrvatskoj, upitavši se ima li uopće dobronamjernosti Srbije kad se govori o Srbima u Hrvatskoj, o čemu je poseban osvrt imao i njegov kolega, historičar Predrag Marković.

- Žrtve i nestali u Srbiji su siročići bez igde ikoga. Izbegli su, izgubili svoje domove, a i svoje žrtve. Nemaju ni groba, ni zavičaja - naglasio je Marković. Smatra da se problem nestalih nikad neće riješiti.

- Srbija je ravnodušna prema tom pitanju. Država nedovoljno brine i o svojim živim građanima, ali oni su građani bez otadžbine. To su ljudi koji nemaju zemlju koja bi se založila za to da budu zapamćeni, da se sahrane dostojanstveno - dodao je.

Marković je pokušao i da objasni zašto je u Srbiji rat češće nailazio na kritiku nego što je to bio slučaj u Hrvatskoj, na čijoj teritoriji se i vodio.

- Biti protiv rata 1990-ih u Hrvatskoj je bilo teško, dok je u Srbiji to bilo drugačije, bilo je čak isplativo. Ljudi su živeli kao profesionalni borci protiv rata - kazao je Marković.

Na ovu tvrdnju odgovorio je Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.

- Ljudi koje ja znam bili su iskreni borci protiv rata. Uvijek sam radio kao volonter, a ako pogledate po medijima, ispada da primam milijune sa svih strana. To je standardna optužba da nevladine organizacije plivaju u novcu. Ti ljudi rade nepopularan posao, često skopčan sa žestokim neugodnostima i morate imati snažnu motivaciju za to, a to obično nije novac - rekao je Pusić.

Do prije koji mjesec dvije države vodile su dijalog na Međunarodnom sudu pravde uz pomoć tužbi za genocid. Dijalog koji je vođen na ovom okruglom stolu bio je, uz nekoliko izuzetaka, drukčiji, pomirljiviji, što je primijetio i Savo Štrbac, koji se nada da će i dalje ići u boljem smjeru. Dvije su stvari, međutim, prijeko potrebne da bi taj smjer doista bio bolji: otvaranje ozbiljne debate o karakteru Domovinskog rata i o ulozi Srbije u ratnim sukobima. A može i obrnutim redom.