‘Lonely planet - putovanje u srce domaćeg turizma’, izložba kustosice Leile Topić na 60. Porečkom annalu, nije podbacila unatoč prijetećoj epidemiji. Nastala kriza zaustavila je masovni turizam, a usporavanje uzrokovano epidemijom omogućilo nam je da sagledamo sliku društva koje se oslanja na turizam unatoč njegovim manama.
Tema turizma nepogrešiva je i s obzirom na grad u kojem se naša najstarija manifestacija suvremene umjetnosti odvija. Turizam u Poreču spominje se prvi puta u 17. stoljeću u zapisima rašporskog kapetana Contarinija koji navodi da Poreč odiše takvom ljepotom i blistavošću da pruža užitak i veliku radost ne samo tamošnjem pučanstvu, već i strancima koji naiđu. Sasvim suprotno tome, građani Poreča danas ne mogu uživati u svom gradu upravo zato što je podređen strancima. Kupalište na rivi ispred Hotela Riviera iz 1920. godine, sada jednog u nizu Valamarovih objekata, postalo je marina za bogate turiste.
Ujak Renate Poljak u filmu ‘Velika očekivanja’ postaje financijski jako uspješan i gradi kuću na Braču, ispred kuće svoje sestre. Nova kuća u potpunosti zaklanja pogled prema moru. Majka joj tad kaže: ‘Ne brini, dušo, i ne pretjeruj, ovako će nam biti hlad’
Osim prostora, građanima je oduzeto i pravo na pogled. Umjesto borove šume na otoku Sv. Nikole, građani Poreča gledaju deset hotela, a među njima vizualno dominira Valamar Crystal koji poput nepomičnog kruzera zauzima veći dio otoka, okrenut gradu. Za razliku od građana Poreča, gosti hotela imaju usmjeren pogled na staru gradsku jezgru.
Nastali u Urbanističkom institutu Hrvatske, regionalni i prostorni plan Istre, koncepcija prostornog razvoja općine Poreč, GUP Vrsara, plan prostornog uređenja jadranskog područja i regionalni prostorni plan južnog Jadrana neka su od djela nedavno preminulog urbanista Nevena Kovačevića. Postoji paralela između sudbine ovog, za Jadran najvažnijeg prostornog planera, s fenomenom arhitektonskog i društvenog nasilja u filmu ‘Velika očekivanja’ i na fotografiji ‘Pogled’ Renate Poljak iz 2005. godine, kojima kustosica Leila Topić započinje putovanje u srce domaćeg turizma.
Ujak Renate Poljak u filmu ‘Velika očekivanja’ na prelasku iz socijalizma u kapitalizam postaje financijski jako uspješan i gradi kuću na Braču, ispred kuće svoje sestre. Nova kuća u potpunosti zaklanja pogled prema moru, a od balkona kuće Renatine majke do ujakovog krova ostaje svega 10-15 centimetara. Majka joj tad kaže: ‘Ne brini, dušo, i ne pretjeruj, ovako će nam biti hlad!’
Sudbina urbanista Nevena Kovačevića i osjetljivost prema gradu, mediteranskoj prirodi i pravu na pogled rezultirale su nepopravljivim posljedicama za njegovo zdravlje. U svojoj kući u staroj jezgri Vrsara, u koju je stigao noću, ujutro otvara prozore, ispred kuće ugleda betonsku zgradu i pritom dobiva moždani udar.
Ove osobne priče govore o fenomenima duboko utkanim u cjelokupno naše društvo, o kulturi nereagiranja i prihvaćanja arhitektonskog nasilja. Nasilje u arhitektonskom smislu materijalna je nadogradnja narušenih međuljudskih i vlasničkih odnosa u hrvatskom društvu nakon rata devedesetih, čemu je uvelike pridonijela nova geopolitička slika Hrvatske rascjepkane na mnogobrojne županije i općine, kojima se onemogućava prostorno, a postiže političko planiranje.
Pojava masovnog turizma, konzumerizma, komodifikacije mjesta i kulture sa širokim posljedicama na identitetske i društvene odnose teme su ove izložbe. Ono što povezuje umjetnice i umjetnike Selmu Banich, Dušku Boban, Tonćija Gaćinu, Tjašu Kalkan, Željka Kipkea, Igora Kuduza, Bojana Mrđenovića, Borisa Poljaka, Renatu Poljak, Ivana Ramljaka, Jasenka Rasola, Kristinu Restović, Lanu Stojićević, grupu Šikuti Machine i Bojana Šumonju javna je kritika turizma koji prirodne resurse, kulturna obilježja i identitet pretvaraju se potrošačku robu. Stoga su umjetnici oni koji o tim procesima kritički progovaraju, dokumentiraju ih, ironiziraju, analiziraju i predlažu rješenja. Bez obzira na metodu koju koriste u produkciji umjetničkog rada, medij ili intonaciju, zajedničke su im osobna involviranost i potreba da reagiraju na kulturološke i prostorne deformacije u turizmu.
Fotografski radovi ‘Jadranske razglednice’ Bojana Mrđenovića bilježe propadanje radničkih i dječjih odmarališta društveno-arhitektonskih konstrukata socijalizma nastalih u spominjanom Urbanističkom institutu Hrvatske. ‘Distopija’ Jasenka Rasola dokumentaristički prikazuje raspad raja s pet zvjezdica nekad luksuznog hotelskog naselja Haludovo, bivšeg okupljališta jet-seta i Penthouse modela.
Među fotografskim radovima na izložbi osobni pogled i intimizacija s prostorom najizraženiji su u ciklusu analognih fotografija Duške Boban ‘Vila Dalmacija’ u kojima nas autorica približava detaljima rezidencijalne vile predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita. Fotografskim jezikom krupnog plana, kompozicijama namještaja, eksterijera i vizura, ukazuje na vrijednosti prostora s kojim nas želi i doslovno zbližiti, ukazati na njegove kulturne potencijale i potrebnu javnu dostupnost.
Osobni pristup i obračun s narušavanjem izgleda i identiteta obale vidljiv je u instalaciji ‘Posejdonov gnjev’ Tjaše Kalkan koja objašnjava svoj ‘proročki’ rad jednako duhovito i originalno kao što ga vizualno prezentira: ‘Bog mora i potresa već stoljećima umirovljeno živi na dnu mora. Jednog jutra probudio se uz stravične zvukove lounge house muzike. Izronivši, ugledao je prizor iz pakla: ogroman bazen usred otvorenog mora, brodovi čudovišta, a u pozadini Jadranska obala, goli beton i plastika. I ti zvukovi. ‘Kako se usuđujete, bijedni smrtnici? Zaboravili ste sve potrese, oluje, potope i morska čudovišta koje sam vam slao!’ Posejdon se toliko uvrijedio i razbjesnio da je vlastitim rukama počeo bacati ležaljke u more. Uslijedilo je potpuno uništenje.’
Duhoviti obračun s klišejima domaćeg turizma način je na koji pristupa i Tonći Gaćina u dokumentarnom filmu o putovanju prenatrpanim turističkim brodom na kojem se, na pet jezika, nudi ‘nezaboravno turističko iskustvo za sve prisutne’. Igor Kuduz bavi se temom neraspoznavanja specifičnog identiteta Dubrovnika i stvaranja novog u korist nepismenih turističkih konzumenata, dok Lana Stojićević turizam predstavlja kroz maketu bloka divlje izgradnje najprisutnije i najtrajnije turističke nuspojave - fizičke deformacije prostora.
Leila Topić u predgovoru izložbe piše kako je ovu temu odabrala kad smo strahovali od kulturoloških i ekoloških problema koje nam donosi masovni turizam. Unatoč krizi uzrokovanom epidemijom i strahu od zaraze, u Hrvatskoj je od početka godine do sad ostvareno 33,6 milijuna noćenja, što govori u prilog tezi da smo ovisničko društvo koje karte polaže na turizam, čije postavke još nije spremno revidirati.
Izložba, postavljena u svečanom prostoru Istarske sabornice, potpunim ogoljavanjem slabosti stihijskog turizma želi mu stati na kraj i pozvati na onaj koji uvažava kulturu i identitet građana.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
