Kroz dugu povijest čovječanstva konji su bili nezamjenljivi pomagači ljudima. Uz njih se oralo i lovilo, ratovalo i putovalo, gradilo i trgovalo; bez njih, civilizacijski bi razvoj vjerojatno bio usporen ili bitno drugačiji. Danas, sa tehnološkim i industrijskim razvojem, njihova je uloga minorizirana, svedena uglavnom na ulogu svojevrsnih ljubimaca i 'zabavljača'. Samo se sve rjeđi ljubitelji tih plemenitih životinja, barem u našim krajevima, bore s vjetrenjačama i uzgajaju te plemenite životinje s poštovanjem i pažnjom kakvu zaslužuju. Pored puno vremena koje zahtijeva timarenje i druga svakodnevna briga o konjima, takvi se ljudi uglavnom odnose prema tim složenim četveronožnim stvorenjima kao prema ravnopravnim članovima svojih zajednica.
- Oduvijek volim konje. Oni su obilježili moje djetinjstvo: obavljali su s nama poljoprivredne radove, izvlačili drva iz šume, prevozili sijeno. Svako putovanje mojih djedova započinjalo je uprezanjem ili sedlanjem konja – kaže nam Predrag Mandić iz kordunskog Veljuna. Na svom OPG-u bavi se uzgojem konja.
- Za uzgojnu sam pasminu odabrao tzv. hrvatskog hladnokrvnjaka, jer mi se ta vrsta izdržljivih a vrlo inteligentnih životinja najviše sviđa. U mojim je štalama trenutačno 13 konja, a plan mi je, malo po malo, povećati krdo. Za sada ne razmišljam o prodaji ili zaradi, samo i dalje sve poticaje, vlastita sredstva, znanje i ljubav ulažem u konjogojstvo. Sin i ja smo kroz EU-fondove dobili 25.000 eura, koje smo uložili u nekoliko grla te nužnu opremu i alate. Posjedujemo petnaestak hektara zemlje koja uglavnom služi konjogojstvu, jer se ne mogu pomiriti s činjenicom da je konja ovdje sve manje. Prije se ni Kordun ni Banija nisu mogli zamisliti bez njih. Naši su djedovi i pradjedovi dobro znali koliko ta plemenita životinja znači za njihov opstanak – kaže Mandić.
Na Baniji i Kordunu živjelo je 1990. oko 15 hiljada konja, a sada bi svi stali u malo veći zoološki vrt, kaže veterinar Zdravko Stijepović
Želeći doznati kakva je u ovom kraju Hrvatske razvojna perspektiva po pitanju konjogojstva, obraćamo se direktoru Veterinarske stanice u Gvozdu. Zdravko Stijepović dokazani je stručnjak koji već desetljećima radi i prati uzgajivače konja u njihovu poslu.
- Samo na području ove veterinarske ispostave, u koju spadaju Lasinja, Gvozd i Topusko, bilo je oko 1990. više od 3.500 konja, a danas nema ni pedeset grla, vjerojatno tek tridesetak. Na cijeloj Baniji i na cijelom Kordunu bilo je nekoć oko 15 hiljada konja, a sada bi svi stali u malo veći zoološki vrt. – objasnio nam je Zdravko Stijepović.
Predrag Mandić, koji kroz konjogojstvo želi sačuvati i kordunašku tradiciju i ovdašnja sela od izumiranja, kaže da bi bilo nepravedno ne spomenuti doprinos njegove supruge Goranke u cijeloj toj vrijednoj priči i plemenitoj nakani. I ona poput njega želi očuvati bogatstvo zavičajne baštine, ali kroz folklor: stoga je još prije rata 1990-ih, godinama bila članica krnjačkoga KUD-a Braća Ribar, a danas je predsjednica folkloraške sekcije Prosvjetina pododbora u istom mjestu.
- Folklor je moj život, baš kao što su to konji za mog supruga; oboje tako nastojimo da važne stvari i običaji naroda ovoga kraja ne padnu u zaborav. Redovito gostujemo i igramo po cijeloj regiji, a posebno sam sretna što u Prosvjetinom KUD-u imamo puno mladosti. To znači da da naše pjesme, plesovi i nošnje neće izumrijeti. Devedesetak članova pododbora radi unutar folklorne, muzičke i dramske sekcije, a posljednji zapažen nastup imali smo sredinom siječnja, kad je ovdje u povodu 'naše' Nove godine održana srpska večer. Počev od maja, cijelo ćemo kasno proljeće i ljeto gotovo svakodnevno nastupati što po bližoj, a što daljoj okolici – tumači nam sama Goranka. Čuvajući tradiciju, krnjački ogranak Prosvjete brižno njeguje i obnavlja narodne nošnje svoje zajednice.
- Imamo vrlo dobru krojačicu u Zagrebu, koja nošnje šiva i obnavlja, a plaćamo je kad stignemo i koliko već možemo, dijelom iz uglavnom skromne Prosvjetine kase, a dijelom kroz donacije naših ljudi raspršenih po svijetu - kaže gospođa Mandić, koja je već drugi mandat zaredom predsjednica VSNM-a Slunja. Goranka je, na funkciji koju obnaša ali i osobno, dala nemali doprinos i obnovi zgrade veljunskog Mjesnog odbora. Sudjelovala je u organizaciji asfaltiranja mnogih puteva, što nerazvrstanih, što županijskih, uključena je u postavljanje rasvjete na mnoge puteve i dala je veliki doprinos u renoviranju zgrade Mjesnog ureda u Veljunu.
- U Slunju, gdje sam i gradska vijećnica iz redova SDSS-a, većinsko stanovništvo je hrvatske nacionalnosti, ali mogu reći da je suradnja unutar upravnih tijela i izvan njih na zavidnoj razini. Slunjska gradonačelnica Mirjana Puškarić ima veliko razumijevanje za našu srpsku zajednicu, pa se međusobno nadopunjujemo i pomažemo. Značajnu pomoć imamo i od SNV-a, koji nas redovito prati i podržava u radu - objasnila nam je.
Goranki i Predragu rodni je kraj toliko u srcu da sve što rade čine u znak sjećanja na svoje pretke, koji su podjednako uživali u galopu konja i u narodnim igrama. Stoga, barem u ovom dijelu Korduna, nema veće bojazni da će tradicija i običaji srpske zajednice uskoro izumrijeti; ovaj par vrijednih zanesenjaka zasigurno to neće tek tako dopustiti.
