Prije drugog i razornog potresa na Baniji 29. prosinca 2020. bila sam jedna, a nakon toga postala sam druga osoba. Slobodno me ovom prilikom nazovite Snježana, ako je već velik broj žena tijekom 1960-ih na Banovini rođeno pod tim imenom. Potresi koji su pogodili moj gradić učinili su mi život u protekle zamalo dvije godine ovisnim o antidepresivima. Cijelo to vrijeme dolazim u Vrapče jednom mjesečno na pregled, to se naziva izvanbolničkim liječenjem, pri čemu mi pomažu moja liječnica, radni terapeut (posebno u zdravim pogledima na život), zatim psiholozi u okviru individualnih i grupnih terapija, koje su bile ponešto jenjale u jeku pandemije Covida-19. Vjerujem osoblju, to je moja druga familija, puno mi pomažu da ne bih napravila nešto što ne treba. Moje dijagnoze su anksioznost i depresija.
A kako se sve zbilo? Jasno se sjećam: prvi potres, 28. prosinca u 6 sati i 28 minuta jakosti 5,0 prema Richteru, zatekao me u dvorištu. Za više od pola stoljeća života tek sam možda dvaput doživjela blaga podrhtavanja zemlje. Dok sam se pridržavala za ogradu, gledala sam ugao kuće, šokirala sam se kako je plesao lijevo-desno. A kad se zemlja smirila, ja sam postala još nemirnija, pa sam popila tabletu za smirenje. Psihijatra sam povremeno posjećivala od 1999. godine jer sam razvila anksioznost kao posljedicu rata na našem području (gotovo godinu dana provela sam kao prognanica na jednom našem otoku). Otada uzimam tablete za smirenje Misar. Ali to možeš kontrolirati, popiješ jednu ujutro i vidiš ako ti treba još jedna tijekom dana.
Na dan razornog banijskog potresa od 6,2 prema Richteru, 29. prosinca u 12 sati i 19 minuta, zatekla sam se u tramvaju u Zagrebu nakon što sam obavila liječničku pretragu. Tramvaj se zaustavio dvije stanice prije autobusnog kolodvora, otkuda sam kanila natrag za Petrinju. Sve je stalo, osim što se zemlja gibala. Zamalo sam se onesvijestila, kad je neki putnik kazao: "Bio je jak potres..." Pomogao mi je izaći iz tramvaja, nisam mu zapamtila ime. Ruka mi je drhtala dok sam na mobitelu tipkala kućni broj: uzalud, linije su pukle. Jedna gospođa, valjda je nekog uspjela dobiti, rekla je: "Ima poginulih na Baniji."
Sjela sam na kolodvorsku klupu, ljudi su prolazili, meni se činilo da stoje, poput semafora. "Jeste li dobro?" nešto kasnije uspjela sam upitati sina i supruga. Bus je bio krcat, umjesto za sat i nešto kući sam tog dana stigla nakon pet sati vožnje. Kad sad razmišljam o tome, vidim helikoptere, hitnu pomoć koja u pravilnim razmacima vozi u smjeru Zagreba, neizvjesnost; devastiranu ulicu u kojoj stanujem, mnoge porušene dimnjake, srušene zidove. No nakon poslijeratne obnove čini se da je naša kuća ipak dobro prošla. U nju nisam željela ući, bilo me je strah, unutra je sve bilo razbacano, božićni bor završio je u uglu, regal koji ne mogu ni četvorica pomaknuti došao je na pola prostorije, čaše slomljene. Kuća i ja postale smo kao dva stranca, kao oni koji se više ne vole, razumjet ćete me. Ispod jedne nadstrešnice u dvorištu naložili smo vatru. Zimske noći koje su uslijedile provodila sam spavajući u automobilu, pa sam se od hladnoće učestalo razbolijevala.
Nakon što sam nazvala svoju psihijatricu, nisam mogla ni riječi prozboriti. Samo sam plakala i plakala. Zatim sam joj rekla: "Ne osjećam se dobro, posebno nakon potresa, spavam vani, ne funkcioniram." Vjerujem da sam prije toga imala i slom živaca – lupala sam glavom o kućni zid kad bi zatreslo malo jače. A treslo je i nadalje, posebno noću, dakako, toga se svi sjećaju, svakih sat-dva. Ma da mogu, uhvatila bih za vrat taj potres i zadavila ga. Onaj huk ispod zemlje je strašan. Sva se naježim. Stalno sam time opterećena. Pa rupe koje su se otvorile u zemlji poput onih u Mečenčanima. Liječnica mi je naložila promptni dolazak u ordinaciju. U siječnju 2021. došla sam na pregled, nakon toga sam prvi put u životu dobila antidepresive, koje sada uz lijek za smirenje redovito uzimam.
Strahujući i dalje od potresa koji bi me mogao zateći u zatvorenom prostoru, u kući se nisam usudila ni istuširati; suprug mi je donosio u dvorište maramice i odjeću. Koristila sam priručni zahod u sklopu dvorišne ljetne kuhinje. U kuću nisam ušla puna dva mjeseca. Utabala sam jednu stazu u dvorištu, samo sam hodala po njoj. U gradić sam otišla četiri mjeseca nakon potresa i to uz pratnju. Uznemirivao me pogled na ruševine, na ljude u kontejnerima.
No meni se pomoglo, bez lijekova ne mogu više funkcionirati. Da nije tako, vjerojatno bih završila unutar zidova Vrapča. Ne želim ni pomisliti što bi bilo da ne uzimam terapiju. Mislim da u suprotnom ne bih s vama ni pet minuta razgovarala. Ne godi mi boraviti ondje gdje ima više ljudi. Postoje dani kad se ne osjećam dobro, pusti me onda na miru. Suprug, koji je dosta stariji od mene i koji je prošao ratište, možda razumije tu moju potrebu, možda i ne. U takvoj bezvoljnosti katkad preležim i veći dio dana. Misli me tada odvode naprijed, unazad, nepovezano, vrtim neki bespotreban film.
Kakav je to film, pitate se. Recimo, opterećuje me, iskreno, i rat u Ukrajini. Sjećam se eksplozije nuklearke u Černobilu 1986., kad sam bila trudna sa starijim sinom, bilo mi je tek nešto više od 18 godina. Kad se to dogodilo, na vijestima je bilo rečeno da je trudnicama i maloj djeci strogo zabranjeno izlaziti na otvoreno. Na kraju je ipak sve dobro prošlo, zasad.
Mislim da se svaka druga osoba muči sama sa sobom, a mnogi bi trebali uzimati terapiju. To nije nikakva sramota. Prepoznajem u drugima vlastite simptome, uspjela sam jednu kolegicu nagovoriti da ode na pregled kod psihijatra. To su one eksplozivne osobe, koje puknu na sitnice od kojih je život satkan. I ja sam takva, kad prepoznam laž, kad vidim nepravdu. Pa posao, obitelj, stanje u državi, a mi na Baniji i sami znate koliko smo siromašniji od ostatka države. Ja sam na bolovanju već tri godine, do daljnjeg, radila sam kao proizvodna radnica na normu. Razvila sam i visok tlak, probleme sa srcem. Za cijelo to vrijeme primam 1.400 kuna plus suprug dobije 3.500 kuna mirovine. Pitate se kako gledam na budućnost. Razmišljam o tome da ne bude gore od ovog, da kontroliram svoju bolest. Volim vrt, cvijeće, to me opušta. Volim svoje unuke, oni me motiviraju za dalje.
Vidite, ja sam tri dana prije prvog potresa sanjala taj isti potres. Skočila sam iz kreveta, izašla napolje, susjedi ne reagiraju, a ja bježim, i onda se probudim. Nisam nikome pričala o tome sve dok se nije dogodio potres 28. prosinca. Da sam to odmah nekome ispričala, rekli bi mi da sam luda. Ali konačno sam se vratila u svoju kuću. Teško onima koji već dvije godine stanuju u kontejnerima širom Banije. Ja sam oduvijek bila pozitivna osoba, ali tek u zadnje vrijeme ponešto više kontaktiram s ljudima. Terapija mi je pomogla, tek sada vidim, ispravila je polako moj pogled na stvari. Svakako, tu je i razumijevanje najbližih u obitelji i kolegica. Mentalne bolesti ne bi trebale biti tabu. Ali mnoge je i dalje stid pričati o svojim mentalnim problemima. Zato ću se ja i nadalje držati svojih terapeuta, potresu usprkos.
Ispovijest naše sugovornice s Banije s kojom smo razgovarali u prostorijama Klinike za psihijatriju Vrapče, a čiji će identitet iz razumljivih razloga ostati skriven, potvrđuje naša očekivanja o potresu kao mogućem okidaču za razvoj mentalnih bolesti ili za povećanje broja oboljelih.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
