Demokratska je ona zemlja u kojoj se vlast može promijeniti bez krvi. Tu redukcionističku definiciju dao je ideolog otvorenog društva, Karl Popper, još godine 1940., kad je Hitler bio na svom vrhuncu. Osamdeset godina poslije, mnogi se boje da smjena vlasti u Americi neće zadovoljiti ni taj uvjet. Smeđekošuljaši na ulicama Washingtona zaista podsjećaju na nacističke SA odrede u Njemačkoj početkom 1930-ih godina, a Donald Trump se čini spremnim na sve samo da bi ostao u Bijeloj kući. Tu, međutim, sličnost prestaje. Amerika danas nije što je bila Njemačka nekad. Ali demokracija, kao sustav, na sve je nižoj cijeni. Po tome svijet danas podsjeća na onaj iz razdoblja poslije Prvog svjetskog rata.
Tada su na Starom kontinentu postojale samo četiri republike: Švicarska, Francuska, Portugal i San Marino. Ali to ipak ne daje pravu sliku, jer je demokracija bila najrazvijenija u Ujedinjenom Kraljevstvu i skandinavskim ustavnim monarhijama. Poslije rata srušila su se četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Otomansko, a na njihovim ostacima nastao je niz novih država. Ali u njima, kao i u velikom broju starih država, demokracija nije funkcionirala. "Teško da se mogla pronaći neka država u Europi u kojoj je nakon 1918. godine prosječno trajanje kabineta bilo duže od godine dana; u Njemačkoj i Austriji bio je prosjek osam mjeseci, u Italiji pet, u Španjolskoj nakon 1931. godine manje od četiri...", piše britanski povjesničar Mark Mazower. Zašto? Odgovor nam je blizak i lako razumljiv. Zbog stranačkog egoizma, uhljebništva i nepotizma, pljačke državnog i javnog novca i, naravno, sve raširenijeg mita i korupcije. Slijedilo je zavođenje diktatura u impresivnom broju zemalja: Rusiji, Italiji, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Španjolskoj, Portugalu, Poljskoj, Austriji... Osim boljševičke Rusije, sve drugo su bile desničarske diktature. U Jugoslaviji diktaturu je uveo kralj Aleksandar I. Karađorđević, koji je 6. januara 1929. raspustio parlament, zabranio rad stranaka, ukinuo sindikate i proglasio da između njega i njegovog naroda ne treba posrednika.
Povijest je zabilježila komentar londonskog "The Timesa" iz tog vremena, u kome se kaže kako je moguće da je sustav parlamentarne vlasti koji odgovara Velikoj Britaniji prikladan vrlo malom broju drugih država. Čini se da su slično mislili i mnogi europski intelektualci, čija su imena danas dio svakog iole ozbiljnijeg općeg obrazovanja. Na primjer, Emil Cioran i Mircea Eliade pozdravili su Hitlerovu (...) "energiju mesijanskog i duhovnog totalitarizma". Umjesto liberalističkog veličanja sebičnog pojedinca, oni su predložili "duh samožrtvovanja, poslušnosti i služenja zajednici". Mazower piše: "Privrženost prema britanskom poimanju slobode bila je (u Europi) pomiješana sa sumnjom u plutokrate u gradu Londonu, čija je obrana zlatnog standarda i politike nemiješanja države u gospodarstvo osudila veliki dio kontinenta na depresiju i nije uspjela naći izlaz iz krize." Riječ je, naravno, o velikoj krizi iz 1930-ih godina.
Čak i Londonom, kao i ulicama drugih otočnih gradova, stupali su tada uniformirani pripadnici jakog britanskog fašističkog pokreta (koji je imao i svog Führera), dok je H. G. Wells poticao studente ljetne škole u Oxfordu da postanu "liberalni fašisti" ili "prosvijetljeni nacisti", koji će se "entuzijazmom i samožrtvovanjem natjecati s gorljivim pristašama diktature". Od Platona do danas brojni se intelektualci, očito, nisu oslobodili naivne vjere u nedemokratsku, ali prosvjećenu vlast, kojoj bi na čelu bili filozofi. U životu, njihovi argumenti uvijek su bili samo opravdanje za argument sile.
Zlatno doba demokracije nastupilo je poslije Drugog svjetskog rata i to pod utjecajem uvjerenja da se samo tako može spriječiti ponavljanje njegovih užasa. Razoreni militaristički Japan, koji nikad u svojoj povijesti nije bio demokratski, pretvorio je u uzornu demokraciju njegov prokurator, američki general Douglas MacArthur. I u Europi najveću demokratsku preobrazbu doživjela je poražena i razorena Njemačka. Točnije, njen zapadni dio, također pod velikim utjecajem jednog američkog generala, Georgea Marshalla, koji je kao ministar vanjskih poslova pokrenuo plan poslijeratne ekonomske obnove. To je bila osnova i za novi demokratski razvoj cijelog kontinenta, osim zemalja sovjetskog bloka. (Do godine 1948. to je bila i Jugoslavija.) Ali upravo postojanje tog bloka garantiralo je demokraciju na zapadu. Pod pritiskom stalne prijetnje s istoka čuvala se društvena ravnoteža, a ona se oslanjala na demokraciju. Taj pritisak je mnogo manje bio u obliku raketa s atomskim glavama, a mnogo više kao konkurencija kapitalizmu. Zahvaljujući tome u Europi se razvila socijalna država, dok je demokracija ušla i u poduzeća. Njemačka, Austrija, a na svoj način i Japan, ozakonili su tzv. Mitbestimmung, odnosno radničku participaciju u upravljanju. I sindikati su imali veliki utjecaj.
Sve je to počelo ubrzano nestajati nakon pada Berlinskog zida. Neki su autori već tada govorili da će se s promjenama na istoku bitno promijeniti i zapad, odnosno da bez sovjetskog bloka ni kapitalizam neće biti isti. Ali to se isprva tumačilo samo kao dosjetka, da bi se ubrzo pokazala gorka istina. Odmah je nestao Mitbestimmung, sindikati i radnička prava počeli su tonuti u zaborav pa se, na primjer, umjesto garantiranog radnog vremena počelo raditi koliko gazda kaže. Socijalna država proglašena je smetnjom razvoju. Takav kapitalizam, a ne onaj koji su mnogi s čežnjom gledali preko željezne zavjese, izvezen je na istok. Istovremeno, zapad je iskoristio privatizaciju za veliku pljačku kojoj je, kako ne bi smetalo, prilagođeno i pravosuđe, što se sve odrazilo na stanje demokracije. Britanski povjesničar Ian Kershaw kaže da je istraživanje javnog mnijenja u osam zemalja srednje i istočne Europe provedeno 1993. i 1994. pokazalo kako manje od pola građana Poljske, Rusije i Ukrajine podržava demokraciju, a samo malo više od polovice u Estoniji, Bugarskoj, Mađarskoj i Litvi. Razlog tome je, nesumnjivo, kapitalizam kakav su dobili sa zapada.
Trebalo je, međutim, da se 2008. dogodi svjetska ekonomska kriza, poput one iz 1930-ih godina, pa da i demokracija potone na ondašnju razinu. Nije Donald Trump tome uzrok. Njegova pojava na američkoj i svjetskoj političkoj sceni logična je posljedica stanja karakterističnog za sva krizna vremena. To je bujanje nacionalizma i nacionalnog egoizma, protekcionizma i ucjena, pa i započinjanje carinskih i trgovinskih ratova. Sve to sada razara čak i Europsku uniju, kojom također harače klonirani trumpovi. U takvim vremenima uvijek se bolje snalaze autokratski režimi, pa je i demokracija svedena na onu definiciju Karla Poppera, koju je dao još godine 1940., nakon što je izbjegao iz rodnog Beča. Sve je u redu ako se vlast može smijeniti bez krvi. Istina je, međutim, možda još gora od toga. Demokracija, pa i pravna država, postoje samo kao tendencija, kao društveni cilj, a ne kao dostignuto, stabilno stanje. Sve priče o modernim, pa i postmodernim vremenima spadaju u domenu umjetnosti, ali ne i društvenog razvoja. Čini se kako je Karl Marx bio u pravu s tezom da je historija klasnog društva samo prethistorija čovječanstva.
