Od tri tisuće stanovnika Općine Topusko, koliko ih živi u šesnaest naselja razbacanih oko granice Korduna i Banije, samo Milan Obradović iz Katinovca sve donedavno nije imao struje. Primanja su mu toliko mala da je mislio kako bi ga mjesečni izdatak za potrošenu energiju gurnuo u dodatnu bijedu - još veću od one u kojoj ionako jedva preživljava.
Otkako se prije 18 godina vratio iz izbjeglištva u njegovoj kući nije zasvijetlila žarulja, unatoč bezbrojnim obilaženjima različitih ureda i činovnika. No nakon gotovo dva desetljeća drugovanja sa svijećama i petrolejkama, poslije konstantnog čađenja zidova njegove kuće, i kod njega je napokon zasvijetlilo. Stoga ne čudi njegova sreća što više neće morati škiljiti pri svakom polumraku i to, pošto je već bio izgubio svaku nadu.
- Napišite da sam se ponovno rodio. Sada neka bude što biti mora, ja ću umrijeti sretan. Treba mi samo malo vremena da se priviknem na ovo svjetlo. Jučer predvečer sam po navici upalio svijeću, zaboravivši potpuno da je zasvagda gotovo sa smrdljivim voskom i parafinom. Možda će to nekome biti smiješno, no nekoliko puta na dan, čak i za sunčana vremena, palim i gasim utikač da provjerim ima li struje i je li se što, ne daj Bože, pokvarilo – tumači nam Milan Obradović. Još uvijek je u nevjerici da su mu na krov kuće postavljeni solarni paneli snage pet kilovata, što je za skromne potrebe samačkog domaćinstva posve dovoljno.
Budući da je Obradovićeva kuća na osami, daleko od najbližeg naselja i elektrovodova, opskrba strujom klasičnim načinom zahtijevala bi previsoku investiciju, uz obimne i kompleksne radove. Tako je u njegovu slučaju valjalo pribjeći manje skupom rješenju - panelima. Na dan kad je kod Milana zasvijetlila žuđena žarulja, predstavnici Vlade obilazili su novopostavljena kontejnerska naselja u Petrinji i Glini. Potpredsjednik Vlade Boris Milošević odlučio je s tim vremešnim i već teško pokretnim čovjekom podijeliti radost.
- U sklopu pilot-projekta koji su pokrenuli Fond za zaštitu okoliša RH i SNV, uz pomoć svojih terenskih aktivista koji su locirali probleme, odabrano je šestero korisnika na čijem će se primjeru najbolje pratiti u kojem bi se smjeru ovaj zahvat mogao razvijati. Pritom Fond osigurava sredstva, servis, akumulatore i sve ostalo, pa su korisnici posve oslobođeni bilo kakvih novčanih izdataka. Ovom su fazom obuhvaćena četiri domaćinstva u Bjelajcima kraj Pakraca, jedno kraj Vrginmosta i ovo ovdje, kod Milana Obradovića u Katinovcu. Pokaže li se pilot-projekt uspješnim, a osobno sam uvjeren da hoće, pokrenut ćemo mnogo širi, za puno više domaćinstava. No usporedo s time, nastavljamo sa sanacijom i obnovom elektrodistribucijske mreže svagdje gdje je ona prije postojala, a sada je još uvijek nema – pojasnio nam je pozadinu posjeta Milošević.
Vraćamo se u skromni kućerak u dubokoj katinovačkoj šumi, u kojem je sav Milanov imetak: ponešto alata, dvije-tri kante i stari čađavi štednjak. Danas jedva pokretni, 80-postotni invalid teško oštećene kralješnice, na jedvite je jade uspio ostvariti osam stotina kuna mirovine i šest stotina kuna invalidnine. Od tolikog novca mu valja preživjeti u osami bez pitke vode u kući, bez telefonske veze, susjeda i prijatelja koji bi mu mogli priskočiti kad zagusti. Društvo mu prave tek veprovi i ostale divlje zvijeri.
- Iz izbjeglištva sam se vratio 2004. i u selu pronašao tek zgarište kuće koju je podigao moj djed, a u kojoj smo se rodili moj otac i ja. Država mi je u sklopu obnove vrlo brzo sagradila drvenu kućicu, u koju sam još brže uselio. Doduše, nije bilo u njoj ni struje ni vode, ali sve sam nekako mislio da će i to uskoro doći na red. Međutim, evo, morao sam čekati struju sve do sada, a vodu i dalje vučem iz bunara kraj jedne napuštene kuće. To što nisam imao struje, odnijelo mi je sigurno pola života: nisam mogao spremiti nikakve zalihe hrane za zimu, a ljeto da i ne spominjem. Sve što se ne pohrani na hladno odmah se pokvari; tokom zime, prozor ipak nekako glumi frižider. Osim toga, morao sam ići rano na spavanje i ustajati tek nakon svitanja. Sada se to promijenilo, no nekoliko ću svijeća ipak sačuvati, zlu ne trebalo – pripovijeda nam domaćin.
Do prve trgovine Obradoviću treba gotovo deset kilometara, a put do nje je punom trećinom toliko blatnjav da bi i sportaš mogao imati problema pregaziti ga, nekmoli čovjek u godinama s ozbiljnim zdravstvenim tegobama. Nažalost, i mogućnost da se vozilo Hitne pomoći probije do praga Milanove kuće je nikakva, odnosno ravna nuli. Kad bismo bili sarkastični, podsjetili bismo na to da je ionako nema čime nazvati – u okolici, jednostavno, nema signala ni za žične ni za bežične telekomunikacijske uređaje.
- Mogao sam i ja ostati u Srbiji, ali nešto me vuklo rodnom ognjištu na mojoj Baniji. Rastužio sam se, doduše, kada sam vidio zgarište djedovine, ali sam sada zadovoljan i u ovoj, na brzaka sklepanoj kućici. Svemu sam se prilagodio, čak i nedostatku vode i struje, samo na početku, kad mi još nisu isplaćivali invalidsku penziju, nikako nisam mogao rastegnuti tadašnjih šesto kuna mirovine na cijeli mjesec. Raspolagao sam s dvadeset kuna dnevno, pa ako bih kupio kruh, ostali bi mi tek za malo salame. A kad bi koja kuna nekim čudom preostala, našlo bi se za kakvu konzervicu ili malo mlijeka. Kad sam ostvario invalidninu, postalo je mrvicu lakše, a sada, sa ovim panelima, sve postaje druga priča: počinjem ponovno živjeti i osjećam se bogatim kao nikada do sada – zaključio je razgovor naš rijetko skromni sugovornik.
