Na članak "Dika i vladika" koji sam napisao za izdanje Novosti 15. srpnja u broju 1178., gorljivo je reagirao Drago Pilsel na svom portalu Autograf. On tako nalazi da izmišljam i hračkam i podmećem patrijarhu SPC-a Porfiriju, plus da neznalački kritiziram biografiju i ostavštinu vladike Nikolaja Velimirovića, sveca iste religijske organizacije. Ujedno poziva predsjednika SNV-a Milorada Pupovca, predstavnika izdavača ovih novina, da intervenira u njihovu uredničku praksu. Pupovac je označen kao "stručnjak", "profesor" i "mudar", valjda zato da bi ga se bolje upozorilo kako sve ovo "postaje zbunjujuće", pa ipak "ne bi smio prešutjeti" jer "zaista ima ozbiljan problem". Na jednome mjestu Pilsel koristi i sinergijski zaziv s duplim vokativom: "(...) Bože dragi, profesore Pupovče" itd.
Porfirije Perić u istom tekstu biva, među ostalim, nazvan "moj i Pupovčev prijatelj", a sličan intimističko-privatizacijski ton spram ove problematike zadržan je do kraja. Mene pak Drago Pilsel oslovljava pokroviteljski te čak sjemeništarski vrckavo "Lasiću, momče", čime su uloge po njemu konačno podijeljene, i ostaje mi tek da primjereno momački, u svojima i dalje nježnim pedesetima, dopunim zaostale praznine u javnom prostoru. Moj samozvani patron se prvi put u jednoj sličnoj situaciji oglasio lani, povodom komentara "Oklopno pravoslavlje" Viktora Ivančića. "Kako god bilo, nisam pozvan da rješavam unutarnje dileme SNV-a kao izdavača ili redakcije Novosti", zaključio je Pilsel, ali je u međuvremenu, kako god ne bilo, očito spoznao tu i takvu pozvanost. Onda, da vidimo kako sam ga nadahnuo ili bar isprovocirao na taj politički egzorcizam, ako zanemarimo najnedotupavnije teze poput one da se u Novostima "negira ljudskost i pravo na slobodu vjere patrijarha Porfirija".
Prvo, zamjera mi se pogrešno citiranje potonjeg iz vidovdanske mu besjede o Velimiroviću, mada nije posrijedi krucijalan detalj – koliko je vremena budući svetac proveo u koncentracionom logoru Dachau, a koliko u internaciji po manastirima u Srbiji. Porfiriju sam predbacio zbog lakirovke Nikolajeva žitija, koji čin daleko nadilazi (ne)preciznost oko pukog omjera vladikina boravka u logoru i otadžbinskoj internaciji. Kad bi suština njegova političkog i historijskog traga bila sadržana pretežno u pitanju je li iz Dachaua pušten nakon dva mjeseca ili četiri godine, lako bismo se usuglasili. I vratit ću se ovdje još na Nikolaja Velimirovića u interpretaciji dvojca Perić-Pilsel, ali ne prije nego što zaokružim malko širi kontekst.
Autografov urednik i polemičar citira na početku svog osvrta tri mjesta iz mog članka, sve u upravnom govoru, ukupno devet riječi, ali meni su izgledale nekako strane. Nije se čuditi: pogrešno su prenesena sva tri citata, te su im dodane dvije riječi koje tekst "Dika i vladika" uopće ne sadrži. Nema veze, pristao bih i na značenje koje mi je time pripisano, e da se ne bismo obojica prenemagala oko finesa, premda sve to izgleda više kao prepisano iz doturenih mu nečijih bilješki. A meni zatim popuje da pažljivije istražim SPC-ove portale i televizije, pa ću tamo naći izvorne riječi patrijarhove. Samo kad ne bih već znao o Pilselovoj relativizaciji crkvenih medija, u kontrastu s apsolutističkim pristupom nadležnostima u onima svjetovnim.
U jednom nedavnom istupu napao je RF-ovca Ivana Cingela, suradnika portala Peščanik, (i) zbog doslovnog poimanja službenog Instagram-profila Porfirijeva kao autentičnog njegova komunikacijskog kanala. Nudeći se usrdno za medijskog suradnika SPC-u, Pilsel tom zgodom podrobno opisuje razne nezgodne tehničke i organizacijske alibi-mane crkvenog sustava informiranja. No tamošnjem predstavniku izdavača, svom prijatelju, neće poručiti da "ne bi smio prešutjeti" ono što navodno skrive autori iz te kuće.
Ne, jer oni ili on su tad objavili, ili je objavio, prijetnju direktorima škola u Srbiji koji pružaju otpor vjeronauku. Da ne ulazimo u taj predmet ispočetka, ono što je u Pilselovu slučaju bitno jest činjenica da okosnicu svoje argumentacije inače zasniva na diplomi teologa i religiologa, a za tim poseže najviše u tematiziranju Nikolaja Velimirovića. Tako ne pokušava diskvalificirati samo mene i druge medijske autore, nego i povjesničara Milana Radanovića kojeg citiram u članku o vladiki i patrijarhu.
A to je ono drugo na što sam se maločas obavezao vratiti: moment u kojem Pilsel razotkriva sebe i SPC pri šurovanju s desničarima svake fele. Svu je strategiju pritom sažeo u odiozno izmotavanje s redizajniranjem ljotićevskog fašista Velimirovića u obličje uzornog humanista, a za krunski dokaz odrecitirao čitavu jednu njegovu molitvu. I dok po njemu klir smije kombinirati apstraktnu vjeru u Krista s konkretnim istrebljenjem npr. Židova, mi ostali tobože nemamo znanja da o tome ni politički sudimo.
Štoviše, lijepi nam se etiketa komunističko-propagandistička, sad meni lično, što baš i nije stigma od koje bih lomio noge u bijegu, ali je indikativna za temu. Kad te popovi i njihovi prirepci žele ocrniti, misle da je dovoljno posegnuti za usporedbom s povijesnim (jugo)komunistima. To im je ultimativna optužba, malne kletva, i to je ono što Velimirovića i Perića i Pilsela spaja jače nego čavli Isusa i križ. Tako aktivno ucjenjuju ova nekoć sekularna društva, za školstvo podvrgnuto katehezi i novinarstvo bogoslovlju. Nisam to izgubio iz vida kad sam u onome članku apelirao na crkvene pojce i čtece da pojasne te delikatne pozicije svoje institucije. Ipak, nisam očekivao da će se umjesto njih tako paušalno i šlampavo angažirati jedan križarski dobošar-trećepozivac.
