Prije točno pet godina predstavnik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj, rabin Luciano Moše Prelević, odlučio je bojkotirati sjednice Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja pod ingerencijom Ministarstva hrvatskih branitelja. Obrazlažući razloge za bojkot tijela čiji je bio član, Prelević je Novostima izjavio da se Povjerenstvo bavi samo ‘komunističkim zločinima’ i da je jedan od ciljeva njihova rada osuda komunističkog režima, što je po njegovom mišljenju preopširno i ne govori ništa, dok ‘u žrtve spadaju i vojnici NDH koji se nisu predali, i poslijeratni ustaški križari i teroristi, pri čemu ne znamo je li riječ o zločinu ili poginulima u borbi, je li bilo kakvog suđenja ili nije’. Prelevićev komentar o radu Povjerenstva iz kojeg je u međuvremenu istupio može se bez ikakve korekcije primijeniti na prošlotjednu državnu komemoraciju za 294 tijela koja su pokopana u Gračanima. Nakon što je spomenuto Povjerenstvo godinama nadgledalo pretraživanje 11 tisuća metara kvadratnih, na tome su području ekshumirani ostaci tristotinjak stradalnika. Iako okarakterizirane kao žrtve zločinačkog karaktera komunističkog sustava, nijedna osoba nije identificirana, niti je to, po svemu sudeći, bila namjera hrvatske vlade. Tek je spomenuto da su na brojnim kosturima pronašli prostrijelne rane koje sugeriraju likvidaciju. Suprotno tome, raspoloživi povijesni izvori kazuju da je Republika Hrvatska opet dobrim dijelom odala počast ustašama, a možda i nacistima, koji su poginuli u sukobu s partizanima ili su likvidirani nakon zarobljavanja.
Iako su posmrtni ostaci okarakterizirani kao tijela žrtava zločinačkog karaktera komunističkog sustava, nijedna osoba nije identificirana, niti je to, po svemu sudeći, bila namjera Vlade
Kao jedini izvor informacija za okolnosti stradanja pokopanih, ministarstvo Tome Medveda je na svojim stranicama navelo ‘zapise gospodina Miroslava Haramije’, prema kojima se ‘u masovnim i pojedinačnim grobištima na području Gračana nalazi 738 osoba ubijenih u svibnju 1945. godine’. Lokalne oslobodilačke vlasti zadužile su u navedenom razdoblju Haramiju da nadgleda zakapanje i dezinfekciju neidentificiranih leševa, od kojih je prijetila zaraza i zagađenje pitke vode. U izvještaju koji je napisao krajem svibnja ‘45. navedeno je ukupno 806 stradalnika, od čega 23 ‘domaćih ljudi koji su stradali od ustaške ruke’. Pokapanja su pokrenuta 10. svibnja 1945., ‘nakon što je svršila borba između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena’.
Od 8. do 10. svibnja na tome se području vodila dvodnevna borba između partizana i ustaša te Nijemaca koji su bježali iz Zagreba. Povlačeći se u koloni, ušli su u žestok sukob s partizanskim jedinicama na području Bukovačke ceste, Markuševca i Gračana, zagrebačkih naselja koja se nalaze na obroncima Medvednice. U srazu nekoliko tisuća Nijemaca i ustaša s jedne te partizana s druge strane, bitka se vodila i nakon što je Njemačka proglasila kapitulaciju. Iako konačna brojka stradalih nije poznata, partizanska izvješća iz toga vremena i kasnija proustaška literatura podudaraju se u opisu epiloga. Nazivaju ga ‘krvavim’ i ‘brutalnim’, spominjući više stotina ubijenih, ponajviše u redovima okupatora.
‘Naši su razbili ovu neprijateljsku kolonu tako da se neprijatelj uz ogromne gubitke raspršio po šumama’, stoji u jednom partizanskom izvještaju. Nakon završetka sukoba, 11. svibnja, štab 6. proleterske divizije Nikola Tesla obavijestio je o predaji njemačke 42. pješadijske divizije (oko tri tisuće ljudi), dok su se ‘ustaške jedinice odbile predati, te da se nalaze u šumi Medvednica’. Brigadama je stoga naređeno čišćenje Medvednice, pa tako i opisanog područja. Nisu pritom skrivali okrutne metode. ‘U tim obračunima, koji su bili surovi i beskompromisni, razume se, naše su jedinice pretrpele osetne gubitke. Pored 370 ranjenika, imali smo 78 mrtvih’, stoji u jednom izvješću.
Ovo je dakle historijski kontekst nedavne gračanske komemoracije palim žrtvama ‘totalitarnih režima’, među kojima se, po svemu sudeći, nalaze i ustaše, a vjerojatno i nacisti, koji su stradali u ratnim sukobima ili likvidacijama. Većinu lokacija iz kojih su ekshumirana tijela što su prošlog tjedna sahranjena u Gračanima još je 1945. godine u svom izvještaju naveo Miroslav Haramija. Komentirajući njegov izvještaj o 806 pokopanih stradalnika, povjesničar Ivo Goldstein u knjizi ‘Zagreb 1941. – 1945.’ navodi da se ‘po svemu sudeći radi o pripadnicima oružanih snaga NDH i Nijemcima te pripadnicima JA poginulima u okršajima 9. svibnja i kasnijih dana na obroncima Medvednice’. ‘Oni koji su tih dana stradali u ‘obračunu s narodnim neprijateljem’ u načelu su bili pokapani od strane jedinica koje su vršile likvidacije’, piše Goldstein, koji je u izjavi za Novosti kazao da nedavna komemoracija u Gračanima više nije pitanje revizije prošlosti po kojoj će ustaše postati dobri momci, nego da se radi o običnom falsifikatu. ‘Bitka u kojoj su pogibali i partizani i ustaše pretvara se u priču o navodnim komunističkim zločinima – kao da su raspomamljeni jugopartizani natjeravali nevine Hrvate. A zapravo se radi o tome da su oslobodioci Zagreba natjeravali ustaške jedinice pod vodstvom ustaškog monstruma Rafaela Bobana. U grobnicama koje su otkrivene očigledno su pokapani zajedno i ustaše i partizani. Vjerojatno su u njih pokapani i civili koje su ustaše ubijali dok su se povlačili. Moguće je i da su neki ustaše bili streljani po zarobljavanju. Ne možemo, međutim, znati koliko je točno bilo jednih, drugih i trećih žrtava, ali nema nikakve vjerodostojne informacije da su na gračanski prostor dovođeni ljudi iz različitih zagrebačkih zatvora na likvidacije’, veli Goldstein.
Tijekom devedesetih Haramija je kao autor izvješća o pokopanim leševima promijenio priču, tvrdeći da se dijelom radi o ranjenim ustašama iz bolnice Brestovac koje su partizani likvidirali. U razgovoru s Milanom Marušićem, tadašnjim članom Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća pri Hrvatskom saboru, 1997. godine naveo je da bi 40 tijela pokopanih na lokaciji Obernjak ‘mogli biti’ ustaški pacijenti iz bolnice Brestovac. Da je bilo likvidacija ranjenika iz Brestovca po dolasku jedinica JA piše i Ivo Goldstein. Dodaje, međutim, i da je preko neprijateljske strane u sukobe bio uključen dio bolesnika i osoblje iste bolnice, koji su likvidirani od strane ustaških jedinica u povlačenju.
Bitka u kojoj su pogibali i partizani i ustaše pretvara se u priču o navodnim komunističkim zločinima, kao da su raspomamljeni jugopartizani natjeravali nevine Hrvate. A zapravo su oslobodioci Zagreba natjeravali ustaške jedinice – govori Ivo Goldstein
Suprotno tome, u desničarskoj literaturi žrtvoslovnih historičara, koju predvodi spomenuti Marušić, onih 806 stradalnika najvećim su dijelom žrtve višednevnih surovih partizanskih likvidacija nakon završetka oružanih okršaja. Tako se u jednoj od njegovih knjiga, osim pobijenih ranjenika iz bolnice, navode mještani koji su bili u ustašama, zatim pitomci Domobranske vojne škole i pripadnici Časne radne službe. Marušić ponekad barata brojkom od 220 nacista, ustaša i civila koji su poginuli u ratnom sukobu od 8. do 10. svibnja, dok na drugom mjestu kaže da se radi o ‘243 života pripadnika HOS-a i civila’ koji su stradali u jednodnevnoj ‘gračanskoj bitki’. U drugoj žrtvoslovnoj publikaciji navodi se da je jedan svjedok, inače domobran koji se vraćao iz šume, u Gračanima na samo jednom mjestu vidio ‘dvjestotinjak’ leševa ustaša i nacista koji su izravna posljedica ratnih sukoba. To je, ukratko, broj ljudi koje lokalni povjesničari desne provenijencije atribuiraju ratnom stradanju i ekshumiranim grobnicama oko Gračana, premda se bitka odvijala na puno većem području. Za sve navedeno, međutim, ne pružaju se konkretni ili vjerodostojni dokazi. Na trećem mjestu, u knjizi ‘Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj’, čiji naslov sugerira jasnu ideološku pozadinu autora, stoji da je ‘riječ o hrvatskim i njemačkim vojnicima poginulim u borbi s JA ili ubijenim nakon zarobljavanja i o civilima ubijenim od strane JA ili, pak, o životinjskim strvinama’.
S obzirom na rezultate recentnog medicinskog vještačenja, kojima se pokazalo da je dio pokopanih pojedinaca bio maloljetan kad su likvidirani, moguće je da se jednim dijelom doista radi o nevinim žrtvama zločina. Problem je, međutim, što su završili u zajedničkoj grobnici sa stradalnicima o kojima se ništa ne zna, iako je izvjesno da se radi o okupatorima i kvislinzima koji su poginuli u ratnom sukobu.
To nije spriječilo državni vrh da ostatke 294 osobe u cijelosti proglasi žrtvama ‘zločinačkog karaktera komunističkog sustava’ (Gordan Jandroković), odnosno žrtvama komunizma koji se ‘u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma’ (Kolinda Grabar-Kitarović).
U nizu izjava državnih funkcionera i institucija jedna rečenica, objavljena na službenim stranicama Ministarstva hrvatskih branitelja, prednjači u razotkrivanju ideološkog fundamenta službene hrvatske politike kada je riječ o kulturi sjećanja. Povodom iste komemoracije, u službenom priopćenju je navedeno i da je život mnogih, pa tako i pokopanih u Gračanima, ‘ugašen isključivo zbog ljubavi i borbe za ideologiju koja je tada bila u suprotnosti s ideologijom vladajućih’. Tako je činu odavanja počasti ubijenima dodana otvorena apologija ideologije koja je zasnovana na fizičkom uništenju ljudi drugačije vjere, rase i etničke pripadnosti.
Zadnjih nekoliko godina ovakav narativ postao je standard kada je riječ o pokapanju žrtava ‘komunističkog totalitarizma’ uz državno pokroviteljstvo. Tijekom prošlogodišnje komemoracije na kojoj je uz vojne počasti pokopano 55 ekshumiranih tijela u Vagancu, najvećim dijelom likvidiranih ustaša, izaslanica predsjednice Silvana Oruč Ivoš kazala je da su ubijeni samo zato što su bili domoljubi. Povodom druge prošlogodišnje komemoracije ubijenim ustašama, ovaj put kod Lepoglave, izaslanik predsjednice Zdenko Jakop nazvao ih je ‘nevinim žrtvama’, dok im je ministar Medved imputirao odgovornost za današnje demokratske stečevine, ističući da aktualnu ‘slobodu dugujemo svim hrabrim domoljubima koji su za nju ginuli kroz našu bremenitu povijest’.
Ne čudi stoga izjava Lucijana Prelevića s početka teksta i njegovo istupanje iz Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, tijela koje je zaduženo za pronalazak i adekvatno tumačenje masovnih grobnica. ‘Riječ je o tijelu u stilu onog povjerenstva za pozdrav ‘Za dom spremni’, dakle još jednom pokušaju povijesnog revizionizma. Mi takvim projektima nećemo držati štangu’, rekao je Novostima prije nekoliko mjeseci predsjednik Koordinacije židovskih općina Ognjen Kraus. Iz istog razloga odstupio je i Ernest Hercog, predstavnik Židovske vjerske zajednice Bet Israel.
Predstavnik Srpske pravoslavne crkve bio je tek na prvoj osnivačkoj sjednici tijela, a u radu ne sudjeluje ni predstavnik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Redovni su zato pojedinci poput predstavnika otvoreno proustaške organizacije Hrvatski domobran, zatim predstavnika Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatskog instituta za povijest, HAZU-a, HHO-a i niza ministarstava. Među njima se nalazi i član Saveza antifašističkih boraca i antifašista, organizacije koja je zbog rada Povjerenstva u zadnje dvije godine ministru Medvedu uputila nekoliko oštro intoniranih dopisa. Usprotivili su se, među ostalim, neprestanom demoniziranju komunizma i Jugoslavije. U pismu iz ožujka 2019. izrazili su i zabrinutost što ‘sadašnje hrvatske vlasti danas daleko više poštuju i favoriziraju pripadnike i suradnike nacifašističkog okupatora, posebno ustaša, u čemu sudjeluje i samo Ministarstvo hrvatskih branitelja i ovo Povjerenstvo, financiranjem grandioznih pokopa ustaške vojnice, uz najviše državne i vojne počasti’.
