Malo što tako dobro ilustrira hrvatsko civilizacijsko propadanje kao činjenica da je predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković trojici svojih ministara povjerio ponižavajući zadatak da u tajnim pregovorima – koje branitelji, inače, ne snimaju i ne puštaju u medije, kao što su snimili i pustili onaj sastanak sa Zoranom Milanovićem prije godinu dana – uvjere predstavnike Saveza udruga HOS-a i njihove mentore da mirno odnesu iz Jasenovca spomen-ploču jedanaestorici svojih poginulih suboraca, pa da je postave u bilo kojem drugom mjestu koje se ne zove Jasenovac, spominje se obližnja Novska, ili da s nje uklone ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ koji je sastavni dio HOS-ovog legalnog grba: ploča se, kao što je poznato, nalazi na mjestu gdje je tokom Drugog svjetskog rata bilo zapovjedništvo ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Tek ako HOS-ovci ne pristanu sami odnijeti ili promijeniti ploču, skinut će je policija, iako je to scenarij za koji se svi u HDZ-u i Vladi nadaju da će biti izbjegnut.
Zatočen svojim unutarstranačkim strahovima od desnijih od sebe, pri čemu bojazan nije ograničena samo na stranku, te sitnim interesnim računicama i iracionalnim ličnim kompleksima kad je riječ o Domovinskom ratu, premijer Plenković ne želi vidjeti suštinu situacije koju je proizveo u nepunih godinu dana svoje vladavine
Plenkovićev plan – a ovaj tekst zaključujemo u srijedu kasno poslijepodne – sastoji se u tome da se koalicijske partnere, SDSS i HNS, do daljnjega primiri doslovnim i reduciranim shvaćanjem dogovora o uklanjanju pozdrava ‘Za dom spremni’ iz javnog prostora. Prema tom shvaćanju, u prvoj fazi ustaški pozdrav koji je u Domovinskom ratu preuzela stranačka milicija Hrvatske stranke prava – kasnije uklopljena u regularnu Hrvatsku vojsku – nestao bi samo iz Jasenovca, što bi se predstavilo kao izraz pijeteta prema ondje pobijenim desecima hiljada nedužnih Srba, Židova, Roma i Hrvata-antifašista, dok bi u ostatku Hrvatske braniteljske ploče s rečenim usklikom i dalje bile legalne: bile bi legalne barem dok se bojažljivi premijer ne domogne kakvog-takvog paraznanstvenog temelja za eventualnu akciju širih razmjera koja bi, naravno, bila popraćena dodatnim obračunom s ‘drugim totalitarizmom’, što je uostalom bio i smisao osnivanja Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti. SDSS i HNS pristat će na Plenkovićev oprezni hodogram i na svaku od tri opcije kad je riječ o sudbini ploče iz Jasenovca, jer im je – kao i Plenkoviću – veoma važno izbjeći izvanredne izbore, s tim da je SDSS-u, kako neslužbeno doznajemo, najmanje mio scenarij po kojem bi ista ta ploča bila samo fizički premještena u neko od obližnjih mjesta.
‘SDSS je stvari postavio tako da je rješavanje problema jasenovačke ploče, na ovaj ili onaj način, preduvjet ili nulta točka za nastavak koalicijske suradnje i za otvaranje ozbiljnog unutrašnjeg razgovora o čitavom sklopu ideoloških pitanja koja opterećuju naše društvo. U tom smislu, sigurno će se otvoriti dijalog i o premijerovom vijeću za suočavanje s nedemokratskom prošlošću, jer se unutar koalicije dosad ni na koji način nije tematiziralo to vijeće i njegov rad, kao ni to kakav će biti status zaključaka tog tijela, kad ti zaključci jednom budu napisani - kaže naš sugovornik blizak vladajućoj koaliciji. Prema našim informacijama, ni HDZ-ovi saveznici u vlasti ni itko drugi, izuzev premijera i njegovog najužeg suradničkog kruga, nije precizno upućen u to što radi vijeće koje predvodi akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU, i dokle su dospjeli u sagledavanju štetnih društvenih posljedica nacifašizma, odnosno ustaštva, i jugoslavenskog komunizma, ali nema sumnje da je intencija stvaranje ravnoteže između dvaju totalitarnih zala.
Zatočen svojim unutarstranačkim strahovima od desnijih od sebe, pri čemu bojazan nije ograničena samo na stranku, te sitnim interesnim računicama i iracionalnim ličnim kompleksima kad je riječ o Domovinskom ratu, premijer Plenković ne želi vidjeti širu sliku i suštinu situacije koju je proizveo u ovih nepunih godinu dana svoje vladavine, a suština je u tome da je promijenjeno ime zagrebačkom trgu koji je nosio ime Josipa Broza Tita, dok u Jasenovcu stoji ploča na kojoj se ponosno koči ‘Za dom spremni’, ploča koju se pokušava maknuti besramnim ministarskim umiljavanjem braniteljskim pregovaračima. Takva situacija nije se dogodila za vrijeme vladajućeg ideološkog mahnitanja Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića, već, eto, za vrijeme umjerenog i umivenog Plenkovića i sudjelovanja HNS-a i SDSS-a u koaliciji na vlasti, dok se personalni kontinuitet službene relativizacije ustaštva pojavljuje u liku i djelu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja se u ponedjeljak ponovo oglasila izlizanom krivotvorinom čiji je smisao u nastavku zamagljivanja slike o neoustaškim devijacijama hrvatskog društva. ‘’Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran u vrijeme ustaških dana’, kazala je predsjednica, a dva su razloga zbog kojih je to (opet) kazala.
Hoće li oko svake nove postavljene ploče s legalnim hos-ovim grbom izbijati kriza vlasti? Hoće li se oko svake nove ploče voditi pregovori s braniteljskim organizacijama?
Prvi je u tome što se Grabar Kitarović u ambiciji da osvoji i drugi mandat na Pantovčaku nikako ne želi zamjeriti onom dijelu svog biračkog tijela kojem je ‘Za dom spremni’ prirastao srcu i koji u njemu vidi esenciju pravog hrvatstva, bez obzira kakve to posljedice izazivalo u društvu i što to značilo za međunarodni položaj i ugled Hrvatske. Riječ je uglavnom o HDZ-ovom biračkom tijelu, pa otud i Plenkovićev kontraproduktivni politički hod po jajima kad je riječ o rečenoj ustaškoj krilatici. Drugi razlog je predsjedničina sve otvorenija netrpeljivost prema predsjedniku Vlade, pri čemu je netrpeljivost obostrana: predsjedničina je žarka želja da se premijeru što više zakomplicira situacija s jasenovačkom spomen-pločom, kao i sa svime drugim što mu se može zakomplicirati, a najnoviji motiv za podmetanje noge premijeru pronašla je u tome što je morala odustati od putovanja na početak jesenskog zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku sredinom rujna, s obzirom da je Plenković odlučio putovati u New York i da je proglasio sebe šefom hrvatske delegacije. Kolinda Grabar Kitarović htjela je i unatoč tome putovati u New York sve dok je konačno nisu uspjeli uvjeriti da diplomatski protokol ne poznaje situaciju u kojoj je predsjednica države samo članica izaslanstva, a ne i njegova šefica.
Kao što Grabar Kitarović nije sposobna vidjeti štetu koju emitira sitnošićardžijskim izmišljanjem da je ‘Za dom spremni’ postojalo prije Nezavisne Države Hrvatske i Ante Pavelića, Plenković ne vidi, jer mu se ne sviđa vidjeti, da će limitiranje zabrane ustaškog pozdrava isključivo na jasenovačko područje, odnosno smišljanje fiškalskih trikova da se kratkoročno odobrovolji međunarodne političke moćnike i domaće koalicijske partnere, samo proizvesti mogućnost da HOS-ove ploče s ustaškim pozdravom počnu nicati širom zemlje, pa i na onim lokacijama koje su, također, obilježene ustaškim zločinom u Drugom svjetskom ratu, a takvih lokacija, mimo Jasenovca, nažalost nije malo.
Hoće li oko svake nove postavljene ploče s legalnim HOS-ovim grbom izbijati kriza vlasti? Hoće li se oko svake nove ploče voditi pregovori s braniteljskim organizacijama, i tako sve dok premijerovo vijeće za suočavanje s prošlošću ne donese pravorijek, to jest dok taj pravorijek ne bude pretočen u zakonska rješenja, a to se teško može dogoditi u manje od godine dana? Ta godina bit će razdoblje društvene napetosti i ponižavanja antifašizma, a Plenković i HDZ, kao i u aktualnom slučaju jasenovačke ploče, diskretno će pustiti da se svaki potez koji se ne bude sviđao radikalnijem krilu veteranske i ultrakonzervativne scene prikaže kao ucjena ili zanovijetanje predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, a HDZ na to mora pristati u zamjenu za konzumiranje vlasti. Pupovac je valjda svjestan da sudjelovanje u ovakvom vladajućem savezu znači i tu vrstu udaraca, ali odgovornost predsjednika Vlade podrazumijeva i preuzimanje udaraca za politiku koju provodi, a ne skretanje nacionalističkog gnjeva prema slabijima i utoliko lakšim metama svakovrsnog iživljavanja.
