Nakon što je prošle subote u centru Zagreba, ispred ureda Srpskog narodnog vijeća i redakcije Novosti, predsjednik proustaške Autohtone hrvatske stranke prava Dražen Keleminec uz odobravanje dvadesetak pristaša zapalio primjerak tjednika Novosti, uslijedio je već poznati val minoriziranja i prešućivanja fašističkog divljanja.
On je, uostalom, premijer koji devet mjeseci nije bio u stanju na pozadini svoje politike obaviti ni najobičniju ličnu higijenu – obrisati ustaško govno u Jasenovcu
‘Riječ je o marginalnoj stranci koja već dugi niz godina ima takvu vrstu protesta. Ne bih se uopće posebno na to obazirao. Hrvatska je pravna država, mislim da je i policija reagirala. Prema tome, to pitanje nije relevantno’, rekao je premijer Andrej Plenković, vjerojatno nesvjestan da prva rečenica njegovog komentara znači da država čijom Vladom on danas predsjeda Keleminčevo nasilništvo prema manjinama već dugi niz godina tolerira, a izostankom ozbiljnijih sankcija i jasnih političkih osuda zapravo i osmjeljuje.
Zbog ljudi poput Plenkovića, koji s desničarskim ekstremizmom politički kalkuliraju ili pred njime zabijaju glavu u pijesak, otvoreni i prikriveni nositelji fašizacije hrvatskog društva već dugi niz godina, da još jednom spomenemo tu Plenkovićevu vremensku procjenu, probijaju se s margine u politički mejnstrim, osvajaju prostor u javnosti, okupiraju institucije i zauzimaju visoke funkcije u Plenkovićevoj stranci i državnom aparatu, odakle, poput Plenkovićevog stranačkog zamjenika i saborskog potpredsjednika Milijana Brkića, svako malo odašilju poruke netolerancije kojima ohrabruju nacionalističku pješadiju. Zbog samoga sebe i ljudi koji su se na vlasti tako ponašali prije njega, Andrej Plenković danas uvažava pobornike ustaštva kao dostojne političke sugovornike, šaljući postavljačima ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu čak tri svoja ministra na pregovore. Zbog takvih je ljudi na vlasti jedan zadrti fašist kakav je Marko Skejo, čovjek koji od početka devedesetih dosljedno propagira poglavnika i zločinačku NDH, od političkog marginalca postao dostojan sugovornik hrvatskih vlasti.
I kako je onda Keleminec marginalna strana na političkoj sceni, kako ga definira Plenković, kada njegovi ministri istovremeno pregovaraju s Keleminčevim istomišljenicima, hodajući pritom po jajima, strepeći od njihove političke moći? Jedini marginalac u cijeloj priči je, čini se, sam Andrej Plenković, čovjek koji je sebe i svoju funkciju predsjednika Vlade svojim zabijanjem glave u pijesak učinio nevažnima. On je čovjek koji nema hrabrosti osuditi fašističko divljanje u centru Zagreba, koji nema snage poslati jasne političke poruke kojima će obeshrabriti nasilnike što prijete jednoj nacionalnoj manjini i koji nije spreman jamčiti sigurnost njenim pripadnicima, građanima zemlje koju je izabran da vodi. On je, uostalom, premijer koji devet mjeseci nije bio u stanju na pozadini svoje politike obaviti ni najobičniju ličnu higijenu – obrisati ustaško govno u Jasenovcu.
Kroz Plenkovićev ‘dugi niz godina’ Dražen Keleminec, jedan od kaplara ekstremističke pješadije, širio je mržnju prema hrvatskim Srbima, njihovim političkim predstavnicima i organizacijama te dugo bio usamljeni redikul koji je tražio zabranu ovog tjednika, da bi iz godine u godinu okupljao sve veću sljedbu istomišljenika, među kojima će oni s najvećim političkim zaleđem baš u Plenkovićevom mandatu pokrenuti sustavnu i glasnu kampanju za gašenje Novosti. Toliko se, naime, fašizirala Hrvatska, da sada preciziramo taj Plenkovićev ‘dugi niz godina’, od kada je Keleminec 2010. godine prvi put palio primjerke Novosti ispred redakcije ovog lista. ‘Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime svetim da ću zapaliti svaki primjerak srpskog tjednika i braniti narod od njihovih laži’, glasila je prisega koju je tom prilikom izgovarala skupina od pedesetak njegovih pristaša.
Dok Plenković zabija glavu u pijesak i sve spušta na redarstveni nivo, na tom nivou, kako je Novostima odgovorilo Ministarstvo unutarnjih poslova, policija još uvijek prikuplja obavijesti koje će dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu ‘kako bi u suradnji i daljnjoj koordinaciji postupak bio proveden sukladno zakonskim ovlastima te bila donesena meritorna odluka’. Iz Županijskog državnog odvjetništva na naš upit nismo uspjeli o tome dobiti nikakvu informaciju. Osude paljenja lista jedne nacionalne manjine u središtu Zagreba izostale su ne samo u vrhu vlasti nego i na široj, pa i opozicijskoj, političkoj sceni. Ipak, zastupnik Nezavisne liste Sandre Švaljek i HSLS-a Marko Trojanac, koji je u zagrebačkoj Gradskoj skupštini član Odbora za nacionalne manjine, uputio je kolegama prijedlog za sazivanje izvanredne sjednice Skupštine kako bi se raspravilo o ‘vandalskom činu paljenja tjednika Novosti’, govoru mržnje i huškanju na predstavnike i pripadnike srpske nacionalne manjine. Raspravu će, kako nam je potvrdio, podržati i Tomislav Tomašević iz stranke Zagreb je NAŠ.
Zbog paljenja Novosti prosvjednom je notom reagirala Republika Srbija, a javni odgovor na nju opet je iznio Andrej Plenković, kazavši da su u odnosima sa Srbijom važnija neka druga pitanja i ponovivši ocjenu o marginalnosti Keleminčeva prosvjeda. Taj je prosvjed, da podsjetimo, samo posljednji u nizu napada na Novosti, koji uključuju upućivanje poruka mržnje i prijetnje dizanjem redakcije u zrak, podnošenje kaznenih prijava protiv novinara i izdavača, iznošenje lažnih optužbi o našem pisanju i ustrajno zazivanje ukidanja ovog lista.
Znamo gdje smo danas stigli, od prvog paljenja Novosti 2010. godine. Kako će Hrvatska izgledati sedam godina od prošlotjednog paljenja Novosti, Plenkoviću?
Kao Berlin 1933.
Povjesničar Hrvoje Klasić kaže da on i kolege profesori studentima o spaljivanju novina i knjiga predaju kao o nečemu za što su mislili da je dio daleke povijesti.
- Paljenje i zabranjivanje slobode govora je definicija totalitarizma. Teror kreće spaljivanjem novina, a može se pretvoriti u eksplicitnije oblike nasilja, u uništavanje. Nažalost, u Hrvatskoj smo imali i jedno i drugo, a ovaj nasrtaj zbog toga treba uzeti naročito ozbiljno - upozorava Klasić.
Novinar Boris Pavelić, autor knjige ‘Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune’ vidi poveznice i razlike između paljenja Novosti i paljenja Ferala na splitskoj Rivi 1995. godine.
- Najveća je razlika što u ovo paljenje nisu bile uključene tajne službe, kao u slučaju paljenja Ferala. S jedne strane, to je dobro jer država sada nije bila uključena, ali je zastrašujuće da to čini rulja. Sreća je što ih je ovog puta bilo samo dvadesetak. To je pokazatelj da takvim prosvjedima orkestrira HDZ jer kada ih žele, bude ih na tisuće - kaže Pavelić, dodajući da svako paljenje pisanog teksta priziva Berlin iz 1933. godine.
- Takva vrsta kršenja zakona bi trebala biti sankcionirana. Policija treba reagirati, no još je važnija društvena i politička osuda takvih skupova. Ako se na ustaškom skupu pale novine, ne može postojati jasnija paralela nego ona između paljenja židovskih knjiga u Berlinu i ‘srpskih novina’ u Hrvatskoj danas - zaključuje Pavelić.
