Europarlamentarni izbori potvrdili su očekivanja: nova desnica maršira starim kontinentom, ekstremisti ulaze u mainstream, mainstream postaje nešto kao mainextreme, fašisti se odavno ne skrivaju, afere im ne škode... A sada je vrijeme za malo zabave! U Njemačkoj, tamo gdje je upravo trijumfirala Alternative für Deutschland – najekstremnija među uspješnim desnim strankama – ubrzo započinje Euro 2024. Bit će to, kao što je red, najveći i najbogatiji turnir do sada: računa se na ukupni broj od preko pet milijardi gledateljica i gledatelja, a na stadionima i šankovima, u kladionicama i reklamnim agencijama okrenut će se milijarde eura. I dok stručnjaci proučavaju formacije svake pojedine reprezentacije, umjetna inteligencija izbacuje projekcije, a svi skupa iščekujemo nogometnu magiju, evo nekoliko turnirskih marginalija za kraćenje vremena uoči prvog sučevog zvižduka.
Armani
Talijanska reprezentacija igra u istoj grupi s Hrvatskom, a upućeniji im ne predviđaju vrhunski rezultat. Ali već su odnijeli modnu pobjedu: neki dan je predstavljena svečana kolekcija s potpisom Giorgija Armanija u kojoj će Donnarumma, Chiesa i ostali defilirati izvan nogometnog terena. Inspirirana je, kao što mediji prenose, modnom linijom reprezentacije iz 1928. Ah te davne, lijepe, romantične nogometne godine: azzurri su baš 1928. osvojili svoju prvu medalju na većem natjecanju, deklasiravši u utakmici za treće mjesto na amsterdamskim Olimpijskim igrama Egipat s 11:3, a bio je to tek uvod u prave uspjehe. Samo četiri godine kasnije FIFA je Italiji povjerila domaćinstvo drugog po redu Svjetskog prvenstva, a 1934. talijanska reprezentacija ga i osvaja pred 55 hiljada razdraganih navijača na rimskom Nacionalnom stadionu Nacionalne fašističke partije, kako se građevina službeno zvala. Još četiri godine kasnije, titulu će odbraniti u Parizu, a legenda kaže da je Benito Mussolini uoči finalne utakmice igračima poslao telegram s porukom: "Pobjeda ili smrt!" Bila legenda istinita ili ne, činjenica je da se talijanski nogometni uzlet nije bez razloga poklopio s vladavinom Ducea, jer su fašisti baš u nogometašima prepoznali utjelovljene nacionalnog zajedništva i talijanskog pobjedničkog duha, obilno financirajući njihove uspjehe.
Nekome će se možda učiniti da se na ovim stranicama opterećujemo nevažnim povijesnim detaljima, da smo paranoidni i da na sve strane vidimo normalizaciju fašizma, pa čak i u tome što se modna linija reprezentacije države koja je pod postfašističkom vlašću Giorgije Meloni otvoreno inspirira modnom linijom iz zlatnih godina Benita Mussolinija. A mi ćemo samo podsjetiti na rezultate europarlamentarnih izbora: pogledajte semafor. Fašizam je u Europi već postao normaliziran, točno onoliko koliko su normalizirane postale modne kreacije inspirirane estetikom jedne fašističke reprezentacije.
Najbolji dani
Ali dobro, možda su sumnjičavci u pravu, možda zaista pretjerujemo. Na kraju krajeva, zašto bismo morali ići sve do Italije kada se fašizam odavno normalizira i s ove strane granice? Na domaćim billboardima, recimo, uoči Eura se pojavila reklama za robotske kosilice Husqvarna s duhovitim sloganom: "Kosi kao Joe u najboljim danima." I sve je jasno. Znamo tko je Joe: pouzdani bivši reprezentativni stoper Šimunić, naravno. Znamo i koga je pokosio: brzonogog reprezentativca Srbije Miralema Sulejmanija, spriječivši izglednu kontru i zaradivši crveni karton za brutalan faul u 80. utakmici važne kvalifikacijske utakmice na beogradskoj Marakani, u septembru 2013. godine.
Fašizam je u Europi već postao normaliziran, točno onoliko koliko su normalizirane postale modne kreacije inspirirane estetikom jedne fašističke reprezentacije
A znamo i kako su izgledali Joeovi najbolji dani: zahvaljujući dijelom i tom njegovom prekršaju, hrvatska reprezentacija se dokopala baraža, pa je na gostovanju u Reykjaviku odigrala s Islandom bez golova, pa je u zagrebačkom uzvratu slavila s 2:0 i tako se plasirala na Svjetsko prvenstvo, pa je Joe dograbio mikrofon, pa je Joe zavikao "Za dom!", pa je razdragana hrvatska publika spremno uzvratila "Spremni!", pa onda tako još jednom, pa još jednom, pa je nesretnog Joea zbog fašističkog skandiranja FIFA kaznila s 10 utakmica zabrane igranja i time mu okončala reprezentativnu karijeru, pa se Joe žalio, pa su njegovi odvjetnici sasvim ozbiljno govorili o velikosrpskoj zavjeri, pa je žalba odbijena, pa je hrvatska nogometna javnost bila zgrožena, pa je Hrvatski nogometni savez Joea nagradio pozicijom pomoćnika izbornika reprezentacije Ante Čačića, pa ga je nakon Čačićeve smjene počastio mjestom trenera mlađih reprezentativnih uzrasta… Da napokon skratimo: igrač kažnjen zbog fašističkog skandiranja u Hrvatskoj je ostao nogometna ikona, a sada je evo postao i simpatična reklamna dosjetka. I naravno, nekome će se učiniti da ponovno pretjerujemo i paranoiziramo. A mi ćemo ponoviti: pogledajte semafor. S obzirom na rezultat koji tamo stoji – barem iz Joeove perspektive – najbolji dani tek dolaze.
Dresovi
Nekoliko dana prije početka turnira medijima i društvenim mrežama proširila se vijest iz žanra korporativne distopije: njemačka policija kažnjavat će sve navijače koji ne budu nosili originalne, brendirane dresove svojih reprezentacija, nego njihove jeftine kopije, globama i do pet hiljada eura zbog kršenja zakona o autorskim pravima i intelektualnom vlasništvu. Vijest o lažnim dresovima, pokazalo se brzo, bila je i sama lažna: policija kažnjava proizvođače i distributere fake dresova, ali ne i one koji ih nose. Samo, znate kako to ide s fake newsom u eri fact checkinga: novinari se obično zadovolje time da otkriju kako je neka vijest lažna, ali se rijetko zapitaju zašto je neka lažna vijest uopće postala vijest. A ukoliko se i zapitaju, obično zaključe da je to zato što je publika glupa, naivna i medijski nepismena.
Ali što ako u svakoj lažnoj vijesti postoji makar dio istine? Što ako iza najluđih konstrukcija o Billu Gatesu i njegovim mikročipovima stoji istina o sistemu koji omogućuje da pojedinci postanu moćniji i bogatiji od čitavih država? Što ako iza psihodeličnih antivakserskih scenarija stoji istina o profitima farmakoloških korporacija? U lažnoj vijesti o lažnim dresovima, štoviše, taj djelić istine možemo precizno izmjeriti: on iznosi točno 149,99 eura, koliko košta službeni Nikeov dres hrvatske reprezentacije. U kudikamo bogatijoj Engleskoj, navijači su zbog takvih cijena, procjenjuje se, već potrošili skoro dva i pol milijuna eura na jeftinije replike. Oni kojima su cijene službenih dresova previsoke dobro shvaćaju da na njihovoj navijačkoj strasti obilno zarađuju multinacionalne korporacije. I, očito, ne vide ništa čudno u vijesti da se čak i državna policija sada angažira kako bi sačuvala profite megakompanija. Netko će reći da su zbog toga glupi i naivni. A nekome će se naivnima i glupima učiniti oni koji svojih 149,99 eura daju Nikeu. Može biti da procjena tuđe naivnosti ovisi o stanju vlastitog novčanika.
Sličice
Ali kupovanje proizvoda na legalnom tržištu, umjesto ispod pulta, barem garantira kvalitetu kupljenog proizvoda, pobunit će se oni prvi. Nikeovi ili Adidasovi dresovi naprosto su bolji od dresova Nokea, Reboka i ostalih kopija s prvog štanda. Specijalno za vjernike slobodnog tržišta, za kraj ćemo ispričati priču o nogometnim albumima i samoljepljivim sličicama. Euro 2024, možda ste već doznali, prvi je nakon skoro 50 godina koji neće biti popraćen albumom kultnog talijanskog Paninija. Zamijenio ga je Topps, američka kompanija s decenijskom tradicijom štampanja sličica igrača bejzbola. Ali čim se pojavila njihova nogometna kolekcija, krenule su kritike: u pojedinim reprezentacijama nedostaju ključni igrači, navedene su pogrešne informacije, kvaliteta je slaba... Dobro, samo kakve to ima veze s kopijama dresova? Poprilične: pad do jučer uglednog Toppsa započeo je prije dvije godine, nakon što ga je kupila američka korporacija Fanatics, specijalizirana za proizvodnju sportske opreme, navijačkih rekvizita, kolekcionarskih predmeta i, u osnovi, svega onoga na čemu se sportskim fanovima mogu uzeti pare.
A Fanatics se navijačkim tržištem širi itekako agresivno: već je sklopio dugogodišnje ugovore s glavnim ligama svih najpopularnijih američkih sportova, od bejzbola i košarke do hokeja i američkog nogometa, već je ušao u svijet automobilskih utrka, već su ga stigle prve tužbe za uspostavljanje monopola. Znamo pritom kako monopol funkcionira: podiže cijene i ruši kvalitetu proizvoda kako bi firma što više profitirala. U SAD-u tako bejzbolski i hokejaški navijači već neko vrijeme bjesne zbog katastrofalno dizajniranih dresova koji se rasparaju nakon prvog pranja, tvrdeći – evo ironije – da su kopije kvalitetnije. U Europi, Toppsovo preuzimanja albuma i sličica moglo bi, u skladu s korporativnom strategijom, biti samo prvi korak tržišnog širenja. Fanatics će, po svemu sudeći – ako ih neka antimonopolska presuda ne spriječi – u bližoj budućnosti preuzeti i proizvodnju dresova i ostalih rekvizita. A onda će i domaći nogometni navijači naučiti jednu od osnovnih lekcija kapitalizma: kada netko pobijedi u slobodnotržišnoj utakmici, onda baš svi gube. Štoviše, provjerit će to – sasvim doslovno – na vlastitoj koži.
