Nove modele financiranja lokalnih medija promovirali su Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske prošli tjedan, s obzirom na standardno mutan odnos između vlasti i medijskih kuća na toj razini. Javna sredstva troše se netransparentno, a cilj je reklamiranje vlasti, dok kvaliteta informativnog sadržaja stradava uslijed podvrgavanja interesu političkog naručitelja. Takav je neprihvatljivi oblik suradnje medija i jedinica lokalne i regionalne samouprave postao, zapravo, pravilo. Projekt je inače podijeljen na tri djela, pa Modele potpisuju dr.sc. Helena Popović, Andrea Milat i Iva Borković, a Preporuke također potonje dvije autorice, dok je za Analizu financiranja lokalnih medija javnim novcem zaslužna Melisa Skender.
Na upitnik o financiranju medija odgovorilo im je 214 od 274 jedinica lokalne samouprave (JLS), a među njima ih 50 uopće ne financira medije, pa je istraživanje svedeno na 164 lokalna predstavništva. Dotični su JLS-ovi u promatrane dvije godine, prošloj i pretprošloj, na medijski sektor sveukupno potrošili preko 76 milijuna kuna, ali može se pretpostaviti da je taj iznos, uz one koji taje svoje rashode, bitno veći. Primjerice, od vlasti dviju županija i pripadajućih gradskih u njihovim središtima, naime Dubrovačko-neretvanske i Bjelovarsko-bilogorske, nije za ovaj projekt HND-a i SNH-a došao nijedan odgovor. Nadalje, ugovore sklopljene s medijima dalo je na uvid svega 107 JLS-ova, zbog čega izostaje cjelovit pregled javnog financiranja sektora, mada je sama reprezentativnost uzorka izuzetno visoka.
Zahvaljujući tome može se odgovorno reći da su u praksi već standardizirana izvjesna ničim ometana kršenja jasnih zakonskih normi u vezi s javnim financiranjem medijskog sadržaja. Ugovori između JLS-ova i medija obavezno moraju uključivati stavku o zakonom propisanoj obavezi isticanja činjenice javne financiranosti određenog medijskog članka ili emisije, i to uza samu tu objavu. Oni to gotovo uopće ne čine, a zabrinjava i nalaz velikog broja nemedijskih subjekata kojima su JLS-ovi isplatili značajnu sumu za proizvodnju medijskog sadržaja u javnom interesu. Točnije, od 338 adresa na koje su JLS-ovi uključeni u istraživanje uputili namjenska sredstva kroz navedene godine, njih 98 nije registrirano ni u jednom od dva obavezna upisnika za tiskane i elektroničke medije.
Rašireni dojam o kvarnim vezama između političkih vlasti i medijskog sektora očito ne vara, mada je teško reći zbivaju li se na lokalnoj razini veće svinjarije s komercijalnim medijima ili javnima, onim kojima su JLS-ovi suvlasnici. Potonji predstavljaju naročito interesantan slučaj ako imamo na umu da su privatne novine poput Novog lista i Slobodne Dalmacije i Glasa Istre, ili televizije kao što su Osječka i Otvorena, lokalno-javno financirane vrlo izdašno, milijunskim iznosima. Stvoren je time čitav korumpirani arhipelag raspoloživih marketinških servisa za lokalne velmože, pa je ovakav projekt novinarskih udruženja definitivno neophodna reakcija u obranu javnog interesa iz krila same struke.
Autorice projekta stoga su povrh analize ponudile alternativne modele tj. kriterije financiranja u svrhu dizanja kvalitete medijskog sadržaja i jačanja neovisne pozicije novinara u odnosu na vlasti. Ta je inicijativa već pala na plodno tlo ako se ravnamo po onima koji su prisustvovali promociji ovog projekta i zatim mu eksplicitno dali svoju podršku – gradonačelnicima i gradonačelnici Zagreba, Splita, Pazina. I svaka će izdvojena gesta u tom pogledu dobro doći, ali bi od presudnog značaja bilo mobiliziranje famozne političke volje i na državnoj razini, tamo gdje se pišu oni zakoni koje potom toliki gaze.
