Ina ostaje pitanje svih pitanja. Kad god se Andreju Plenkoviću želi uvjerljivo predbaciti neko obećanje blistavo što ga je nama zadao uoči izbora – a ima njih dosta – uvijek je pouzdano pri ruci i na prvome mjestu Ina, odnosno njezin otkup natrag u ruke ove države. Nipošto samo zato što za prvog mandata vlade ovog premijera nije u vezi s njom poduzeto ništa. Ina je u našim razmjerima kompanija nad kompanijama. Vrijednost koja se obrće pod njezinim logotipom daleko nadmašuje sve ostale poslove u ovoj zemlji.
Za usporedbu, prihod Ine u totalu otprilike je ravan proračunskom dotoku novca za prvi stup mirovinskog osiguranja, onaj međugeneracijske solidarnosti, a to je najveća pojedinačna stavka u javnom budžetu. Riječ je dakle o Ininih preko 21 milijardu kuna godišnje. Da je premijerski davni predšasnik Ivo Sanader, kojeg se HDZ danas tako pravednički odriče, uprskao samo s Inom, bilo bi već dovoljno za svaku osudu.
No upravo zbog tih grandioznih proporcija, ova vlada je već prinuđena oko Ine odigravati i povremene obavezne figure. Ili zaista nastojati da povrati izgubljeno, ovisno o tome kome i koliko vjerujete. Zato je prije nekoliko dana ministar gospodarstva i održivog razvoja RH Tomislav Ćorić, kako su izvijestile agencije, u Budimpešti razgovarao s Józsefom Molnárom, glavnim izvršnim direktorom MOL grupe, većinskog vlasnika Ine, a koji je pak pod kontrolom države Mađarske kao najvećeg suvlasnika. Ipak, pečalno ovo lutanje Ćorićevo nije ostalo samo na tom sastanku.
Razgovor je, dakako, protekao u konstruktivnom tonu, tvrdi se, iako još nije riješeno ništa. Naš ministar, međutim – a ne treba smetnuti s uma da se ovdje, u akcijama koje opisujemo, pere usput i njegov lik, okaljan raznim dubiozama – susreo se istom prilikom, ali po formalno drugom zadatku, i s mađarskim kolegom Péterom Szijjártom, ministrom vanjskih poslova i trgovine.
O tome agencije kazuju da je razgovor također protekao u konstruktivnom tonu, a na temu zakupa kapaciteta LNG-terminala na Krku. E tu već nešto jest riješeno. I ne samo da je riješeno, nego je posrijedi ključni kontekst čitave mađarsko-hrvatske priče o energentima, ali s nekim puno većim interesima u pozadini. Kao što je znano, krčki će međunarodni terminal za prometovanje ukapljenim plinom uskoro početi s radom, nakon dugotrajnih okapanja i nagomilanih kontroverzi. No da bismo ocrtali ekonomski i politički okvir takvog biznisa, trebat će nam nešto širi zahvat.
Čitava se Europa u proteklom desetljeću posvetila osiguravanju od rizične ovisnosti o ruskom plinu, relativno jeftinom i lako dostupnom. Nakon dramatičnog zavrtanja pipe u ledenom siječnju 2009. godine, zaključeno je da nabavu toga tranzicijskog, poluekološkog goriva treba pošto-poto diverzificirati. U međuvremenu je dijelom izgorjela Ukrajina preko koje su se prelomili globalni apetiti oko najunosnije svjetske trgovine. Tamo je sve ovo i počelo, jer su gotovo svi plinovodi iz Rusije dolazili upravo preko te zemlje.
No iza trvenja, pokazalo se, stoji čitavo vrijeme Amerika. Jer ni ovaj put joj slobodno tržište – kojem odvajkada prinosi žrtve – nije bilo sklono, pa je pribjegla drugoj vrsti argumentacije. Američki ili arapski ukapljeni plin jednostavno nikako u Europi ne mogu biti konkurentni ruskom. A ruski je odiozan nadasve zbog manjka demokracije i ljudskih prava koji okružuje tamošnja naftno-plinska polja.
Liberalnodemokratska posvećenost Amerike urodila je stoga grozničavim joj političkim naporima po Europi. Njezini emisari non-stop obilaze ovaj kontinent i produciraju shizofrenost koja je i ranije karakterizirala odnose na istim relacijama, ali danas metastazira nalik najtežim momentima iz vremena hladnog rata. S tim da su onda strane bile podijeljene željeznom zavjesom, a sad su i najveće zapadnoeuropske zemlje podvojene unutar sebe.
U ovim novinama pisali smo prije dvije godine o tome kako to izgleda u malenoj Hrvatskoj. Za vrat nam je tad javno sjeo Francis Fannon, nižerangirani funkcioner visokovrednovanog energetskog biznisa u State Departmentu, objasnivši da "Amerika čvrsto stoji iza LNG-terminala na Krku" iako ne nudi niže cijene goriva, s obzirom na to da "sve ovisi o akterima iz privatnog sektora", ali njegova država zauzvrat može obećati "rizik sankcija za kompanije" koje ovdje budu radile na nabavi povoljnijeg plina iz – Rusije. (Uzgred rečeno, Francisa Fannona ne treba brkati s Frantzom Fanonom, legendarnim psihijatrom i filozofom s Martiniquea; taj degolistički dobrovoljac, zatim alžirski aktivist za oslobođenje od Francuske, pisao je o značenju klase i rase te psihopatologiji kolonijalizma, analizirajući prakse normalizacije abnormalnih odnosa diktiranih potlačenim zemljama, a prevođen je prije pedesetak godina i kod nas.)
Nešto prije ukazanja toga vašingtonskog ćate, Jutarnji list je kao ekskluzivan tekst prenio poslanicu tek malo krupnijih zvjerki Charlesa McConnella i Freda Hutchisona, ali ne napominjući da je posrijedi generički članak, već objavljen u američkoj štampi, a namijenjen istom zagovoru po Europi. U ovom trenutku, obale našeg kontinenta optočene su terminalima za prihvat ukapljenog plina – njih oko trideset, aktivnih ili još u izgradnji – koji predstavljaju uglavnom plod pritiska Sjedinjenih Država. Kamo lude sreće pa da mu je izložena samo Hrvatska.
Amerikanci kao koloniju pokušavaju tretirati i jednu Njemačku, i nije da su u tome sasvim neuspješni. Prije dva mjeseca, njemački ministar financija Olaf Scholz ponudio je Americi milijardu eura za gradnju dva terminala, ne bi li time ublažio udar sankcija koji potonji već godinama nameću kompanijama upletenim u organiziranje dotoka plina iz Rusije. Spomenutu shizofreniju odaje činjenica da polovina plina koji Njemačka sagorijeva dolazi iz ruskih izvora. No vlada Donalda Trumpa zaprijetila je prije nekoliko dana dodatnim sankcijama svima koji rade na novom plinovodu između Rusije i Njemačke, nazvanom Sjeverni tok 2. "S američke točke gledišta, Sjeverni tok 2 ugrožava Europu jer je čini ovisnom o ruskom plinu i ugrožava Ukrajinu, što po mome mišljenju brine mnoge Nijemce", nedavno je Nijemcima objasnio američki državni tajnik Mike Pompeo.
Sjeverni tok 2 pritom je samo jedan plinovod u izgradnji, dok s istoka dolaze Transanadolski, u kombinaciji s Južnim tokom i Transjadranskim te najavljenim Istočnomediteranskim iz smjera Izraela i Cipra. A i Poljska najavljuje gradnju Baltičkog plinovoda, konkurencije za Sjeverni tok 2. Uz hrpu starijih, i ne računajući još četiri postojeća iz Afrike, stanje s plinovodima tu nalikuje klupku strastveno zapletenih zmija, osim što u ovom slučaju nije riječ o ljubavi.
Vratimo se mi ipak Hrvatskoj koja u tome blaženo pasivno stagnira još otkako je zanemarila rusku ponudu za Južni tok. Hrvatska se oslanja na Ameriku, kako u vezi s plinom tako i u slučaju Ine. No s druge strane, Mađarska uopće ne odigrava tako površno, i bolje je da ne sumnjamo da će iz ovoga izvući više. To što je nekako pristala na zakup presudnog dijela kapaciteta hrvatskog terminala, samo je ulog u veću joj ukupnu dobit između Washingtona, Moskve i Bruxellesa, odnosno Berlina.
Ina ostaje blijeda moneta u toj igri, ali za Hrvatsku i dalje potencijalno značajna. MOL je u međuvremenu očistio kompaniju od socijalne joj funkcije, najurio stotine radnika i zatvorio sisačku rafineriju. Ne isplati mu se da je sad odjednom ljubazno vrati Hrvatskoj. No matičnoj Ininoj zemlji mogao bi od koristi biti veći mađarski interes za transport i distribuciju, negoli istraživanje i crpljenje ili tzv. upstream koji u naftno-plinskom biznisu više leži nacionalnim kompanijama zemalja s nalazištima.
I sad tako naši puleni idu Mađarima na koljena, nadaju se američkom sufliranju i otkupu Ine čiju isplativost analizira konzultantska kuća Lazard iz New Yorka, bez obzira na to što bi razlika bila plaćena nekim drugim troškom. Uz pametnu i javnointeresno orijentiranu kampanju, na kakve, doduše, nismo navikli, sve bi još moglo uroditi prihvatljivim ishodom. Ili će Ina naprosto ostati naša svakodnevna politička jadikovka.
