Odbijanje hrvatske ministrice kulture da zaštiti izvođenje partizanskih pjesama kao domaću nematerijalnu baštinu, nalik njihovu statusu odnedavno u Sloveniji, zadobilo je prije nekoliko dana nove konotacije, tzv. dvostruke, izmotavanjem vlasti oko javnog izvođenja – ustaških pjesama. Kao što je poznato, u Imotskom se prigodno en masse zapjevalo poglavniku i njegovima. Dodatno se uvuklo još i spomenik Tina Ujevića u crno kolo, ali policijski izvidi nad svime tim ipak traju dandanas. Prethodna muzičko-urednička situacija riješena je kudikamo efikasnije.
"Ono što živu baštinu razlikuje od povijesti", rastumačila je kriterije zaštite Nina Obuljen Koržinek, "jest to da su se povijesni događaji dogodili i završili, a živa baština se kroz nove izričaje stvara i u sadašnjosti. Ako baština nema novi život u sadašnjosti, ako nema važnu ulogu u izgradnji identiteta pojedinca, grupe ili zajednice, tada se ne može definirati kao nematerijalna, odnosno živa baština."
Ministrica pritom nije uočila da joj se ustaške pjesme sa svojim novim životom savršeno uklapaju u standard, a i mi ćemo se ovdje zadržati na partizanskima. Što su one uopće bile, politički i etnomuzikološki, te što su postale u međuvremenu? Većina stasalih u Jugoslaviji pamti ih najviše po zvaničnoj, protokolarnoj eksploataciji na javnim manifestacijama. Prije nego što ih je uzurpirala partijska elita, pripadale su bazi, tamo gdje su mahom i nastale.
Zadržimo li se na teritoriju Hrvatske, u oko padaju najprije hitovi koje su autorizirale pojedine megazvijezde partizanske epike. Jure Kaštelan, recimo, tvorac je stihova "Oj, Mosore", dok je "Naša pjesma" djelo Ivana Gorana Kovačića, a Vladimir Nazor je sročio "Mitraljezu" – da im navedemo samo po jednu za svrhu ovog pregleda. Nadalje možemo spomenuti odmah npr. Dragu Gervaisa i "Pjesmu slobodi". Govorimo samo o uglazbljenim stihovima, naravno, koji se mogu interpretirati pjevački. No red je upozoriti i da će naš osvrt nužno biti paušalan i ovlašan, s obzirom na obim dotične materije.
Vidno je da partizanskim pjesmama plamen na životu održavaju danas gotovo isključivo ženski sastavi. Pjevaju ih na koncertima i u raznim svečanim prilikama, od proslave Dana ustanka u Srbu do Trnjanskih kresova na Dan oslobođenja Zagreba
Najduže u određenom tipu službene upotrebe je ostala "Mornari" ("hrabri k'o legende glas") Davida Kabalina, puštana za uvodnu špicu emisije "Pomorska večer" Hrvatskog radija sve do prošlog desetljeća, uz nekoliko godina prekida o prelazu milenija. Par drugih pamtimo iz autorskih redova koji nisu bliski onima komunističkim, ali su više nego općeprihvaćene zbog socijalne i buntovničke tematike: "Padaj silo i nepravdo" Josipa Smodlake i "Crveni makovi" Mihovila Pavleka Miškine.
Neke od najpopularnijih pjesama zabilježene su kao "narodne", što je napose u partizanima moglo značiti spontano kolektivno autorstvo. Primjeri su: "Dalmacija biser-grana", međimurska "Šume, šume" ("najljepša vam hvala"), cetinsko-krajinska "Poletilo jato vrana", kordunska "Složili se Srbi i Hrvati". U kordunaškoj i ličkoj produkciji, međutim, izdvajaju se i pojedinačni autori s nizom pjesama. Desanka Ćuić Kačar napisala je npr. "Na Kordunu grob do groba" i "Oj, narode Like i Korduna" ("Pjesma Marku Oreškoviću"), a Savo Zlatić potpisao je "Petrova mi gora mati".
Naknadno će Zlatić, prvi liječnik Partizanske bolnice na Petrovoj gori, opisati specifične okolnosti nastanka te pjesme u društvu sa Većeslavom Holjevcem, Stankom Opačićem, Jakovom Kranjčevićem i Huskom Miljkovićem te još tridesetak manje znanih partizana. Kao da je posrijedi šumski jam session, Holjevac je zapjevušio melodiju, Kranjčević ga popratio na gitari, Zlatić počeo s tekstom, a dalje su stihove nabacivali takoreći svi ostali.
Jednom je takav proces opisao i partizanski general Kosta Nađ: "Mi smo iz Španije donijeli špansko-internacionalne pjesme, robijaši (komunisti sa stažom iz Lepoglave i Sremske Mirovice, op. a.) su donijeli robijaške koračnice, borci su marširali po tradiciji svog kraja." Uostalom, kasnije će sav taj autentični kulturprodukt epopeje ovih naroda istražiti poznati ovdašnji teoretičari, poput Maje Bošković Stulli, Dunje Rihtman Auguštin, Tvrtka Čubelića.
Na poeziju već čuvenih književnika, ali i mnoge nepotpisane napjeve, usput ili naknadno su glazbu često komponirali poznati skladatelji: Nikola Hercigonja, Silvije Bombardelli, Ivan Matetić Ronjgov, Natko Devčić, Emil Cossetto, Josip Hatze, Miroslav Špiler itd. Tematski, pored motiva otpora i slobode, pak, posebno se nameće značaj opjevavanja borbenog jedinstva Srba i Hrvata. Naročito je to do izražaja došlo na Kordunu i Baniji te u Lici.
Dok je tamošnji srpski živalj masovno stradavao od ustaških pokolja, dakle, okrenuo se zajedničkoj borbi s hrvatskim komunistima i antifašistima. Jednako tako, ljevičari među Hrvatima su znali da im nema opstanka bez Srba. Pa, kad se danas hrvatskim partizanima u zaslugu upisuje tek vraćanje matici-zemlji onih dijelova koji su bili prepušteni okupatoru, nije zgoreg odati jednu činjenicu koja se obavezno prešućuje. Hrvatske u današnjim joj granicama ne bi nipošto bilo, ako bi je bilo ikako, bez tih Srba, tj. sada već nezamislivog pothvata udružene Narodnooslobodilačke borbe.
Današnja percepcija i politički te ideološki tretman svih ovih pjesama zadan je time što "protokoli nasleđa interpretiraju 'sporne' ostatke prošlosti prikrivanjem ili odstranjivanjem politički nekorektnih sadržaja", kao što zaključuje srpsko-slovenska teoretičarka Ana Hofman u svojoj knjizi "Novi život partizanskih pesama" (Beograd, XX vek, 2016.). "U tako postavljenom diskursu o 'privilegovanoj' prošlosti (ovoj ili ovima jednonacionalnim, op. a.)", dodaje ona malo dalje u tekstu, "nedavna jugoslovenska prošlost ne može biti dovoljno autentična, jer raskida sa idejom etnički čiste zajednice koja stvara određenu 'tradiciju', i zato se teško može smestiti u dominantan nacionalni okvir."
A zato se ne može smjestiti ni u registar nepokretne baštine RH, bez obzira na to što Nina Obuljen Koržinek ne svjedoči o njima vjerodostojno. Istina je da nam partizanske pjesme u Hrvatskoj više ne pjevaju ni Ladarice ni KUD Ivan Goran Kovačić, kamoli da bi se izvodile na državnim eventima. No živa praksa njihova njegovanja svejedno postoji u radu npr. zbora Praksa iz Pule, Le Zbora iz Zagreba, kao i zagrebačko-srpskog kolektiva ZborXop, ili drugog Prosvjetina ženskog hora, onog iz Splita.
Da se ne zanemari, vidno je pritom da im plamen na životu održavaju danas gotovo isključivo ženski sastavi. Pjevaju ih na koncertima i u raznim svečanim prilikama, od proslave Dana ustanka u Srbu do Trnjanskih kresova na Dan oslobođenja Zagreba. One to ne čine nipošto iz komemorativnih razloga, prema onome što same kazuju, nego zbog njihove političke aktualnosti danas, i zbog potencijala otpora. I zato da iz zvučnika ne bi dopirala samo "Bella ciao", pretvorena već pomalo u globalnu monetu za antifašističko potkusurivanje bez osobitog rizika.
Time se itekako zadovoljava ministričin kriterij novog života baštine u sadašnjosti, i uloge u gradnji identiteta pojedinca, grupe, zajednice. No što još dugujemo integralnom naslijeđu pjesama iz NOB-a? "Nestanak državnih okvira memorijalizacije Drugog svjetskog rata i postsocijalistički revizionizam uz novi rat koji je vratio međuetničku netrpeljivost", napisala je u ovim novinama zagrebačka etnomuzikologinja Jelka Vukobratović početkom prošlog mjeseca, "stvorili su u ljudima pretjerani dojam konstruiranosti povijesti antifašističke borbe i odmak od uloge vlastitih naroda u toj borbi. Gubitak veze s partizanskim pokretom kao otporom običnih ljudi odozdo započeo je još u okviru bivše države."
"[...] Kad bi se taj doživljaj antifašističke borbe ponovno učio i prenio i novim generacijama, partizanske pjesme bi možda, kako glasio naslov jedne od najranijih zbirki, bile opet doživljavane kao 'Naše pjesme'", zaključila je Vukobratović. Konkretnije, prostor za to Ana Hofman bilježi u radu novih, samoorganiziranih te kolektiviziranih izvođačica i njihovu horskom "radikalnom amaterizmu" naspram "tehnokratskoj i birokratizovanoj, komodifikovanoj i profesionaliziranoj muzičkoj industriji i konvencionalnim načinima muzičke produkcije u neoliberalizmu".
No i prije toga, ne smije se pristajati na odbacivanje partizanskih pjesama koje ministrica kulture RH provodi u maniri ideološke higijeničarke, vremenom izrasle u špicu HDZ-ova konzervativizma i revizionizma, pri čemu joj nije pomogla ni formalna akademsko-muzička izobrazba. Kakve god, partizanske su pjesme u Hrvatskoj i dalje življe od npr. zaštićenog i turističko-industrijski posredovanog umijeća riječnog zlatarenja u Međimurju ili pastirske igre pljočkanja u Istri, i ostalih sličnih čudesa nacionalne opstojnosti.
