Nisu se još bili pravo ni osušili dibidus pokisli svečari na moskovskom Olimpijskom stadionu ‘Lenjin’, danas ‘Lužnjiki’, a neviđeni uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu već se stao pretvarati u farsu. Počelo je notornim Markom Perkovićem nakon čijeg će ukrcaja u vanrednu autobusnu liniju Pleso-Zagreb pljusnuti u vodu sve prigodne storije o zajedništvu neke nove i bolje Hrvatske. Iskušenje je napuklo među ambivalentnim političarima i organizatorima dočeka, ali i u publici koja ovom prilikom ipak nije jednodušno prihvatila estradnog umjetnika s fašističkim inklinacijama. No pustimo sad Thompsona, o njemu je ionako ponovno kazano jako mnogo toga, i svakako bitno više negoli bi realno zavrijedio svojom političkom, kao i poetičkom kompleksnošću i dalekosežnošću.
Naročito zato, naime, što se otužni rasap nogometne čarolije bez premca nije nipošto zaustavio tek na njemu, niti je bio prvenstveno njime potaknut. Nastavljen je, dakle, pričom oko gradnje ekskluzivnog stadiona za reprezentaciju koja je začeta još u Rusiji, prilikom gostovanja premijera Andreja Plenkovića na Mundijalu. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić spremno je ugrabio ponuđenu šansu, i oglasio skoro oživljavanje zamrlog projekta ‘Plavi vulkan’ na Kajzerici. Nema pritom veze što je posrijedi striktno metropolska, ne državna vizija stadiona, s arhitektonskim plagijatom obojanim u tonove glavnog gradskog nogometnog kluba. A što je pak estetički još uvijek kudikamo uspješnije od prosjeka, budući da bi se netko mogao sjetiti i farbanja zdanja u dizajnerski tragično nepodatne crveno-bijele kvadrate. Ali, perje u vezi s tim leti već danima, i uporno se ne sliježe, pa se traže razni načini financiranja gradnje, dok u pozadini odjekuje pitanje o elementarnoj opravdanosti tolike investicije. Na istom tragu pala je i javna fizička prijetnja jednog desničara na račun Tomislava Tomaševića, gradsko-skupštinskog zastupnika grupacije Zagreb je naš.
Kad već spominjemo financije, treba reći da se propituju i distribucijske nakane Hrvatskog nogometnog saveza oko premije od 28,5 milijuna dolara osvojenih u Rusiji. Više zbog poznate sklonosti HNS-a da netransparentno troši svoje visoke prihode, doduše, negoli što bi se iz tog izvora očekivala neka posebna renesansa plus barok domaćeg nogometnog sustava s dotrajalom infrastrukturom i zapuštenim programima razvoja mladih igrača. Još i više od toga odjeknuli su prijepori u vezi s eventualnim novim mandatom hrvatskog izbornika Zlatka Dalića, u kontekstu ljutih dužnosničko-klanovskih borbi za vlast u HNS-u i šire.
Ipak, ključna vijest o ganc novoj pojavnosti reprezentativnog nogometa u Hrvatskoj došla je posljednja, uoči samog početka nove klupske sezone. Ona glasi da se utakmice reprezentacije više neće moći gledati na javnoj Hrvatskoj televiziji, nego isključivo na stanovitim komercijalnim programima internetske televizije. HTV-u je tržišno nadmetanje za sve skuplje prenose valjda postalo u poslovnom smislu posve nepodnošljivo, pa ćemo najveći rezultat domaćeg nogometa zasigurno upamtiti i po tome što je bio posljednji svima jednako dostupan. Smatra se da pretplatu za IPTV plaća najviše 25 posto gledatelja. HTV tako više nema prava za utakmice domaće lige, europskih kupova niti nacionalne momčadi. Drugim riječima, sve da je ono naivno prizivano zajedništvo i dosegnuto na nekakvoj apstraktnoj te simboličkoj razini, bolno bi skončalo pod sponzorskim kramponima zbog dijeljenja po ekonomskom i socijalnom principu. To ujedno znači da će budući neviđeni uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije zaista, nažalost, doslovno i nedvosmisleno, bivati viđeni sve manje i manje.
