Pred finale Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Francuske proradili su kalkulatori i ljigavi komentatori: Protiv koga uopće igra naša Hrvatska? Poput Ole na stadionu dizali su se valovi podsmijeha i zgražanja u stilu: Kakva crna Francuska? Prije su to Sjedinjene Afričke Države.
Utopijski elan je izgubljen i brojne lekcije su naučene iz naivnosti nakon prvog osvajanja prvenstva. Više se od sporta i sportaša ne očekuje da odjednom promijene društvo – kaže pariški psiholog Dragan Teodorović
Igor Štimac, osvajač bronce u Francuskoj ‘98. i čovjek koji je na izborničkoj klupi reprezentacije Hrvatske polučio uspjeha koliko trominutno vodstvo Danaca u osmini finala, uskočio je u taj autobus spremnije negoli Marko Perković Thompson u onaj na dočeku. Štimac je tako na svom Facebook-profilu, uz prezimena francuskih reprezentativaca, okačio zastave afričkih zemalja, da bi se na kraju kao naivno zapitao: Zna li itko protiv koga zapravo igramo u finalu? Nakon negativnih reakcija te nedvosmislene osude svjetskih i hrvatskih medija, Štimac je prvobitnu objavu izbrisao. No to nije bilo dovoljno pa je i u intervjuu za agenciju Anadolu pojasnio da Hrvatsku u finalu ‘čeka reprezentacija Francuske i afričkog kontinenta’. Na burno negodovanje naišla je i ironična objava zastave Gvineje Ivice Kostelića, nekadašnjeg skijaša sklonog sentimentima prema Wehrmachtu. To je učinio nakon završenog finala u kojem je pobjedu nad Hrvatskom odnijela Francuska.
Dok su drugi poznati eventualni rasizam zadržali u svoja četiri zida, na društvenim mrežama iskakali su brojni anonimusi sa sličnim doskočicama, foto-kolažima i ilustracijama. Šovinistima je bilo nevažno što nebijeli sinovi iz francuske nogometne momčadi spadaju u drugu generaciju migrantskih obitelji i što je svih sedamnaest ‘spornih’ reprezentativaca Trikolora rođeno na francuskom teritoriju. Važno je bilo samo što su crni ili smeđi, odnosno važno je bilo samo što nisu bijeli. Domaće šoviniste i rasiste, prema svemu sudeći, nije pretjerano interesiralo ni da je prema Guardianovim izračunima među četiri reprezentacije koje su najdalje dogurale na Svjetskom nogometnom prvenstvu upravo Hrvatska reprezentacija bila ona s najvećim brojem igrača koji nisu rođeni u državi za koju igraju.
- Kada sve ide dobro, zovu me ‘Romelu Lukaku, belgijski napadač’. Kada krene po zlu, zovu me ‘Romelu Lukaku, belgijski napadač, podrijetlom iz Konga’ - opisao je rasizam s kojim se suočava u Belgiji jedan od najboljih igrača Svjetskog prvenstva za portal The Players Tribune.
Ipak, rasni sastav reprezentacije ne secira se nigdje toliko koliko u samoj Francuskoj. Još prije prvog osvajanja Svjetskog prvenstva 1998. godine, Jean-Marie Le Pen, najdugovječniji predsjednik radikalno desne stranke Nacionalna fronta, koju je Marine Le Pen, njegova kći i aktualna predsjednica stranke nedavno preimenovala u Nacionalno okupljanje, zgražao se nad rasnom i vjerskom raznolikošću u francuskoj reprezentaciji.
‘Umjetno je da strani igrači dolaze ovdje i igraju u Francuskoj, a mi ih zovemo francuskim timom’, rekao je Le Pen dvije godine prije prvog francuskog osvajanja Svjetskog kupa, za Europskog prvenstva u Engleskoj 1996. Tijekom samog prvenstva prozivao je igrače migrantskog podrijetla koji nisu pjevali himnu. ‘Većina igrača ne zna ili ne želi pjevati Marseljezu’, govorio je tada.
Naše bogatstvo velikim je dijelom produkt iskorištavanja drugih, ali o tome se ne voli govoriti. Savez i izbornik dali su do znanja igračima kako žele da pričaju samo o nogometu – ističe redateljica Sonia Dauger
Dvije godine kasnije, nakon pobjede nad Brazilom u finalu Svjetskog prvenstva na domaćem tlu, pobjednički francuski tim popularno poznat kao ‘Les Bleus’ (plavi) morao se nositi s medijskim i političkim pritiskom da bude nositelj promjene, most kojim će društvo prijeći preko duboko ukorijenjenih stereotipa i predrasuda. Les Bleus postali su preko noći generacija ‘black-blanc-beur’ – crni, bijeli, Arapi – a uspjeh Zinedinea Zidanea, Liliana Thurama i tadašnjeg igrača, a danas izbornika Didiera Deschampsa, trebao je predstavljati moć ujedinjenosti. Samo su rijetki upozoravali koliko je zapravo simptomatično da je tek osvajanje Svjetskog kupa francuskom establišmentu i široj javnosti osvijestilo kako izgleda francusko društvo jer je ono odavno multietničko, pa su građani i građanke Francuske odavno prestali biti samo jedne boje kože ili pripadnici jedne, većinske religije. Za mnoge je zato bilo šokantno što je Jean-Marie Le Pen na predsjedničkim izborima samo nekoliko godina kasnije završio u drugom krugu. Baš kao što ih je šokiralo i kad je lani identičan uspjeh postigla njegova kći Marine Le Pen.
Zgražanja liberalne i lijeve javnosti nije nedostajalo ni 2011., kad je otkriveno da je Francuski nogometni savez pokušavao nametati kvote za nebijele igrače u omladinskim sekcijama nacionalnog tima kako bi osigurao da što veći broj bijelaca igra u seniorskoj nacionalnoj reprezentaciji.
Nevjerica je zavladala i kad su u Južnoafričkoj Republici, na Svjetskom prvenstvu 2010., ti isti francuski nogometaši odbili trenirati nakon što je iz tima zbog svađe s izbornikom izbačen Nicolas Anelka. Zbog čega su oni koji su ga podržali u štrajku opisivani kao ‘divljaci iz predgrađa’. Taj je diskurs dodatno pojačan živim sjećanjima na masovne nerede koji su u predgrađima Pariza izbili 2005. godine nakon što su dvojica mladića preminula u pokušaju bijega od policije. Prosvjednici su tada nazivani ‘smećem’. Od ove reprezentacije i njene pobjede u Rusiji očekivanja političkog establišmenta zbog toga nisu toliko visoka.
- Utopijski elan je izgubljen i brojne lekcije su naučene iz naivnosti nakon prvog osvajanja prvenstva. Ovog puta jasno je da se od sporta i sportaša ne očekuje da odjednom promijene društvo - kaže za Novosti dr. Dragan Teodorović, klinički psiholog zaposlen u pariškoj klinici Hôpital de jour pour enfants Haxo, gdje radi upravo s djecom migranata iz pariških predgrađa.
Pobjeda iz 1998. danas je toliko udaljena da Kylian Mbappé, najbolji francuski igrač ovog Svjetskog prvenstva, nije bio ni rođen. Taj devetnaestogodišnjak, kojemu se na majstorskoj igri divi cijeli svijet, najveće obožavatelje ima upravo u predgrađima Pariza, odakle i sam dolazi. Mbappé je samo jedan od osmorice igrača migrantskog porijekla koji su do reprezentacije došli igrajući najprije na ulicama i travnjacima pariških predgrađa. Ona su posljednjih godina na meti skauta francuskih i svjetskih klubova, čija bi brojnost uskoro mogla nadmašiti onu u brazilskom São Paulu. Među novim zvijezdama su i Paul Pogba, N’Golo Kanté, Benjamin Mendy i Blaise Matuidi. Pariška predgrađa, u čijoj neposrednoj blizini je francuska nogometna akademija Clairefontaine, prepuna su nezaposlenih mladih iz migrantskih obitelji, za koje je jednakost šansi tek ideja o kojoj se čita na papiru. To možda najbolje pokazuje navijački poklič iz predgrađa ‘Liberté, Egalité, Mbappé’ nastao kao ironična parafraza francuske krilatice ‘Sloboda, jednakost, bratstvo’. Po francuskim nogometnim školama i klubovima vlada surovi sistem izlučivanja najboljih – poput natjecatelja u reality emisijama, klubovi kroz test-utakmice uzimaju otprilike jednog od pedeset mladih nogometaša, od koji su većina djeca useljenika ili izravno dolaze iz afričkih država.
- Za mlade i općenito ljude u predgrađu važno je da u reprezentaciji imaju nekog s kim se mogu poistovjetiti. Nogomet je jako popularan jer u poslovnom, umjetničkom i političkom svijetu nema mnogo modela s kojima se mogu identificirati - govori za Novosti Sonia Dauger, redateljica hvaljenog sportskog dokumentarca ‘Les Bleus: Druga povijest Francuske 1996. – 2016.’
Osim imena stranke, Marine Le Pen prilagodila je i retoriku, pa za razliku od svoga oca rasizam nudi u umivenijoj verziji. Igrače ne proziva direktno, strah od migranata i različitosti sije suptilno, ali konstantno. Dok su se nakon osvajanja prvenstva 1998. igrači poveli za Zinedineom Zidaneom i zajedničkim pismom pozvali građane da ne glasaju za ekstremne desničare, danas su osvajači zlatne medalje puno manje skloni kritizirati antiimigrantske političke agende, ali i odgovarati na prozivke. Naglašavaju samo da su svi Francuzi.
- Otac Marine Le Pen sličan je Donaldu Trumpu, a ona sama je pametnija. Pokušava prilagoditi svoj jezik kako bi privukla one ljude koji dijele njezino mišljenje, ali ne usuđuju se biti otvoreni rasisti. Rasizam je u Francuskoj jako dubok, bili smo kolonijalna sila i rasizam je zapravo institucionaliziran. Naše bogatstvo velikim je dijelom produkt porobljavanja i iskorištavanja drugih, ali o tome se ne voli govoriti. Izbornik i Francuski nogometni savez dali su do znanja igračima kako žele da pričaju samo o nogometu, a oni se toga drže. Čini mi se vjerojatnim da je time uvjetovan njihov ostanak u reprezentaciji - govori Sonia Dauger.
Slatkorječivost francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i prezentiranje uspjeha francuske reprezentacije kao dokaza da je Francuska zemlja u kojoj svatko, pa i crno dijete migranta, ima šansu za ostvarenje francuskog sna, nije povezana s njegovom politikom prema imigrantima. No da ovakav koncept ima ozbiljne nedostatke pokazuje činjenica da su navijači u Južnoj Americi, Africi, Aziji, Rusiji i najvećem dijelu Europe radije navijali za Hrvatsku nego Francusku ili Englesku. Posljedica je to povijesnih razloga i još uvijek postojeće eksploatacije, ali i općepoznate podrške nogometnih fanova manjim i slabijim državama.
- Macron govori da su migranti dobrodošli, hvali različitost u reprezentaciji, ali njegove riječi su potpuno suprotne onome što radi - govori Dauger.
S tom se ocjenom slaže i Gordan Bosanac, aktivist za ljudska prava koji se dugi niz godina bavi pravima izbjeglica i migranata.
- Zaoštrena politika predsjednika Macrona prema izbjeglicama i migrantima je vidljiva kroz predložene izmjene zakona o migracijama koje dodatno kriminaliziraju ilegalne prelaske granice, smanjuju mogućnosti traženja azila, dozvoljavaju duže zadržavanje migranata u pritvoru i slično. Izmjene treba promatrati u kontekstu općenitog neuspjeha lijevih i liberalnih političkih opcija da otklone strahove koje su populisti i dežurni širitelji straha, mržnje i panike posijali diljem Europe oko pitanja migracija. Nije jednostavno naći učinkovit odgovor na politiku širenja iracionalnih strahova i panike oko migracija koje su pogonsko gorivo ekstremno desnih i populističkih opcija u Europi. Kako bi se tome stalo na kraj, očito se odlučilo napraviti ustupak populističkoj retorici, vjerujem samo zato da bi im napokon izbili loptu migracija iz igre i umirili građane koje populisti zastrašivanjem lako navuku na svoju stranu. Trenutno imamo jedan paradoksalan efekt jačanja europskog zajedništva, ali nažalost ponovno na krivim temeljima, onima štićenja granica od imaginarnih neprijatelja - kaže Bosanac.
Djecu migranata, one koji su odrasli u zapuštenim predgrađima gdje su najčešće prepušteni sebi samima, sjaj odličja i naslovnica samo nakratko prikazuje u nekom drugom svjetlu. Privilegirana rasa i klasa plješće.
Ali uskoro se ponovno vraćaju na staro pa na uspjehe sjenu bacaju rasizam i šovinizam. Zlatno doba Francuske je prošlo, tvrdit će.
