Možda je jedini način da se nogometaši, trener i stručni stožer hrvatske nogometne reprezentacije otprave u Jasenovac. U jednodnevnom izletu edukativnog karaktera tamo bi ih historičari mogli upoznati s detaljima ustaškog genocida i holokausta. Ovim su, primjerice, maljevima ustaše razbijali lubanje. Ovim čakijama su rezali vratove. Ovdje su ih uništavali bolestima, ovdje su ih tračnicama dovozili kao stoku spremnu za žigosanje i klanje... Na kraju krvave historijske ture, vodič bi im obavezno pokazao dokumente prema kojim su tisuće Srba, Židova, Roma, komunista i nepoćudnih Hrvata poslane u smrt. Prstom bi im usmjerio pozornost na donji desni dio pisane naredbe, gdje stoji nezaobilazni pozdrav Za dom spremni. Možda bi istoga dana nacionalni heroji trebali otići u susjednu zemlju, na područje gdje su bili Heliodrom, Gabela ili Dretelj, koncentracijski logori za Bošnjake što ih je osnovalo vodstvo tadašnje Herceg-Bosne. Tamo bi im neki ljudskopravaš mogao minuciozno opisati kako su čuvari puštali pse na zatočene civile te ih danonoćno mlatili i izgladnjivali.
Ako se ovaj prijedlog čini ekstremnim ili pretjeranim, to je samo zato što je isuviše normalizirano korištenje fašističkih referenci u javnom prostoru, kanaliziranih i kroz pjesme Marka Perkovića Thompsona. U stvarnosti, radi se o centrističkoj sugestiji. Urlikanje pozdrava Za dom spremni Thompson je u pjesmu "Bojna Čavoglave" uglavio kao posvetu ustaškim zločincima. Vers "Herceg-Bosno, srce ponosno" iz pjesme "Lijepa li si", kojoj tepaju kao neslužbenoj himni reprezentacije, izravna je Thompsonova posveta Mati Bobanu, arhitektu rečene tvorevine i čovjeku kojeg je smrt i zbog onih logora spriječila od doživotnog boravka u zatvoru. Prije dvadesetak godina HRT je tjednima svjesno odbijao emitirati spot za pjesmu "Lijepa li si" zato što je u njoj, u trenutku kad se spominje Herceg-Bosna, prikazan Bobanov grob. Tko zna, možda slavljenici nisu svjesni konteksta pa u neznanju šire koljačke stihove pred najširi mogući auditorij, potičući njihove obožavatelje mlađeg uzrasta da rade isto.
Doduše, ako je išta u javnom prostoru obrazloženo, onda je to pozadina sadržaja njihovih omiljenih numera. Pa ipak, oni i dalje s nemalim prkosom inzistiraju na pjevanju istih pjesama. Zato bi možda trebalo poduzeti neke alternativnije korake. Uostalom, nije se jednom desilo da su profesionalni sportaši ili javne osobe iz drugih oblasti nakon kakvih slaboumnih opaski nauštrb cijelih etničkih zajednica odlazili na sat edukacije po raznim spomen-područjima.
Na snimci se vidi kako Lovren sudjeluje u urlanju ustaškog uzvika i potom u pjesmi kojom Thompson najavljuje da će "zapaliti Krajinu do Knina"
I ove godine, kao i za vrijeme prošlog Svjetskog prvenstva, nogometna je selekcija u nizu navrata slavila pjevajući citirane stihove i uzvike. Službeni dio proslave bio je, doduše, manje skandalozan nego prošli put. Prije četiri godine prisilno civiliziranje nogometaša odvijalo se u trenutku kad je organizator isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu na bini u Zagrebu, koji se tamo našao na izričito traženje najboljih hrvatskih nogometaša. Kompenzacija je uslijedila na naknadnoj proslavi u Varaždinu, gdje ga je Zlatko Dalić grlio na bini, a potom u društvu televizijske ekipe iz Bujice i omiljenog pjevača srkao šampanjac. Ovog puta Thompson nije došao. Međutim, na središnjoj proslavi i na istoj lokaciji vidjeli smo kako se pojedini igrači subverzivnim pučkoškolskim dosjetkama (uspješno) nastoje oduprijeti naumu organizatora da se sporne riječi ne izgovore. Dejan Lovren ipak je uspio povesti građane u Herceg-Bosnu, dok je Mateo Kovačić potom zapjevao nešto drugo od Thompsona. Neki desničarski mediji vidjeli su Kovačićev potez kao "osvetu bezobraznoj voditeljici", koja je navodno nastojala ušutkati Lovrena.
Prije toga, dok je prvenstvo još trajalo, nakon jedne utakmice izbornik Zlatko Dalić objavio je na Instagramu video s večere, opet sa zbornim pjevanjem u slavu "Herceg-Bosne". "Bojna Čavoglave", koja počinje ustaškim usklikom, pjevana je u avionu, na povratku nogometaša u Hrvatsku. Nakon slavlja na Trgu bana Jelačića, Dejan Lovren i Marcelo Brozović otišli su u kafić potonjeg u Velikoj Gorici. Na snimci se vidi kako Lovren sudjeluje u urlanju ustaškog uzvika i potom u pjesmi kojom Thompson najavljuje da će "zapaliti Krajinu do Knina". "Šaka bijednih jadnih i ljubomornih ljudi, mrze sve što je hrvatsko. Ustvari, mrze sebe prvo. Njima se zgadilo sinoć kad sam zapjevao pred cijelom Hrvatskom 'Lijepa li si'. Nije mi jasno kako rade u Hrvatskoj", poručio je Lovren nakon medijskih kritika.
Doista, možda neke među njima treba tretirati kao pojedince nebrušenih intelektualnih kapaciteta te im pružiti adekvatnu pomoć. Ne samo zato što rade na presedanskoj popularizaciji ionako proširene toksične simbolike i potiču mlade kojima su uzori da rade isto, nego i radi njihova dobra. Jer, malčice je neugodno gledati kako nogometni junaci žele slaviti svoje podvige na jedan način, dok ih odbor za doček dadilja kao djecu s određenim smetnjama u kognitivnom razvoju pa improviziranom pedagogijom u posljednji tren guše njihovu istinsku sreću.
Na djelu je toliko puta viđeni paradoks. Na svjetskoj pozornici reprezentativci su bili pristojni, puni poštovanja prema protivnicima i predmet divljenja svugdje u svijetu, pa i među gejevima, liberalima, socijalistima, umjerenim konzervama u Hrvatskoj. No kada dođu u domaći kontekst, obuzme ih stari atavizam, pa šire drevne šovinističke poeme. S neskrivenim gađanjem odbijaju nositi kapetansku traku duginih boja, kao simbol kritike katarske države koja brutalno gazi ljudska prava, ali u proslavama ležerno uzvikuju simbol ideologije koja je masovno ubijala i homoseksualce.
Vladajuća stranka odbila se prije pet godina razračunati s ustaškim pozdravom, pa sada mora biti spremna na preventivne ad hoc mjere tipa isključivanja mikrofona, sve da izbjegne međunarodnu sramotu
Kad bi se organizirala opisana edukativna vožnja po stratištima, postoji mogućnost da bi i tada došli do krivih zaključaka. Umjesto posjete logorima u Herceg-Bosni, možda bi skoknuli do Zdravka Mamića, kojemu mnogi od njih duguju karijere. Pita li se pak jednog Jakova Sedlara o Jasenovcu, tamo su neprijatelji države, bez naročite etničke i rasne diskriminacije, igrali nogomet. Takvi zaključci ne čine se nemogućim, pogotovo s obzirom na recentnu suradnju cijele reprezentacije sa Sedlarom. Još dok su se odvijale utakmice u Kataru, Sedlar je u Bujici najavio dokumentarac o hrvatskoj reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu 2018. godine. Rekao je da su u filmu sudjelovali doslovno svi tadašnji prvotimci, uključujući Zlatka Dalića. I doista, u kratkim sekvencama koje su emitirane, vidimo Modrića, Mandžukića, Dalića… kako Sedlaru daju izjave o reprezentaciji i ljubavi prema Hrvatskoj. Redatelj nije znao dati odgovor na pitanje kad će dokumentarac biti prikazan. No nije nezamislivo da će na premijeru, ako je bude, doći dobar dio njegovih sugovornika. Čovjek s kojim su, uz neosporno odobrenje vrha Hrvatskog nogometnog saveza, pristali na suradnju u projektu o najvećem uspjehu hrvatskog nogometa u povijesti, apologet je ustaškog fašizma, negator holokausta i genocida u Jasenovcu te promotor pozdrava kojim počinje "Bojna Čavoglave".
Nemali dio nacionalne nogometne selekcije, ukratko, verbalizira krajnje desne ideje, uz punu svijest ili potpuno neznanje o kontekstu. U najmanju ruku inzistiraju na soundtracku hrvatske ekstremne desnice, dok neki od njih možda njeguju i pripadajuće političke ideje. U privatno vrijeme, dakako, imaju potpuno pravo na poistovjećivanje najsirovijeg nacionalizma s nekakvim patriotizmom. Problem, međutim, nastaje kada takav zloduh opetovano rasprostranjuju u javnosti.
Prije desetak godina tadašnji šef HNS-a Vlatko Marković branio je navijače koji su vikali Za dom spremni tvrdnjom da se radilo o starom hrvatskom pozdravu. Bivši nogometaš Joe Šimunić kažnjen je zbog urlikanja "starog hrvatskog pozdrava" nakon jedne utakmice reprezentacije. Kad su prije četiri godine osvojili drugo mjesto u Rusiji, Šimunić se pohvalio da su u nacionalnu selekciju crni dresovi uvedeni na njegov prijedlog. Upravo je hrvatska nogometna reprezentacija beatificirala Thompsona kao barda njihovih podviga. Na pitanje Velimira Bujanca bi li i on u svlačionici zapjevao "Bojnu Čavoglave" s Dejanom Lovrenom i Šimom Vrsaljkom, Šimunić je tada odgovorio: Hvala Bogu! "Jako mi je drago kada vidim te snimke na kojima se vesele i pjevaju. Ako dragi Bog da bit će tu još slavlja!", rekao je 2018. godine, izražavajući žaljenje što se u "našim školama ne uči povijest na dovoljno dobar način, ali se zato kroz Markove pjesme može sve naučiti!"
Jedna od brojnih očekivanih posljedica takvog diskursa je neprekidno traženje neprijatelja, na terenu i izvan njega. Po stranu Dalićev obračun s kritičkim sportskim novinarima ili njegovo zazivanje Gospe na ovom Mundijalu. Zanimljivije je na tren pogledati kako se vitlalo hrvatstvom u tim ispadima. Dalić je posvetio jednu pobjedu hrvatskim braniteljima. Recentnija domaća povijest jasno ilustrira što znači takav hommage. Od Tomislava Karamarka do biskupa, desničarskih novinara ili akademika, koji imaju isti glazbeni ukus i jednako sluzavi odnos prema konceptu "domovine", u pozadini su bili često neizrečeni viškovi. U paketu s braniteljima tu su uvijek oni od kojih nas branitelji opet trebaju obraniti.
Ponešto jasniji bio je u tom kontekstu stručni komentator Joško Jeličić. Na Hrvatskoj radioteleviziji bivši je nogometaš rekao da se dijelu Dalićevih kritičara "diže kosa na glavi pri spomenu domoljublja, vjere, ljubavi, Hrvatske."
Doček reprezentativaca u Zadru (Foto: Dino Stanin/PIXSELL)
Eksplicitniji od njega bili su krajnje desni mediji tokom cijelog prvenstva, koji su takoreći dovršavali misao o neprijateljima reprezentacije, Hrvata i Hrvatske. Kad su Jeličić i Dalić slali ovakve poruke, u "Hrvatskom tjedniku" je četnicima prokazan tucet novinara i javnih osoba. Na drugoj naslovnici isti je list napisao "Nogometna država Hrvatska", s podebljanim slovima NDH. Velimir Bujanec je u više emisija huškao na novinare Novosti, 24 sata, Jutarnjeg lista i Indexa. Isti tabloidni neonaci je potom proširio bazen tobožnjih neprijatelja reprezentacije, pa i na novinare koji prate samo nogomet, ali su, eto, napisali ponešto kritično o Dalićevim taktikama. Niz prijetnji i šovinističkih poruka na društvenim mrežama slilo se u smjeru spomenutih medija. Prije nekoliko dana Bujanec je ugostio zastupnika Domovinskog pokreta Antu Prkačina. U uvodu je rekao da su njegovo gostovanje tražili "neki vatreni". Nije želio otkriti o kome se radi, samo je natuknuo da su neke od njih "napali" mediji toga dana. Bilo je to nekoliko sati našto što se proširila ona snimka Lovrena i Brozovića u njegovom kafiću u kojoj se pjeva Za dom spremni. Prkačin je potom rekao da je u prisustvu jednog aktivnog reprezentativca, kojeg navodno dobro poznaje, jednom prilikom pjevao ustaške pjesme.
Predstavljajući dokumentarac o reprezentaciji i suradnju s nogometašima, Sedlar se požalio kako njegove vizualne iznutrice Ministarstvo kulture odbija financirati. Stoga se za subvencioniranje ovoga projekta nije ni prijavio. "Tragično je da se toliki novac izdvaja za nešto što je protiv hrvatske države. Ne postoji nijedna država na svijetu koja daje više novaca za promidžbu protiv same sebe", poručio je Sedlar, misleći na srpsku zajednicu, a vjerojatno i na list koji čitate. Pričajući o spomenutom filmu, dodao je da nije normalno da "bilo koja manjina ima toliko glasova kao kod nas". "To je apsolutno bolesno i treba mijenjati", rekao je Sedlar, zaključujući da manjinci ne bi smjeli odlučivati o "hrvatskim strateškim pitanjima".
Većina mejstrim medija, koji nemaju desničarsku uređivačku politiku, u isto je vrijeme tabloidnim metodama sudjelovala u raspirivanju nacionalizma, svakodnevno prenoseći izjavu golmana kanadske reprezentacije Milana Borjana prema kojoj je on rođen u Krajini, Dalmaciji, srpskom mjestu. Igrač velikosrpskog pedigrea, koji je k tome 1987. godine rođen u Jugoslaviji, a ne u "Krajini", Borjan je poslužio kao kvalitetan generator klikova za dodatnu monetizaciju medijskog sadržaja, navlačenje gnjeva čitateljstva i posljedično širenje šovinizma prema srpskoj zajednici.
Možda najgori, a opet toliko normalizirani aspekt cijele priče, odnosi se na nastup klape Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj. Na središnjem dočeku oni su s reprezentativcima zborno pjevali stih o Herceg-Bosni. Nije još poznato je li pjesma koja je posvećena i Mati Bobanu bila dio programa ili su članovi klape sami odlučili razveseliti osvajače brončane medalje. No da bi državni poslodavci u normalnijem društvu sutradan rasturili cijelu klapu, izvan je svake sumnje.
Iz nekoliko primjera, vidimo da ukusi reprezentativaca nisu eksces, već produkt društva u koji povremeno – preko ljeta ili na proslave svojih uspjeha – dolaze iz nogometnih boravišta u kojima plaćaju poreze. Oni su najvidljivija posljedica političko-pravosudne svinjarije koja teče. Osim što su herojima znali nazivati vođe Herceg-Bosne, vladajuća stranka odbila se prije pet godina razračunati s ustaškim pozdravom, pa sada mora biti spremna na preventivne ad hoc mjere u tipu isključivanja mikrofona, sve da izbjegne međunarodnu sramotu. Veliki doprinos svemu je dao i Visoki prekršajni sud, u kojem je 2020. godine dvije trećine sudaca odlučilo da Thompson ne čini prekršaj kad viče Za dom spremni. Oni su tako potvrdili prethodnu presudu tročlanog sudbenog vijeća iz istog suda. Njime je inače predsjedala Anđa Ćorluka, majka Vedrana Ćorluke, bivšeg reprezentativca koji je u Kataru bio kao dio stručnog stožera hrvatskih nogometaša.
Unatoč svemu napisanom, možda ipak ima neke naznake poboljšanja cijele priče. Thompson ovog puta nije bio na proslavi. K tome, zadnjih dana neki su nogometaši u Hrvatskoj sa sportskim poštovanjem pričali o preminulom srpskom nogometašu Siniši Mihajloviću, čiji je kontroverzni dio biografije, povezan s Arkanom, potenciran u medijima. Doček Marka Livaje u Splitu prošao je bez istovjetnih izgreda. A tu je i neosporna biološka činjenica da će većina "senatora", kako sportski novinari nazivaju starije igrače koji predvode ovaj zloćudni trend, uskoro otići u reprezentativnu penziju. Možda i zajedno sa Zlatkom Dalićem.
