Paul Mason je engleski ekonomski novinar i gostujući profesor na britanskim fakultetima. Piše tekstove za listove poput ‘New Statesmana’, ‘Guardiana’ i ‘Le Monde diplomatiquea’. Objavio je više knjiga, među kojima i ‘Postkapitalizam: vodič za našu budućnost’ koju je 2016. promovirao na šibenskom FALIŠ-u. Ove godine objavio je knjigu ‘Jasna svijetla budućnost: radikalna obrana ljudskog bića’. Sebe opisuje kao antifašista, humanista i radikalnog socijaldemokrata. Za Novosti govori o skorašnjim izborima u Velikoj Britaniji.
Što čeka Veliku Britaniju nakon parlamentarnih izbora 12. prosinca? Konzervativci inzistiraju na Brexitu i to već početkom iduće godine, dok laburisti traže novi sporazum o izlasku iz EU-a i referendum. Ankete tvrde da konzervativna opcija Borisa Johnsona ima veću podršku od one laburističke Jeremyja Corbyna.
Britanija se nalazi na prekretnici koju bismo mogli najbolje opisati kao ‘T raskršće’. Sigurno znamo to da ne možemo nastaviti sa starom liberalnom centrističkom politikom. Ili ćemo napustiti EU, čime skrećemo udesno i postajemo ‘upravljanom demokracijom’ poput Trumpove Amerike, ili idemo ulijevo s Corbynom. Desnica je pritom u prednosti jer je ujedinjena. Desničarska, autoritarna i rasistička partija koja se naziva Stranka Brexit povukla je svoje kandidate u 375 glasačkih jedinica kako bi omogućili realizaciju nikad obznanjenog pakta s konzervativcima. Liberalni demokrati istovremeno inzistiraju na žestokoj borbi protiv laburista, čak i u jedinicama u kojima ne mogu pobijediti. Johnson ima potporu oko 43 posto birača, a laburisti i liberali imaju šanse ako se glasa taktički, odnosno kad bi birači glasali ovisno o okrugu u kojem se nalaze.
Corbyn je nedavno predstavio novi laburistički manifest, najavivši u slučaju pobjede nacionalizaciju ključnih privrednih sektora, masovna ulaganja u infrastrukturu, smanjenje radnog tjedna na 32 sata, povećanje plaća u javnom sektoru, ukidanje školarina na fakultetima i besplatni širokopojasni internet za sve. Politički suparnici takav program nazvali su ‘socijalističkim’, čak i ‘komunističkim’, a Institut za fiskalne studije (IFS) objavio je da je plan ‘nevjerodostojan’. Je li Corbynov plan ostvariv?
Corbynov plan je izvediv, a radikalnim se čini isključivo zato što smo godinama služili kao laboratorijski štakori neoliberalizmu u kojem je sva državna infrastruktura predana privatnim profiterima. Smatram da je nacionalizacija resursa potrebna jer velika komunalna poduzeća koja su u privatnim rukama osnovne usluge građanima naplaćuju po sve višim cijenama. U isto vrijeme plaće jedva da rastu. Tvrdnja IFS-a o nevjerodostojnosti laburista proizlazi iz nesposobnosti srednjostrujaške ekonomije da zamisli kombinirani, sintetički učinak investicijskog programa u iznosu od 400 milijardi funti. Kad IFS razmatra prijedlog o izgradnji nove željeznice, računa da vlakovima neće putovati dodatni putnici i da se kao rezultat toga neće otvoriti trgovine ili tvrtke. Oni jednostavno ne mogu zamisliti kako će funkcionirati novi model kapitalizma koji će, da budemo potpuno jasni, biti određeni oblik upravljanog i državno usmjeravanog kapitalizma, a ne komunizam!
Zašto su birači pete najbogatije zemlje svijeta, a u kojoj približno svaki dvanaesti stanovnik gladuje, skeptični prema mogućnosti promjene dokazano neuspješne neoliberalne agende? I vi ste ustvrdili da Brexit više nije najvažnije pitanje, nego da to postaju obrana demokracije i zaustavljanje poplave ksenofobije s ciljem stvaranja Britanije koja će biti okrenuta Europi i svijetu, a ne Trumpu.
Rekao sam da će mi laknuti ako će Brexit biti najgora stvar koja će se dogoditi Britaniji. Naime, sada smo suočeni s nečim još gorim: novim desničarskim konzervativizmom, pročišćenim od liberalnih elemenata, koji želi oponašati Trumpa. Fatalizam je rezultat neoliberalizma – bili smo prva razvijena zemlja koja je to doživjela privatizirajući javne sektore. Ljudi su odrasli vjerujući u Fukuyamin mit da nema alternative. Ako dovedu Johnsona na vlast, treba očekivati nove napade na temelje demokracije s ciljem da se u pitanje dovedu demokratske norme. Johnson je, da podsjetim, već lagao kraljici i ilegalno suspendirao parlament. Ali glasače desnice za to je malo briga. Sve što čuju od onoga što se govori su napadi na migrante, Rome, muslimane i ljevicu.
Zbog Corbynovih planova da poveća poreze građanima s najvišim primanjima i multinacionalnim korporacijama, bivši laburistički premijer Tony Blair kazao je da laburiste kontrolira ‘marksističko-lenjinističko krilo’. Na ovakav rječnik navikli smo u Hrvatskoj kad se nekoga želi diskvalificirati, a vidimo da ni u Britaniji nije puno drukčije?
Doista glupo korištenje ovih termina. Da, postoji marksističko krilo laburista, kojem i sam pripadam. Ali ono ni na koji način nije lenjinističko. Naprotiv, izrazito je antilenjinističko jer želi mirnu socijaldemokratsku transformaciju. Većina od 82 milijarde funti od dodatnih poreza prikupit će se od poduzeća, a ne od građana, i toga se Blair i njegovi prijatelji boje. Već smo vidjeli kako se udio plaća u BDP-u smanjuje, dok profiti rastu. Cilj laburista je da se barem dio tog omjera preokrene da javni novac i građani više ne služe kao bogati rudnik korporacijama iz privatnog sektora. Treba reći i da mala, ali aktivna krajnja desnica taktikom zastrašivanja crvenim etiketama želi zastrašiti 500.000 članova Laburističke stranke koji su zbog takvih identifikacija izloženi napadima, posebno na društvenim medijima. Ali mi smo prkosni i ne damo se tako lako prepasti.
Koliko bi eventualna pobjeda laburista utjecala na pogubljenu ljevicu u Europi koja je, uz poneke iznimke poput Portugala, u višedecenijskoj defenzivi? Blair je sa svojim trećim putom imao znatan utjecaj na tadašnje socijaldemokrate…
Samostalna laburistička pobjeda čini se malo vjerojatnom. No laburistička vlada sa zelenima te naprednim škotskim i velškim nacionalistima doima se mogućom. Takav scenarij preobrazio bi situaciju s EU-om jer bi ta vlada održala novi referendum i pokušala pregovarati o novom sporazumu, a tada bi se biralo između aranžmana u norveškom stilu ili ostanka u Uniji. Zauzvrat, imenovali bi najljevijeg povjerenika Komisije u povijesti Europe. To bi bio veliki trenutak u zajedništvu s njemačkim SPD-om koji kreće sve više lijevo i Podemosom u španjolskoj vladi.
Što čeka Europu u ovakvim političkim okolnostima? Istočne države nisu više usamljene u jačanju desnih i populističkih partija koje se ističu mržnjom prema migrantima. Uz to, za područje bivše Jugoslavije važna je Macronova promjena strategije proširenja Unije, pa je sve izglednije da će države poput Sjeverne Makedonije, Albanije i ostalih ostati izvan EU-a?
Smatram da je osporavanje dosadašnje strategije proširenja logično. U EU-u je već previše zemalja s ograničenom demokracijom. Periferija se treba ekonomski približiti standardu starih članica, ali pazeći na mogućnost zloupotrebe političkih institucija kakvu su napravili poljska stranka Pravo i pravda ili korumpirani seronje koji upravljaju Maltom ili Orbanovom Mađarskom. Nova Europska komisija mora biti načisto da je članstvo u EU-u zaista zasluženo, a ne da nacionalne elite u dosluhu s odgovornima iz EU-a popunjavaju kućice kvačicama u vezi zaštite demokracije ili borbe protiv korupcije. Osim toga, članstvo mora biti opozivo. Siguran sam da koalicija laburista i Škotske nacionalne stranke ne bi blokirala pristupanje balkanskih zemalja, ali bi inzistirala na čvrstim zajedničkim pravilima o tržištu rada i korupciji prije nego što dopusti da se proširenje nastavi.
